Dok jedni gube vrijeme u igraonicama, on ga provodi igrajući u parku šah sa penzionerima, naravno ako njegovi vršnjaci ne mogu doći. Želeći da izrazi protest zbog trenutne političke scene u BiH, prodavao je glas na izborima.
Napisao je rad u kome opravdava postojanost mita i korupcije u zemljama u tranziciji, što je naišlo na pozitivne reakcije vršnjaka, ali i profesora na fakultetu. A nešto najluđe što je uradio je to što je šestomjesečnu stipendiju potrošio na izdavanje svoje knjige, a zatim oblijepio grad plakatima na kojima se reklamira. Sa svoje 24 godine Bojan Bošković je jako zanimljiv mladić koji ima šta da kaže, a trenutno je apsolvent ekonomije u Brčkom.
Bošković je uvijek bio za korak isped svoje generacije i remetio društvenu „žabokrečinu“. Nikada se nije plašio da jasno i glasno kaže da mu nešto nije po volji. Tako je prije tri godine u centar distrikta stavio oglas da prodaje svoj glas na predstojećim izborima. Cijena je bila prava sitnica – 50KM. Telefon mu je odmah počeo da zvoni i dugo se nije gasio, svi politički kandidati su htjeli taj jedan glas više. Boškoviću je sve to bilo ispod časti pa ih je odbio. Nakon političara, zvali su ga i novinari kako bi uradili priču o tom slučaju. Ne želeći pažnju javnosti, odbio je i njih. Taj oglas je kasnije ipak dospio u mnogo medija, ali im je nedostajala njegova izjava i priča koja ga potkrepljuje.
A što se tiče njegovog trošenje stipendije na sopstvenu knjigu, evo o čemu se radi. Pisanjem se bavi od kada zna za sebe i ističe da je to njegova velika strast. Posto nema veze u izdavačkim kućama niti nekoga ko bi mu sredio prolaz na literarnim konkursima, sa svog bankovnog računa podigao je polugodišnju stipendiju i odštampao 300 primjeraka knjige „Kukavičije jaje“. U njoj je objedinio pet priča koje su nastale posljednjih godina, a kao predgovor (tj predodgovor) napisao je pjesmu koja jako podsjeća na srpsku epsku pjesmu. Sadržaj knjige je ispred svog vremena, jer se autor bavi pitanjima „onog svijeta“ i ratova u dalekoj budućnosti. Prilično je kontroverzan i ne ustručava se govora o kriminalu i seksu. Svoje mjesto u knjizi našao je i scenario za pozorišnu predstavu.
– Naime, predstava je otkazana, ali publika nije obavještena o tome pa je sala puna. Radnici pozorišta u tome vide priliku za ostvarenje svojih ciljeva pa koriste priliku i improvizuju predstavu, navodi Bošković, i dodaje da je jezik koji on koristi svakodnevni, pun psovki i vulgarizama, ali ne zato što ne umije da se ljepše izražava, već zato što želi da govori onako kako većina to radi.
Pošto nije imao ničiju pomoć prilikom izdavanja knjige, sam je osmislio i marketing za nju. Pošto je knjiga objavljena u oktobru 2011., na dan izborne tišine, odlučio je da se i on reklamira na sličan način kao i političari.
– Odštampao sam plakate za svoju knjigu i njima prelijepio sve političke poruke u gradu. Na njima je pisalo „ Bojan Bošković je napisao knjigu. Kupite je!“, a ispod su se nalazili različiti slogani poput „Zakoračite u nepoznato, iskoračite u bezumlje“, „U inat ekonomskoj krizi“, „Nemojte da je kopirate“, „Poklonite je nekome koga ne volite“, „Možda se prepoznate“, „Nećete se prevariti, ja ću vas prevariti“, „Upoznajte tamnu stranu razuma“, „Vaš novac je sa mnom siguran“ i slično, priča on.
