Karakteristika društava zasnovanih na patrijarhalnim principima je, između ostalog, i strogo nepovjerenje prema sposobnostima mladih. Po nekom nepisanom, ali široko prihvaćenom pravilu, broj godina je (ne)provjerena „sprava“ za određivanje mjesta pojedinca u razgovoru i donošenju odluka. Džaba ti diploma, koja više pročitana knjiga, očigledno posjedovanje kompetencija, džaba – ti si zelen i tas na kom se sve to nalazi odlazi visoko gore, a prevagu odnosi koja sijeda dlaka na drugom tasu.
Iako su se Laza Lazarević i njegov realizam u slikanju patrijarhalnih odnosa srpskog društva dogodili krajem 19. vijeka, činjenica je da je taj njegov lajtmotiv, uprkos tranziciji, modernizaciji i ostalim procesima koje nam je donio 21. vijek, aktuelan i danas. Naravno, na prvi pogled ga nećete uočiti jer danas „sitna čeljad“ može da sjedi u istoj prostoriji u kojoj stariji razgovaraju.
No, dovoljno je zagrebati ispod površine ofarbane parolom „na mladima svijet ostaje“ i vidjeti da (čast izuzecima) profesori na fakultetima drže monologe, da opštine prave dokument omladinske politike (neke ga ni ne prave) samo formalno se konsultujući s mladima, da u sportskim klubovima mladi talenat sjedi na klupi „jer se čeka prava prilika za njegov debi“, da studenti stiču pregršt teorije, ali ne dobijaju priliku da je praktično primijene. Što bi jedan kolega rekao: „Puna torba sjemena, al’ nema ga gdje posijati!“
Ako svijet zaista ostaje na nama mladima, u velikom smo problemu – ne zbog toga kakav će nas svijet dočekati, nego zbog nas koji ćemo, bačeni u vodu, uprkos mlatarnju nogama i rukama, potonuti zbog kamena o vratu zvanog neiskustvo. Zbog kamena koji postaje teži svaki put kad profesor ne motiviše studenta da samostalno donosi zaključke nego mu nameće svoje, zbog trenera koji mladog talenta ne uvodi u utakmicu „kad se lomi“ nego u sudijskoj nadoknadi – „da ukrade vrijeme“, zbog svakog slučaja u kom mlada osoba pokuša nešto uraditi, ali dobije isti ili sličan odgovor kakav sam ja jednom prilikom dobio: „Dobro je, al’ ipak pusti da se time stariji bave“.
Naravno, nikada i ni u čemu ne treba bježeći od jedne krajnosti ići u drugu. Ne želim reći da smo mi mladi „popili svu pamet svijeta“ i da nam treba prepustiti sve konce ove predstave što život se zove. Naprotiv, iz svog ličnog primjera govorim da je mlad čovjek često suviše samouvjeren, brzoplet, da često ne „mjeri tri puta“, nego „reže“ onako od oka, ali ako kao takvi nećemo dobiti mogućnost da iz načinjene greške nešto naučimo, napravićemo je onda kada se to ne bude očekivalo.
Zato, profesori, treneri, poslodavci i svi drugi koji iz našeg ugla gledano spadate u kategoriju „stariji“, dajte nam priliku da pokušamo, da pokažemo šta i koliko znamo, da uz vašu pomoć na vrijeme uočimo gdje se nalazi kamen spoticanja, pa da ga mi, sutra – prekosutra, lakše preskočimo. Jer, majku mu, puno je „kamenja“ da bismo se stalno spoticali o isti…
eTrafika.net – Dušan Kondić