Još od davnina psiholozi pokušavaju da otključaju misterije ljudskog ponašanja. Zašto ne pomognemo osobi u nevolji kada smo okruženi drugim ljudima? Zašto biramo pogrešne odgovore jer su ih svi oko nas izabrali? Ovu su samo neka o pitanja koja su mučila psihologe i zbog kojih su i odlučili da naprave ove zanimljive eksperimente.
10. Poznati violinista u podzemnoj željeznici
Svjetski poznati violinista Joshua Bell (naslovna fotografija) odlučio je da jedan dan glumi uličnog svirača u jednoj podezmnoj željezničkoj stanici u Washingtonu kako bi vidio koliko će ljudi zastati slušati njegovu muziku.
Prkos činjenici da je svirao na 3.500.000 dolara vrijednoj, ručno napravljenoj, violini i da je upravo rasprodao koncert u Bostonu gdje je prosječna cijena ulaznica iznosila oko 100 dolara, vrlo malo ljudi se zadržalo da besplatno čuje njegovo prekrasno izvođenje. Ovaj eksperiment se desio 12 januara 2007. godine, i trajao je 45 minuta, za kojih je Joshua zaradio cijela 32 dolara i gotovo nimalo pažnje!
9. Piano stepenice
Psihološki eksperiment, koji je imao namjeru da dokaže da se navike ljudi mogu promijeniti (na bolje) tako što se u svakodnevne ‘dosadne’ aktivnosti uvede malo zabave pokazao se jako uspješnim.
2009. godine, tim stručnjaka je preko noći pretvorio stepenice u jednoj podzemnoj željeznici u Stockholmu, Švedska, u potpuno funkcionalan klavir. Svaki put kada bi prolaznik stao na određenu stepenicu, ona bi svirala tu notu. Taj dan, 66 posto više ljudi je odabralo piano stepenice umjesto pokretnih stepenica, koje većina inače koristi.
8. Aschova paradigma
U ovom ekseperimentu ispitanicima se pokaže jedna linija, a onda se zamole da istu uporede sa tri druge linije i pronađu odgovarajuću veličinu.
Čini se jednostavnim, zar ne? Ipak, većina ispitanika pokaže pogrešnu liniju, jer je soba u kojoj borave ispunjena glumcima koji prije ispitanika odaberu pogrešan odgovor. Rezultati ovog eksperimenta jasno pokazuju da će se ljudi prilagoditi gomili koja ih okružuje, umjesto da daju svoje mišljenje. Čak 80% ljudi se odluči za pogrešnu liniju!
7. Eksperiment sa Bobo lutkom
Albert Bandura je 1961. godine proveo eksperiment sa Bobo lutkom (lutka na naduvavanje) kako bi dokazao da ljudsko ponašanje proizlazi iz društvene imitacije, a ne od nasljednih genetskih faktora.
U eksperimentu su učestvovala djeca u stara od 37 do 69 mjeseci. On je postavio tri grupe djece: jedna je bila izložena odraslim ljudima koji pokazuju agresivno ponašanje prema Bobo lutki, druga je bila izložena odraslim ljudima koji se mirno igraju sa Bobo lutkom, dok je treća bila kontrolna grupa. Rezultati su pokazali da su djeca izložena agresivnom modelu u većini slučajeva i sama pokazala agresivno ponašanje prema lutki, za razliku od djece koja su bila izložena pasivnom igranju sa lutkom.
6. Apatija posmatrača / efekat posmatrača
U slučaju nužde, većina ljudi vjerovatno želi biti u prometnom području kako bi imali veće šanse da im neko pritrči u pomoć. Suprotno popularnom mišljenju, biti okružen ljudima uopšte ne garantuje da će vam iko prići.
Psihološki fenomen koji se zove Apatija promatrača (Genovese efekt) navodi da su veće šanse da ljudi nekome pomognu ukoliko u blizini nema nikog, ili ima jako malo ljudi. Ako se u blizini nalazi više ljudi, obično se misli da će se neko već zaustaviti i pomoći, što znači da to ne morate biti vi. Naučnici ovo ponašanje zovu difuzija odgovornosti.
Uticaj posmatrača nedavno je testiran na prometnoj ulici u Londonu. Rezultati su pokazali da socijalni status igra ulogu u tome da li će osoba primiti pomoć ili ne, iako velika većina ljudi samo nastave svojim putem bez zaustavljanja.
Još jedan eksperiment Apatije promatrača jasno je ilustrovao kako se ljudi ponašaju kada su (ili nisu) okruženi drugim ljudima. U eksperimentu, gdje su učesnici bili zamoljeni da popune nekakav upitnik, u prostoriju u kojoj su boravili počeo je ulaziti dim. Kada su učesnici bili sami u prostoriji, 75% ih je prijavilo dim. S druge strane, samo je 38% ispitanika u sobi sa još dvije osobe prijavilo dim.
