Kada je krajem 1941. u Rudom formirana Prva proleterska brigada, Krajišnici su riješili da daruju proletere najskupocjenijim poklonom: formiran je Krajiški proleterski bataljon u čiji sastav su ušli najbolji i nahrabriji omladinci iz Drvara, sa Kozare, Podgrmeča i drugih dijelova Krajine.
Trebalo je da ovih tri stotine momaka i djevojaka uđe u sastav Prve proleterske brigade. Oni su krenuli tamo, ali nikada nisu stigli.
Izginuli su u teškim borbama u centralnoj Bosni, u borbama sa komplotom četnika, ustaša i kulturbundovaca, zatim su prebačeni preko Save i nastavili borbe u Slavoniji, pomagali razgorijevanju ustanka u tim krajevima i, stalno u borbama, stigli čak do Pitomače, u blizini mađarske granice.
Ponos i tuga u Krajini
Poslije devet mjeseci od njih trista, vratilo se u Krajinu 87 momaka i djevojaka…
Kada je Krajiški proleterski bataljon kretao, Krajina je bila i ponosna, ali i tužna. Cvijet njene mladosti odlazio je da pomogne proleterima, da nastavi borbu, ali je ipak – odlazio:
– Pod utiskom takvog raspoloženja u Krajini, poželio sam da napišem pjesmu koja će se pjevati, koja bi bila bliska uhu onog našeg čovjeka, polupismenog, jedva pismenog i u najvećem broju slučajeva nepismenog – prenosi „Yugopapir” razgovor s Brankom Ćopićem objavljen u “TV novostima” 1973. godine.
Sjetio se, kako je rekao, jedne lirske narodne pjesme koju je Vuk zabilježio:
– Mila majko podigni me malko, podigni me džamu na pendžeru, da ja vidim Jovine svatove, da ih vidim, da me želja mine, mislim majko lakše bi mi bilo…
Melodija, izvorna narodna, već je bila tu, Ćopić je napisao tekst i još jedna pjesma revolucije rodila se.
Kasnije je ova pjesma, u tekstu i melodiji, doživljavala razne manje izmjene.
– A šta ćeš, normalno je bilo da se pjesma ako je narod prihvati, prilagodi u izvjesnim elementima, mentalitetu i karakteru, ljudi i kraja u kojem se pjeva.
Još sa ovom pjesmom i nije bilo toliko peripetija, kao sa onom mojom drugom, u to vrijeme isto tako mnogo pjevanom pjesmom “Oj sokole, moj sokole”…
Moj tekst je glasio: “Oj sokole, moj sokole, ne slijeći mi na prozore, sa visoke Grmeč gore, ne budi mi prije dana, moga sina Radovana, moga mladog partizana… “
Mnogo kasnije ova pjesma, sa neznatno izmijenjenim tekstom, umjesto sa Grmeča u novoj verziji soko slijeće sa “visoke Papuk gore”, uvršćena je u zbirku narodnih pjesama, pripisana je “nepoznatom pjesniku” porijeklom iz Slavonije i Branko se poprilično namučio dok je uspio da dokaže da je on taj “nepoznati pjesnik” koji je pjesmu sačinio:
– Onda sam, poslije, sebi prebacivao što sam dokazivao da sam ja autor. Kad je narod već prihvatio tu pjesmu kao svoju, što ću je ja vraga otimati kad sam i sam dio tog naroda…
Osjećao da tako treba
Iako, izuzev ovih, ima još nekoliko pjesama koje je napisao u vrijeme revolucije i koje su se pjevale i pjevaju, Branku je najdraža ipak ona prva, “Bolna leži omladinka Mara”.
Do nje, Branko se nije usuđivao da propjeva. Bio je isključivo prozni pisac, do tada je već objavio četiri zbirke, tri za odrasle i jednu za djecu, ali u poeziji se nije okušao:
– Osjećao sam da tako treba, da se tako mora… Na svu moju sreću bio je i rat, nije bilo kritičara, pa se nisam morao plašiti da će me neki od njih nagraditi za te moje stihove koje sam ja onako, skoro kao narodni guslar pjevao, s tom razlikom što sam ih ja sa manje talenta pjevao, ali sam pred guslarom imao prednost što sam znao čitati i pisati…
Onog drugog, često značajnijeg kritičara, narod za koji je pjevao, Branko nije imao razloga da se plaši:
– Zašto bih se plašio kad sam za njih i smišljao pjesme, trudio se da napravim takve koje će s tim ljudima ići u streljački stroj i igrati i pjevati u onom seoskom, omladinskom kolu…
Mislim da je to primjer te takozvane angažovane literature na koju su mnogi izvrtali svoj kožuh i sprdnju sa njom pravili…
To bi mogao biti primjer kako angažovana literatura napisana u pravo vrijeme i na pravom mjestu može da djeluje i umjetnički, i progresivno i ubojito kao što se u ratu tražilo i kao što je u revoluciji moralo biti…
Tekst pjesme
Bolna leži omladinka Mara,
sa starom se majkom razgovara:
Mila majko budi me u zoru,
primakni me našemu prozoru,
da ja vidim prije bila dana,
proletersku četu partizana.
I pred četom mojega dragana,
proleterske čete barjaktara,
da mu vidim samo kosu plavu,
I nad kosom crvenu zastavu.
Slavna četo, ti ćeš sutra proći,
moj dragane da li ćeš mi doći
Zabilježio: Nino Milenković