Ono što je zanimljivo u cijeloj ovoj priči je to što Bošković nije htio nijednog prijatelja počastiti primjerkom svoje knjige, već ih je sve natjerao da je kupe, a zauzvrat im je ponudio procenat od svake knjige koju oni prodaju. „Kukavičije jaje“ može se kupiti u Brčkom ispred Interexa ili u knjižari Pionir, a košta skromnih 5KM. Takođe se može naručiti i preko autora.
Na pitanje da li žali što je toliko novca potrošio na knjigu a ne na izlaske i žene, odlučno govori da nije, jer želi da ljudi saznaju za njega i pomalo se nada da će neko iz svijeta književnosti primjetiti njegov talenat.
– Ne shvatam ljude koji pišu a ne žele da drugi vide njihov rad, koja je onda svrha svega toga, pita se mladi pisac.
Reakcije na knjigu su raznovrsne, neki mu stežu ruku, dok ga ostali osuđuju. Ipak, niko nije ostao ravnodušan.
– Svakome se nešto drugo svidi u knjizi pošto je žanrovski veoma šarolika. Mnogi su zgroženi određenim “slobodnijim” scenama i jezikom u knjizi (kao da nikad nisu čitali Harolda Robinsa). Izgleda da je erotika rezervisana samo za televiziju, muziku, novine, skupštinu (toga u knjizi nema mnogo, ali se ljudi za to prvo zakače). Dalje, nekim vjernicima smetaju moje opservacije o Onom svijetu – ljudi boluju dogmama. Neki su me smatrali za “finog dječka” dok nisu pročitali knjigu, dok su drugi mislili da sam dosadni štreber koji se ne razumije ni u život, ali ih je knjiga razuvjerila. Ali, svi se slažu u jednom – čudan sam. Neki me udaraju po glavi i govore: „Ne izdvajaj se, ćuti! Mala sredina… „ Drago mi je što knjigu nisu pročitali samo ljudi koje znam nego i neki meni nepoznati i ljudi s kojima sam odavno izgubio kontakt, oni su mi čestitali jer ne robuju predrasudama. I da, mnogo me nervira što me ljudi poistovjećuju sa glavnim likovima u pričama, ako koristim ja formu pripovjedanja to ne znači da su to moji doživljaji ili da bih ja želio da budem takav! Uglavnom, reakcije su pozitivne (ili me lažu J ) dok sam drugima iznevjerio očekivanja jer nisam napisao ništa sladunjavo niti bajkovito – kod mene likovi ne žive srećno do kraja života, govori Bošković.
Pored knjige, napisao je i naučni rad na temu „Model nužnosti i ekonomske opravdanosti postojanja mita i korupcije u tranzicionim privredama“. Vjerovatno vam zvuči komplikovano i dosadno, ali varate se. Rad je vrlo zanimljiv, jer u njemu autor zastupa mišljenje da bi mito i korupcija trebalo da postoje u zemljama u tranziciji jer tako ljudi odmah dobiju ono što žele. Čak je izračunao koliko novca ljudi izgube kada godinama traže posao, a koliko kada ga kupe odmah nakon studija. Ovaj rad je naišao na oduševljenje profesora u Brčkom, a stigao je i do drugih sredina gdje je izazvao rasprave oko ove teme.
Takođe je napisao i autobiografiju, koja obuhvata period od njegovog začeća pa do njegove smrti. Prvi dio je istinit, dok je drugi izmišljen i sličan maštanju. U nastavku teksta objavljujemo je u potpunosti, kao i dijelove iz naučnog rada i knjige „Kukavičije jaje“.
