Bilo mi je, velim, onda 15 godina. Za razliku od glavnog junaka spisa i naratora, za mene kultne, Lazarevićeve pripovjetke, ja se i sama sjećam „svega baš natanko“.
Prvi put u gimnazijskim klupama. Nadojena strahom od neizvjesnosti, ispunjena sjetom zbog minulog doba nastavničke škole, a u suštini bića – otupljena i ograničena u razmišljanjima i poimanjima, sjedim vam ja u prvom borbenom redu na času srpskog jezika i književnosti kod profesorke Radoslave Zorić. Lektira – pripovjetka „Prvi put s ocem na jutrenje“ velikog srpskog uma, književnika realističkog poziva i ljekara, Laze Lazarevića. Reče nam profesorka da otvorimo čitanke i pronađemo navedeni tekst. Čudnog li mi čuda, meni teško bi povjerovati da su nam literarna vrata u slavnoj ciglani, ni manje ni više, nego novela od nepune dvije i po strane. U datom času slomi se u paramparčad izvajana percepcija veličine gimnazijskog mita, koji je Nada Dobrijević, nastavnica srpskog jezika u osnovnoj školi „Branko Ćopić“ (meni iznimno draga jer me naučila osnovama bez kojih danas ne bih mogla da ispravljam rođenog đeda), teatralno predstavila rekavši nam da u gimnaziji profesori srbistike pitaju i „koje je boje rukavica Ane Karenjine na strani broj 365. i zašto je baš te, a ne neke druge boje“.
Neka, mislim se ja. Potrudiću se da shvatim, izanaliziram, proanaliziaram i preanaliziram djelo najbolje što mogu i znadem. Lektira je, ipak. Kakva – takva.
A bilo mi je, velim, onda 15 godina. Odista, tek po svršetku obrade datog teksta, shvatih suštinu.
Shvatih veličinu ove na oko šture, na prvo čitanje isuviše jednostavne pričice, na prvo promišljanje o samoj tematici poprilično svakodnevne muke u srpskog naroda.
A zašto ja u ovom času pišem? Zašto se na Božić, 07.01.2014. godine prisjećam svojih 15 godina i prvog boja u gimnazijskoj luci? Zašto se u doba prazničnog „mira“ i povratka Gospodu Bogu osvrćem na jednog Lazu, na jedan odlazak sa ocem na jutrenje, na jedno tako šturo prozno tkivo?
Pokušaću da zanemarim snagu Lazinog pera te veličanstvenost i uzvišenost koju je ovaj čovjek podario srpskom realizmu. Pokušaću da zanemarim i Lazarevićevo majstorstvo u igri sa riječima srpskog književnog i narodnog jezika, majstorstvo u sučeljavanju sa percepcijom pojava i prikaza u fabuli narativnog tijela te majstorstvo u smjelim obrtima pozicije naratora.
Pokušaću. Ali ne mogu da zanemarim, u ovom času odista ne mogu, pouku prve lektire prvog razreda prvog puta u gimnaziji.
Mitar, Lazin i naš, je muško porodice. Seoske srpske zanatlijske kuće. Otac, suprug, domaćin. Kad Mitar upozna đavla u slatko-gorkim činima kocke i etanolske tekućine, porodica biva razrušena, a naša priča tek počinje. Majka Marica, „božija svetica“, neutješna i nejaka, pokušava pronaći spas u Gospodu Bogu, djeca u njoj, a odgovor sa neba ne stiže. Džaba je krst molila kad ga nije izmolila da istjera đavla iz čovjeka kuće.
Svakodnevna priča, zar ne? Žali Gospode, ali skoro pa univerzalna boljka srpskog domaćina, zar ne?
Može se čo'ek sa kabadahijama, janjičarima, zulumašima i zelenašima izboriti, ali sa rakijom i vinom – težak zanat. Kaže lijepo naš narod: „Bjesnu psetu i pijanu čovjeku uvijek se treba s puta skloniti!“
Volim ovaj narod, ma svaka mu je zlatna!
