Za Kamijevog “Stranca” – Mersoa, vjerovatno ste čuli ili možda čitali u srednjoškolskim danima. Nekima je to bila obavezna litaratura, a neki uopšte nisu imali priliku da se upoznaju s njim. Treći su, možda, pročitavši prvu stranicu, zatvorili knjigu, sa stavom da je u pitanju nešto dosadno, neshvatljivo, nastrano.
Za skeptike i one koji ne znaju o čemu je riječ u ovom djelu, a može i za one koji žele da osvježe utiske i pamćenje, preporučujem izdvajanje kojeg minuta za sljedeće.
Jedno od najuspjlijih književnih djela 20. vijeka je roman Albera Kamija – “Stranac”. Pogubna slika čovjeka prepuštenog samom sebi, samoći i ravnodušnosti svih. Roman je priča o praznini, duševnoj pustoši i ispraznosti savremenog čovjeka; o beznađu; slika života lišenog nade, ljubavi i smisla.
Dalje, “Stranac” je i kazivanje o apsurdu besmislenog postojanja, o suvišnim ljudima, suvišnim zato što su odbačeni i zato što ne nalaze sebe, što ne mogu da dokuče svoju ljudsku suštinu, smisao i cilj. Takvi ljudi su prije svega stranci sebi samima, jer nešto htjeti, željeti, znači izazvati apsurd.
U trenutku kada se pojavio roman je začudio novošću teme, svijeta koji pisac prikazuje, idejom apsurda pretočenog u život, u konkretne situacije. Bio je zaista “stranac” po tome što ne raspravlja o dnevnoj politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno – psihološkim razlozima, nego iznosi sasvim privatne stvari, zgode i nezgode nekog malog čovjeka, koji spletom životnih okolnosti završava kao zločinac.
Teško je shvatati tog čovjeka koji sutradan poslije majčine smrti odlazi na kupanje, započinje jednu nedozvoljenu vezu, ide da gleda šaljiv film, i koji ubija zbog sunca, jer on je lik koji zbunjuje. Roman na čelu sa svojim glavnim likom je bio prilično nejasan, te samog čitaoca vrebaju mnoga iskušenja da sebi razjasni značenje knjige, i da razluči na čiju stranu da stane, Mersoa ili onoga koji ga uništavaju. Nemojte prebrzo da donosite zaključke. Strpljivo čitajte, knjiga je čitljiva prije svega, uđite u psihu Mersoa, pokušajtega ga shvatiti, pa i opravdati, što da ne.
Alber Kami je zapravo ostavio volji čitaoca da samostalno ocjeni, procjeni i formira sliku o Mersoovoj ličnosti, kao i sliku društva kojem pripada, i sa kojim dolazi u koliziju. Ko je moralni, a ko pobjednik u smislu moći, ostavljeno je nama na volju, te je i izazvao različita reagovanja i ocjene. Međutim, ono što Kami sigurno ovim djelom želio je da se pomalo poigra s nama, tako što nas prvo navede na čuđenje i odbijanje nekoga koga ne možemo da razumijemo: čovjeka koji ne prihvata osnovne vrijednosti kulture i društva u kojem živi, koji na čudan, skoro pa hladnokrvan način prihvata majčinu smrt, koji ne zna da voli u svome “sve mi je svejedno”, preko prelaska na njegovo djelimično razumijevanje i opravdanje, pa sve do kraja knjiga, kada se u većini nas budi revolt protiv društva koje Mersoa ubija kao nevinu žrtvu.
Ukoliko neko nije upio da stane na stranu Mersoa, to će možda uspijeti iz drugog čitanja, jer pojedini kritičari kažu da je djelo upravo tako napisano, kako bi se iznova čitalo.
Kami je naporno radio na tome da prikaže jaz između jedinke i kolektiva, njihovog nerazumijevanja i problema komunikacije, gdje jedno nikada do kraja neće shvatiti drugo. Društvo kao oličenje neljudskog mehanizma svijeta; društvo sa ukalupljenim navikama i fetišiziranim vrijednostima; društvo prožeto formalnim, konvencionalnim moralom, gdje bilo koji oblik odstupanja biva osuđen; društvo sa kao slika niza robotizovanih postupaka gdje svi rade kao jedan. Jednostavno, Kami prikazuje golemu društvenu dehumanizaciju današnjice. “Stranac” je jedan od onih “strašnih” nevinih ljudi nad kojima se zgrožava takvo društvo. Kolizija sa društvom i njegovim predstavnicima, osuđuje ga na usamljenost i odbacivanje – otuđenost, a zatim i uništenje, krah i poniženje čovjekove najvrijednije osobine – iskrenosti.
Kroz kompletan roman provlači se neka čudna mističnost u Mersoovom odnosu sa majkom. Pošto Merso živi samo sada, a prošlost i budućnost su za njega strani, ostali smo uskraćeni za taj detalj. Jedno je sigurno, zagonetka njegove ličnosti se plete upravo oko njegove veze s majkom, i taj tajnoviti čvor koji je zavezan nekad u prošlosti imao je za posljedicu otuđenje od i od nje.
Detalji su zapravo ključna stvar u tumačenju ovog djela. Na osnovu njih možemo zaključiti da su njegovu unutrašnju ravnotežu još u djetinjstvu poremetili neki negativni faktori, te napuštanje studija i uništenje životnih ambicija i iluzija. Na vječitu dilemu u ovom djelu da li je Merso volio svoju majku odgovorila bih da jeste..Obratite pažnju na rečenice koje govori pod uticajem izliva emocija.
Jednog stranca niko ne razmuije, on se ničemu ne nada, ali jedno zna: da postoji i živi samo sada, samo u ovom životu od drugih ne očekuje ništa. To je istina u njegovim rukama, jedina izvjesnost i sigurnost, i on herojski trijumfuje nad ispraznošću nade i spasa. Merso umire, a da nikada nije obratio pažnju na broj konvencionalnih pojmova i predrasuda, koji su izgleda potrebni da se ne bismo izložili oštrici društva. Ali on umire srećan, jer ostaje nevin, uspjevši čvrsto zadržati istinu u svojim rukama.
Pročitajte ovo nesvakidašnje djelo sa nesvakidašnjom tematikom. Možda ga nećete u potpunosti razmijeti, ali sigurno je da će vas intriga oko glavne ličnosti i situacije u koje ta ličnost zapada navesti na razmišljanje.
eTrafika.net – Vedrana Džudža