Autobiografija
Bojan Bošković, sin Radomira i Dušanke, začet je 4. jula 1986. godine u Pipercima u seoskoj školi za vrijeme održavanja vašara. Bojan uspješno napušta utrobu svoje majke 1. aprila 1987. godine. Međutim, niko od prijatelja nije tu vijest smatra istinitom (mislili su da je to prvoaprilska šala, naravno), tako da je bilo potrebno da se uloži veliki trud da bi se ta srećna vijest razglasila. U obdaništu „Naša djeca“ u „Š“ naselju provodi period od maja 1991. pa do početka rata 1992. godine. U osnovnu školu polazi 1994. godine kad je upisan u područnu školu u Donjem Breziku. Tu završava prvi razred sa odličnim uspjehom. Dalje školovanje nastavlja u Drugoj osnovnoj školi u Brčkom. Nju završava u roku sa svim peticama kao učenik generacije. Na opštinskim takmičenjima iz matematike i srpskog jezika osvajao je prva mjesta (ili jedno od prva tri). Upisuje se 2002. godine u Gimnaziju „Vaso Pelagić“ u Brčkom i istu završava sa odličnim uspjehom četiri godine kasnije (i tu je na školskim takmičenjima osvajao prva mjesta u matematici i fizici). Odmah po završetku srednjoškolskog školovanja upisuje se na Pravni fakultet u Beogradu (primljen na budžet). Izbor fakulteta iznenađuje mnoge – kako kolege tako i bivše profesore koji su bili uvjerenja da je mogao bilo šta upisati (ETF, PMF, Medicinski, Filozofski, Likovnu akademiju, Arhitektonski itd.). Živi u SD „Karaburma“. Sljedeće, 2007. godine napušta fakultet (Beograd nije bio spreman za njega) i vraća se u Brčko gdje se upisuje na Ekonomski fakultet. 2010. godine piše naučnu studiju pod nazivom „Model nužnosti i ekonomske opravdanosti postojanja mita i korupcije u tranzicionim zemljama“. Studija izaziva polemike među akademskim krugovima. Iste godine izdaje knjigu beletristike „Kukavičije jaje“.
Ubrzo po objavljivanju knjige biva uhapšen i bačen u tamnicu zbog narušavanja javnog morala svojim opservacijama u knjizi. Puštaju ga nakon što pristaje da otkrije svoje finansijere. Otkrivši da je to Vlada Brčko distrikta (studentska stipendija) slučaj biva zataškan. Bošković se u narednih nekoliko mjeseci posvećuje studiranju i završava fakultet kao prvi u klasi. Pokreće privatni biznis, ženi se, žena mu rađa sedmero djece. Pored svega toga i dalje piše kako prozu tako poeziju (tekstove pjesama prodaje i folk-pjevačima). U tridesetoj žena ga napušta. Bojan se ženi po drugi put. I druga žena ubrzo postaje bremenita. Izbija afera – mnoge žene se javljaju tvrdeći da je Bojan otac njihove djece. Bojan donira novac za gradnju obdaništa „Moja djeca“ i tako se taj slučaj zatvara. Rastaje se od žene i obezbjedivši egzistenciju djeci, seli se na Tibet gdje ostaje narednih 20 godina. Vrativši se sa novim idejama ponovo postaje poštovan pisac i urnebesni šoumen. Otvara „PlayBoyan“-ovu palatu koja postaje svjetska prestonica nemorala i bestidnosti. Iako njegova vitalnost nije ukazivala ni na kakav zdravstveni problem doživljava moždani udar. Par dana kasnije umire okružen mnogobrojnim čukunčukunčukununučićima.
Odlomak iz priče „Put u smrt“
Kako me je onaj majmun udario prutom po licu kožu mi je poder’o. Peklo je. Svejedno, pipkao sam tu ranu. Čudno je kako čovjek nekad uživa u boli. Mislim da je to neki nesvjesni odbrambeni mehanizam – čikam manju ranu da zaboravim na veću… Baš sam se uvalio! Bože! Gladan sam i žedan. Moram se nekako izvući odavde. Bravo, Miroljube, odlična ideja, još samo da je sprovedeš u djelo. Miroljub, kako su mi dali takvo ime! Eh, ti moji roditelji, stvarno su imali smisla za humor. “Možda su mi ubili ljubav, ali neće u meni roditi mržnju.” Posljednje riječi moga oca zapisane u oproštajnom pismu. Baš je bio romantičar!