Nego da se vratim na sižeiranje novele jednog sasvim uobičajenog problema srpske kuće.
Mitrovu kuću ne pogleda Bog, ali je pogleda Marica.
Zanemariću ja sada da sam u iskonu svog bića femica te da vjerujem da je žena uvijek glava kuće, otkriveno ili skriveno, ali neću da zanemarim da su Maričine riječi:
„Da Bog poživi tebe i onu našu dečicu! Nije nas hranila ni kuća ni livada, nego ti hranitelju naš! Nećemo mi biti nijedno gladni dok si ti međ nama!“
osvijestile oca, razbudile ga iz sna opijenosti i zaluđenosti porocima te vratile na hraniteljske, seoske noge.
Neću.
Po svršetku dvije i po strane, onaj „bilo mi je, veli…“ dječak odlazi sa ocem prvi put na jutrenje. „Sine, ustaj da idemo u crkvu!“, veli Mitar njemu. I baš kao kad u bajci dočekate trenutak kada se žaba pretvori u princa, a princeza probudi iz dubokog sna te u glavi zasija onaj „happy end“, tako i ovdje… U ovih nekoliko naizgled pukih riječi prepoznate svjetlo na kraju tunela, čujete doboš koji označava kraj izvojevane bitke sa porocima ljudskog roda te osjetite te osjetite dodir one bezvremenske nade i Božijeg mira.
Neka to sve gleda, volim ja da mislim tako.
„Sine, ustaj da idemo u crkvu!“, kao riječi koje pozivaju na molitvu, kao riječi koje ulivaju vjeru u bolje sutra i bolja jutra, kao riječi koje označavaju da nije kasno i da će otac ponovo preuzeti svoju rolu na dramskoj sceni domaćinstva, kao riječi koje objedinjuju nerazdvojivost porodice i Gospoda.
Nisam ja religiozna osoba. Vjerujem, ali nisam religiozna. Kažem ja često da religija okiva, a vjera oslobođa. Ne shvataju me ljudi. Vele oni da sam između ateiste i pravoslavca. Velim ja da sam vjernik, koji je u konfliktu sa dogmom. Ne shvataju me ljudi.
Ali znam jedno. Znam šta je smisao današnjeg dana. Vratiti se toplini ognjišta. Osjetiti milost i dragost majčinske ljepote i zagrljaja. Zahvaliti se ocu i majci na kori hljeba, koju je majka ranom zorom zamijesila. Nozdrve preplaviti mirisom tamjana, koji u svim porama bića budi svetost i uzvišenost duha. Biti sa svojima na svome. Biti zahvalan na opstanku porodice. Biti istinski srećan jer je porodica okupljena, jer je k'o Mitrova prebrodila padove, klecanja koljena i gubljenje daha i smisla u besmislu. Jer je održala vjeru. Jer je opstala i ostala Bogu mila.
A i nasmijati se đedu svome jer već dva'est godina pri čitanju molitve veli da je Gospod Bog sišao radi nas i našeg „spašavanja“.
To je Božić, mislim ja. Porodica, malo hljeba, malo igara i mnogo zahvalnosti.
Hristos se rodi i hvala mu za to. U času kada jeka petardi vijori vazduhom grada, a rakiještina izbija iz svakog pokreta okupljenih ispred crkve, dok u pozadini Knindžina „baka sprema česnicu“ i uveseljava šire narodne mase u Njegovo ime, neizmjerno teško je osjetiti spokoj, mir i blagostanje duha bez da sarkastična misao projuri kroz glavu „Da li mi zaista slavimo nečiji rođendan?“
Zato, ja bih danas da slavim porodicu. Vaskresenje porodice, može i tako.
Ja danas slavim svoju porodicu. Neću ja otići sa ocem na jutrenje, ali moja gruda je preživjela. I idemo dalje. I hvala Gospodu za to.
Jer to je meni, jednoj običnoj Jeleni, Božić.
Mir Božji.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković