Da je Mehmed Selimović, u raji znan kao Meša, znao da će fragmenti njegovog literarnog iskaza postati predmet lajka na Fejsbuku, ne bi otpustio „krv, sreću i znoj“ u svoj životni opus. Citirati Bebi Dol je legitimno, znala je šta je čeka.
U 21. vijeku, u raji znanoj i kao „daj sve, daj odmah“, nije samo kafa postala instant. Tri u jedan kesica mora da bude servirana u svakoj životnoj šolji. Opsesivno-kompulsivna potreba za ubrzavanjem svih procesa je dovela i do sumiranja cijelog jednog književnog izraza na citat. Sklop riječi uobličen interpunkcijskim znakom koji, nerijetko izvađen iz konteksta i dubljeg značenja odlomka iz teksta te djela u cjelini, gubi svoju istinsku vrijednost i smisao.
Znam šta ćeš pomisliti, čitaoče. I fragmenti oda književnosti jednog Mehmeda ili drugog Fjodora ili pak jedne Virdžinije, a zasigurno i drugog Tomasa su tvorevine genijalnog uma i njegovog kreativnog duha, te kao takve imaju slovnu snagu da egzistiraju samostalno. Usaglasila bi se jedna obična Jelena sa tobom, čitaoče, ali ni ti ne možeš da osporiš da biti fragmentiran znači biti iskomadan, a ko smo pa mi, čitaoče, da komadamo literarne numere koje postoje duže no mi sami?
Ipak, samo komadanje književnog mesa i čin rezanja rječnih butki u svrhu bilo autopromocije na društvenim mrežama, bilo neposjedovanja sopstvenih misli za podjelu, bilo iskrene i dobronamjerne želje da se fragmentariumom podigne svijest o značaju vraćanja klasicima, te da se kroz 50 citata osudi 50 nijansi sramote za literarne glumce i publiku, nije problematično koliko i fakt (jer ako svako može da statistički analizira nivoe društvene destrukcije, može i Jelena) da smo, u instant kulturi instant književnosti, zaboravili da čitamo cjelinu cijelim svojim bićem, cijelom snagom svoga uma, cijelom posvećenošću tijela.
Jer kao što ni mesar nije jedna koljenica, tako ni Mehmed nije jedna rečenica.
Sjeckanje književnih opusa je, ipak, manje opasno po „3 u 1“ civilizaciju od razdiranja filozofskih, religijskih, političkih, a i, Boga mi, naučnih ideja. Primjer na primjer, mesari tvorca komunističke doktirne, Karla Marksa, će jugo-famoznu (ili papsko-patrijarhski infamoznu) „religija je opijum za mase“ isjeckati iz konteksta i iskoristiti kako za opijanje mase, tako i za rezanje svetih neprijatelja komunizma. Sačmara svetih prijatelja će, u želji da odbrani suštinu svog postojanja i održi postojeće privilegije i dominat nad masama, odgovoriti ekstraktovanjem nekolicine „tako je Isus govorio“ pasusa. Primjer na primjer.
U ovom sasvim slučajno odabrnom primjeru, Marks i Isus se nađoše u istoj, nezavidnoj poziciji. Da, gospodin Karl jeste rekao da je religija opijum za mase, ali širina njegovog učenja i percipiranja društvenog odnosa prema religiji je mnogo kompleksnije prirode i minumum koji zahtijeva jeste čitanje i iščitivanje „Kapitala“ i „Komunističkog Manifesta“. Ne, niko ne zna šta je Isus tačno rekao, ali ako će već biti citiran kao da je rubrika „izjava dana“ u Blicu, valjalo bi barem Bibliju sažvakati te svako „Isus kaže“ proročanstvo percipirati iz ugla opšteg hrišćanskog shvatanja.
Jer kao što ni Marks nije jedan „opijum za mase“, tako ni Isus nije jedno „mrzim pedere“.
Mračno doba „3 u 1“ civilizacije, internet generacije i tabloid senzacije je, pored atakovanja konteksta, izrodilo i praksu turanja riječi u usta kome, kako i koliko stignemo. Za opstanak ljudske rase je, svakako, irelevantno da li je srpska majka, Svetlana Ceca, zaista rekla da se bori protiv gravitacije ili joj je novinarska vješta ruka metnula misao u nebeska usta. Za opstanak ljudske rase je, svakako, irelevantno i da li je ikona zlatnog doba Holivuda, Audrey Hepburn, zaista rekla da je Pariz dobra ideja ili je naprosto ova „misao“ konceptualno odgovarala post-mortem komercijalizaciji glumice.
Ali kada bilo narod, bilo novinar, bilo neprijatelj etiketira istorijski relevantne individue mislima i citatima koje oni možda jesu (ali ne mora da znači) izbacili kroz usta – to jeste problem za ljudsku rasu. Ne bi trebalo biti apokaliptičan, kao Treće oko, te sam stoga izostavila „opstanak“ rase.
Jer premda riječi nisu djela, istorija nas uči da su velike riječi rodile velika djela. Prošlost nam slikovito podsjeća da su svaka revolucija i svaka evolucija započele kao klupko naizgled sasvim običnih riječi. Stoga bi trebalo da nam je stalo do toga ko je šta zaista rekao. Primjer na primjer, šta ako Isus „to“ zaista nije rekao, a hrišćanska zajednica se zbog njegove „to“ ideje upusti u modernu verziju krstaškog rata? Samo pitam. Primjer je.
Za kraj,
„Citiram sebe jer sam sigurna da sam ja to rekla.“
– jedna obična Jelena, ljeta Gospodnjeg 2015. nove ere
eTrafika.net – Jelena Bjelaković