Daj pustite me odavde! Sve me pritišće, zidovi, posebno ovaj niski plafon. Kad bih samo mogao da ustanem. Ne mogu ni da se ispružim po podu koliko sam dug. Mogu po dijagonali! Ležim. I ta me pozicija brzo zamara. Zatvorim oči. Otvorim oči. Isto. Mrak. Ništa. Cak više vidim kad zatvorim oči, nešto iskri. Otvorim oči. Opet iskri. Preplaših se, ne znam kad gledam a kad žmurim. Trešćem u ludosti. Čas drhtim, čas stežem šake u pesnice od nemoći. Grizem nokte, ali nemam ih – davno sam ih izgrizao – grozna navika. Grizem prste, grizem kožu sve dok ne zaboli…Pokušavam da zaplačem, ali ne mogu. Ovlaže mi se oči, ali ne mogu da plačem, suze ne teku. Stavljam ruke na oči. Pokušavam da zaspim. Mislim na lijepe stvari….
Odlomak iz priče “Predstava je otkazana zbog bolesti glavnog glumca”
ČISTAČICA: (Briše džogerom pozornicu i pjeva povremeno koristeći džoger kao mikrofon) Ven aj voz a litl grl aj ask maj mader vot vil aj bi? Vil aj bi priti, vil aj bi rič… Aaaaa! (ugledavši publiku vrisne i otrči sa pozornice.)
(Za par trenutaka čuju se glasovi iza pozornice.)
NOĆNI ČUVAR: Šta je bilo sad? O čemu pričaš? Zar čovek ne može mirno malo odrijemat’ na poslu? (izlaze na pozornicu) Šta je sad pa ovo? (vidi publiku)
ČISTAČICA: Jesam ti rekla!
NOĆNI ČUVAR: Ko su ovi ljudi? (publici) Ljudi, ko ste vi? Šta radite ovdje? (čistačici) Šta ljudi rade u pozorištu, jadna?
ČISTAČICA: Ne znam ja. Ti si noćni čuvar. Ti treba da čuvaš pozorište…
NOĆNI ČUVAR: Što si ih pustila unutra?
ČISTAČICA: Nisam ja. Ja sam samo čistila i onda… i onda sam se okrenula i oni su bili tu.
NOĆNI ČUVAR: E pa nisu pali s neba! Jesi li ti, jadna, zalijepila na ulazu oglas da je predstava otkazana?
ČISTAČICA: Joj! Nisam.
NOĆNI ČUVAR: E ludo jedna! Vidi sad u kakve si nas probleme uvalila.
ČISTAČICA: (uplašeno) Nisam htjela.
NOĆNI ČUVAR: Nisi htjela, je li? Nema tu htjela, ne htjela, hoću neću. Svako mora da radi svoj posao i sve će da bude u redu. Ti, kao što vidiš, nisi radila svoj posao. Sad ja moram da rješavam situaciju. Da mene nema, ovo pozorušte bi propalo. Propalo! (publici) Ljudi, došlo je do zabune. Predstava je otkazana. Glavni glumac je bolestan.
ČISTAČICA: Jadan on!
NOĆNI ČUVAR: Šta jadan, jadna! Alkos teški! Opet se napio k'o majka! Zasp'o je dok su ga šminkali!
ČISTAČICA: On je boem!
NOĆNI ČUVAR: Boem? Ha! Da, tako nazivaju glumce-alkoholičare! (publici) Ljudi, možete ići kući. Predstave nema i neće je biti!
PRODAVAČ KARATA: (ulazeći na scenu) Predstave ima i biće je.
NOĆNI ČUVAR: Vidi ovog majmuna! Čekaj malo, ti prodaješ karte! Ti si trebao da zalijepiš oglas da je predstava otkazana! A ja k'o budala napao ovu jadnicu. Što mi nisi rekla, jadna?
ČISTAČICA: Ja… nisam znala…
NOĆNI ČUVAR: Je l’ ti? Što si prodao ljudima karte kad si znao da nema predstave?
PRODAVAČ KARATA: (gleda po publici) Vau! Znaš da nikad nisam video punu salu sa pozornice? Predivno.
NOĆNI ČUVAR: Jesi ti normalan, čovječe?
