Londonu je pripala čast da bude prva poslijeratna prestonica olimpizma, ideje jače od svega što se dešavalo u prethodnih dvanaest godina. Bilo je predviđeno i prije Igara u Berlinu da 1940. Tokio i Saporo budu organizatori ljetne, odnosno zimske Olimpijade. Japanci su ubrzo krenuli u osvajanje Kine, Hitler umarširao u tadašnju Čehoslovačku, poslije otkaza iz zemlje izlazećeg sunca, MOK u ljeto 1939. reaguje odlukom da dvanaeste Igre budu održane u Finskoj. Helsinki je bio spreman, ali je onda Staljin naredio napad na zemlju hiljadu jezera.
Svjetski rat je počinjao, odnijeće preko 50 miliona života i MOK je, prihvatio realnost i orjentisao na trinaeste Igre, odredivši za 1944. – London. Rat je potrajao do 1945. i tako je London čekao još četiri ljeta da bude podignuta zastava sa pet krugova. Igre su preživjele još jedan sukob svjetskih razmjera i izazivači haosa, Njemačka i Japan, nisu bili pozvani u London. Još jedna zemlja, današnji Izrael, nije dobio dozvolu da učestvuje, kako je u to vrijeme vođen kod Britanaca kao Palestina i osim toga, još nije bio uključen u MOK. Nije bilo ni olimpijaca tadašnjeg Sovjetskog Saveza, mada su se pojavile druge zemlje tadašnjeg realsocijalističkog bloka.
Stanje na Olimpijadi u Londonu 1948. godine bilo je najblaže rečeno jadno: grad je još bio pun rupa od njemačkih bombi, hrana je bila racionisana, a nije bilo novca ni za gradnju olimpijskog sela, koga su zamjenile barake RAF-a. Vrijeme još nije bilo pogodno za organizaciju nečeg tako frivolnog kao što je festival sporta. Ipak, publike je bilo neuobičajeno mnogo, a heroj je bio češki trkač Emil Zatopek .
Politizacija Olimpijskih nadmetanja, ponovo je postal jedna od bitnih tema u Helsinkiju 1952. godine. Tutnjava ratnog sukoba na Korejskom poluostrvu, blokovska podjela svijeta i počeci hladnog rata su dolaskom sportista SSSR-a u finsku prestonicu bacilli drugu svjetlost na Igre kao globalni događaj i moderni olimpizam kao pokret .
Fudbaleri Jugoslavije u Helsinkiju 1952. godine
Na ovom takmičenju prvi put se suočavaju oči u oči Rusi i Amerikanci i narednih 40 godina Igre će biti sastavni dio njihovog ideološkog rivalstva.
Medalje su postale preko noći sportski dokazi prednosti socijalizma u odnosu na kapitalizam, i obrnuto. Žestina podjele na Istok i Zapad u geopolitičkom smislu, primorala je Fince da izgrade – dva olimpijska sela. Zapadnjaci su bili smješteni u naselju Kepile na ostrvu Seuraseri, istočnjaci u Otaniemi.
Postojao je i problem kod pojedinih zemalja učesnica, bile su prijavljene dvije Kine i Njemačke. Predstavnici komunističe Kine (Tajpeh ili Formoza) nisu ni doputovali, dok je republika Kina poslala fudbalere, kao posmatrače.
MOK je zahtijevao da političke podjele budu potisnute u drugi plan id a se Njemci pojave kao jedna reprezentacija. Na kraju, ekipa Njemačke DR je ostala kod kuće, dok je putovala selekcija Saksa, tj. Zapadne Njemačke.
Od Helsinkija do Seula i pada Berlinskog zida, olimpijska arena biće poprište sportskog rata visokog itenziteta između dva bloka i ideologije.
Osim što su Igre korišćene u političke svrhe, one su bile i prilika pojedinim takmičarima iz komunističkih zemalja da se domognu zapada. Tako sun a Igrama u Melburnu 1956. učestvovali i mađarski sportisti poslije revolucije koju je Sovjetski Savez ugušio na brutalan način. Zbog toga je u Melburnu 15 mađarskih sportista zatražilo i dobilo azil od zemalja Zapada čime su pokazali otvoreno nezadovoljstvo silom nametnutim društvenim sistemom u svojoj zemlji.
Britanci i Francuzi zaposjeli su Suetski kanal, Sovjeti tenkovima preplivali Budimpeštu i Mađarsku, tako da je na neki način seoba olimpijskog plamena na južnu hemisferu i Peti continent doprinjela dobroj atmosferi Igara. I pored zategnutosti između mađarskih i sovjetskih sportista, preovladao je olimpijski duh is like sa druženja u olimpijskom selu smještenom u kvartu Hajdelberg obišle su svijet, praćene jasnim naslovima: “Olimpijski mir u Melburnu”, “Odložite oružje – omladina želi mir”. Kako i ne bi kad su Sovjeti đuskali rok sa Amerikancima, a Mađari drmali čardaš sa Ruskinjama .
Nakon što su sovjetski tenkovi ugušili revolucionarnu pobunu u Budimpešti, nastavak bitke vodio se melburnškom bazenu. Mađari su tukli i bukvalno isprebijali Ruse, i pobjedili sa 4:0.
Na ovim Igrama Sovjeti su osvojili 98 medalja, a Amerikanci 74. Bio je to trijumf SSSR-a, ali su se oni po završetku žalili da bi i mnogo bolje prošli da američke obavještajne službe nisu vrbovale njihove sportiste.
“Literaturnaja gazeta” je optužila američke agented a su “češće nego što je to uobičajeno” dosađivali sovjetskim sportistima želeći i “dobar dan” .
Rim 1960. Predstavlja jednu od najljepših Olimpijada. Prvi put su Igre direktno prenošene putem televizije, pa ih je vidjelo više ljudi nego ikad. Bio je to početak revolucije koja će ubrzo pretvoriti Olimpijske igre od egzoternog doživljaja za posmatrače u ekstravagantnu zabavu za milijarde ljudi.
Ludi za sportom, Japanci su potrošili tri milijarde dolara za organizaciju Igara u Tokiju 1964. Uzamjenu dobili su jednu od najboljih Olimpijada ikad održanih, plus “fejs Lifting” Tokija, kojeg su decenijama ranije razarali zemljotresi i američki bombarderi.
Prva Olimpijada na tlu Azije, bila je i poruka svijetu da je Japan za nepune dvije decenije uspio da prevaziđe ratna pustošenja i gorčinu vojnog poraza, postavši čudo ekonomije i predvodnik u razvoju modernih tehnologija.
Na sljedeći čin korišćenja Igara u političke svrhe, ali sa brutalnim ishodom, čekalo se do 1968. godine i Igara u Meksiko Sitiju, o čemu će biti riječi u narednom nastavku.
Pročitajte i:
Olimpijske igre – Druga strana sporta (5): Nisu birana sredstva da se dođe do cilja
Olimpijske igre – Druga strana sporta (4): Heroj Olimpijade ponižavan u otadžbini
Olimpijske igre – Druga strana sporta (3): Čovjek koji je postidio Hitlera
Olimpijske igre – Druga strana sporta (2): Crna zvijezda berlinske Olimpijade
Olimpijske igre – Druga strana sporta (1): Edvarda nisu pozdravili
eTrafika.net