Majstore, pošto diploma i ima li popusta ako kupim dvije? Zvuči kao početak skeča iz serijala Top Lista Nadrealista, ali ovakva praksa u našoj zemlji, nažalost, nije daleko od istine. Ovaj tragi-komični skeč traje već godinama.
Nedavno sam čuo jednu zanimljivu tezu. Kaže – na konkurse se prijavljuju samo naivni ljudi. Opaska tako jednostavna, a i pored toga sadrži dovoljno materijala za trilogiju knjiga o korupciji. I zaista, zamislite ljude koji se trude da na konkursima daju sve od sebe i pokažu se u najboljem svjetlu, ne znajući da u nekoj crnoj knjizi već unaprijed stoji ispisano ime osobe koja je primljena.
Svjesni smo mi svega toga, ali ne znamo se boriti protiv tih stvari. Još kao mali smo navikli da gledamo kako neka djeca u vrtiću imaju više igračaka, a u školi više petica. Korupciju gledamo od malih nogu, s njome rastemo, pa ju je valjda zato teško iskorijeniti.
Zarije Seizović, stručnjak za političko-pravne teme je nedavno na jednom skupu izjavio da se današnje stanje u našoj zemlji ne može ni nazvati korupcijom. „Ni sam ne znam šta je ovo. Korupcija je u suštini situacija u kojoj se plaća nešto što se ne može dobiti pravnim putem… a mi ovdje u Bosni i Hercegovini plaćamo nešto za šta imamo pravo. Plaćamo, jer mislimo da ćemo tako bolje proći, jer nam u tom slučaju niko neće uskratiti ono što zapravo zaslužujemo.“
Primjere gore pomenute situacije najbolje možemo uočiti tamo gdje ih ni po koju cijenu ne bi smjelo biti. Pogađate – u zdravstvu. Kada je korupcija zavladala u ovom društvenom segmentu, to je bio okidač da duh našeg naroda ustane i zavapi„Dame i gospodo, dotakli smo dno dna“. U zdravstvu se vremenom izgradila nova dimenzija korupcije u kojoj se plaćaju usluge ljekara koje su nam i zakonski/građanski predviđene. Kupiš ljekaru punu kesu voća i slatkiša, među recepte strpaš novčanice i uzdahneš uz pomisao „Eh, sad barem znam da će me tretirati kao pravog pacijenta!“ Svi ostali nisu pravi… nego mravi.
Ljekari k'o ljekari… neki od njih dijelove tijela liječe, a neki ih prodaju. Prodaja obraza je, čini se, postala trend. Pitam se, koji je danas cjenovni kurs obraza? Fino je to u svojoj drami „Boj na Kosovu“ zapakovao Ljubomir Simović: „Onome ko je na glavu stavio krunu, više je stalo do krune, nego do glave! Zbog toga će za svoju krunu dati i glavu i narod i zemlju i vjeru… a krunu neće dati ni za obraz.“
Naravno, zdravstvo nije jedini resor koji ima problem za prodajom obraza i korupcijom, ali tamo je ovakva praksa najlicemjernija. Mogu li se opravdati situacije u kojima se dopušta da ljudi umiru, jer nemaju zdravstvene legitimacije? Ubijeđen sam da takvi ne bi pustili ni kap krvi da su posegli za džep. Da me neko pita ko je kriv za trenutnu situaciju u kojoj korupcija postaje stil života, po uzoru na Patrika Muna, kazao bih – nemam toliko prstiju da pokažem na sve krivce.
I pored toliko krivaca, građanstvo šuti… šute oni koji bi trebali biti najglasniji. S druge strane, tužilaštva samo ponekad, onako programirano, kažu „Mi smo protiv korupcije!“; valjda misleći da je to dovoljno da se ona spriječi. A, ako nastavimo ovakvim tempom, uskoro nećemo samo gledati i misliti o korupciji, nego ćemo i sami preko Top Shopa moći naručivati diplome. Dakako, dvije po cijeni jedne. I to nije sve! U slučaju da vas ne prime na posao, mi vam vraćamo novac.
(eTrafika.net – Nermin Terzić)