PRODAVAČ KARATA: (i dalje gledajući okolo) Normalnost je tako relativna stvar. Za normalne si normalan ako si normalan. Za nenormalne si normalan ako si nenormalan.
NOĆNI ČUVAR: (čistačici) Ovaj je nenormalan!
PRODAVAČ KARATA: (čistačici) Ti!
ČISTAČICA: (trgne se) Ja!
PRODAVAČ KARATA: (zagleda čistačicu od glave do pete, okreće je) Ti ćeš biti moja glavna glumica.
NOĆNI ČUVAR: Molim?! Jesi ti… Šta je s tobom? O čemu ti fantaziraš?
PRODAVAČ KARATA: Izvešćemo ovdje jednu moju malu predstavu. Ne boj se, imam ulogu i za tebe.
Odlomak iz rada „Model nužnosti i ekonomske opravdanosti postojanja mita i korupcije u tranzicionim privredama“
Osoba koja traži posao ima pred sobom dvije opcije: da da mito i sigurno dobije posao ili da ne da mito i izgubi godine tražeći poštenog poslodavca ili čekajući da profunkcioniše pravna država koja bi obeshrabrila poslodavca da traži mito. Da bismo dokazali koliko je opcija sa davanjem mita isplativija uporedićemo periode potrebne za pokrivanje gubitaka iz prošlosti.
Prvo ćemo pozabaviti izračunavanje perioda potrebnog za pokrivanje troškova prenesenih iz perioda krize bez davanja mita.
1. Gubitak 20 000
2. Oportunitetni troškovi (800 h 10 godina h 12 mjeseci) 96 000
3. Ukupan gubitak (1+2) 116 000
4. Plata 800
5. Period potreban za pokrivanje ukupnog gubitka (3/4+120) 265 mjeseci
(22,08 godina)
U primjeru smo proizvoljno uzeli iznos gubitka prenesenog iz prethodnog perioda (20 000). Međutim, sada se javljaju i oportunitetni troškovi. Oportunitetni troškovi predstavljaju izgubljenu dobit u nedostatku primanja sredstava u vidu plate za vrijeme od deset godina. Deset godina je vrijeme potrebno da profunkcioniše pravna država. Tek tada tražilac posla uspjeva da pronađe posao bez davanja mita. Plata je uzeta proizvoljno, jasno je da će ona rasti u protokom vremena, ali neuzimanje te činjenice u obzir ne dovodi u pitanje ovaj model, ali doprinosi njegovoj jednostavnosti.
Period potreban za pokrivanje ukupnog gubitka dobija kada se na period potreban da profunkcioniše pravna država (u ovom primjeru 10 godina) doda vrijeme za koje će se isplatiti dovoljan broj plata za pokrivanje ukupnog gubitka. Dakle, u našem primjeru to znači da će se tek za 22,08 godina tražilac posla koji nije dao mito riješiti gubitka iz prethodnog perioda (10 godina čekanja na posao i 12,08 godina rada).
To je izuzetno dug period. Pogledajmo sada kako na njegovo smanjenje utiče odluka da se da mito u zamjenu za posao.
Izračunavanje perioda potrebnog za pokrivanje troškova prenesenih iz perioda krize sa davanjem mita:
1. Gubitak 20 000
2. Mito 1 000
3. Ukupan gubitak (1+2) 21 000
4 Plata 800
5 Period potreban za pokrivanje ukupnog gubitka (3/4) 26,25 mjeseci
(2,19 godina)
Iz priloženog se vidi da se period potreban za pokrivanje ukupnog gubitka smanjuje sa 22,08 godina na svega 2,19 godina što je oko deset puta manje! Uzrok tako drastičnom smanjenju je činjenica da sada u ukupnom gubitku ne participiraju oportunitetni troškovi već samo gubitak iz prenesen iz prethodnog perioda uvećan za vrijednost mita. Samim tim manji je iznos koji se mora nadoknaditi platom, a plata počinje da se prima odmah (nema čekanja 10 godina da profunkcioniše pravna država).
eTrafika.net – Vanja Stokić