Neki psiholozi tvrde da je za ovaku pojavu odgovorna pristojnost, koja u većini zapadnih kultura nalaže da je neprimjereno da se bulji u druge ljude u javnosti. Kao rezultat toga, u velikim grupama, prolaznici se trude da ne gledaju previše okolo i ne obraćaju pažnju na ljude oko sebe, zbog čega je i manja šansa da će primijetiti osobu kojoj je potrebna pomoć.
5. Eksperiment ‘Nestalog djeteta’
Ljudi često ne primijete šta se sve nalazi i dešava u njihovom okruženju, a ovakvo ponašanje je stavljeno na test i sa eksperimentom ‘nestalog djeteta’.
Na vratima prometne trgovine postavljen je letak sa slikom i informacijom o ‘nestalom djetetu’. Neki ljudi ga jednostavno nisu ni primijetili, dok su drugi samo pogledali i produžili dalje. U eksperimentu niko nije primijetio da dječak sa letka stoji odmah ispred trgovine! Ovaj eksperiment je potvrdio da, uprkos što mislimo da smo jako svjesni svoje okoline, ipak nismo.
Sličan eksperiment napravila je i TV stanica iz Orlanda Local 6, u kojem su polijepili plakate ‘nestale’ 8-godišnje Britney Begonie po čitavom tržnom centru. Britney je sjedila sama nekoliko metara od plakata, a od stotine prolaznika samo nekoliko ih je prišlo da je upitaju da li je ok. Naravno, niko od njih nije povezao plakat ‘nestalog djeteta’ sa malom Britney.
4. Robbers Cave eksperiment
Ova studija je klasičan primjer predrasuda i rješavanja sukoba. Dvadeset dva dječaka starosti od 11 godina nasumično su podijeljeni u dvije grupe i odvedeni u ljetni kamp u Robbers Cave State Park, Oklahoma. Grupe su bile smještene u odvojenim kabinama i nijedna grupa nije znala za drugu cijelih sedam dana.
Dok nisu znali jedni za druge, dječaci su se vezali i sprijateljili u svojim grupama, a kada su se dvije grupe konačno i srele, dječaci su počeli pokazivati znakove verbalnog zlostavljanja. Eksperiment je imao za cilj da čak i poveća intenzitet sukoba između skupina pa su istraživači pripremili i niz aktivnosti u kojima se dvije grupe takmiče. Nakon ovakvih aktivnosti, dvije skupine su toliko bile neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj da su čak odbili i da jedu u istoj prostoriji.
Završna faza eksperimenta trebala je pretvoriti suparničke skupine u prijatelje. Zabavne aktivnosti, kao što su gledanje filmova i bacanje petardi nisu uspjele ujediniti dvije grupe. Istraživači su ipak imali as u rukavu te izveli niz vježbi gdje su skupine dječaka morale sarađivati kako bi ostvarili konačni cilj. Na kraju ekperimenta, dječaci su odlučili da se voze istim autobusom kući, pokazujući da se sukob može riješiti i da se predrasude mogu prevladati kroz obostranu saradnju.
3. Zarazno zijevanje
Svi znaju da je zijevanje zarazno, ali da li ste znali da zijevanjem možete ‘zaraziti’ i pse? Nedavna studija provedena na Univerzitetu u Londonu otkrila je da se 72 posto pasa ‘zarazilo zijevanjem’ gledajući u ljude koji zijevaju.
U prosjeku, psima je bilo potrebno 99 sekundi da počnu zijevati, a dob i pasmina nisu imali nikakav uticaj na eksperiment. Iako još uijek nisu sigurni zbog čega se tačno ovo dešava, naučnici smatraju da je odgovoran pseći “kapacitet za empatiju”.
Jedan sličan eksperiment sa kornjačama je dobio čak i Nobelovu nagradu, gdje je britansko-holandski-mađarsko-austrijski tim napokon utvrdio da “nema dokaza o zaraznom zijevanju kod kornjača”.
2. Halo efekat
Halo efekat je tendencija da se pojedinac doživljava isuviše pozitivno ili negativno na osnovu prethodnih generalizacija ili predrasuda. Na primjer, ako neko ima simpatično ponašanje (ličnost), ljudi će imati više povjerenja u tu osobu.
U nedavnom eksperimentu, jedan muškarac je napravio dva videa za web stranice koje spajaju ljude (dating web sites). U prvom videu, on je pročitao scenario u optimističnom tonu, dok je u drugom pročitao isti scenario, ali ovaj put je zvučao više melanholično.
Istraživači su prvi video dali jednoj grupi djevojaka, a drugi drugoj grupi koja je gledala video u zasebnoj sobi. Djevojke koje su pratile optimistični video rekle su da je muškarac simpatičan i privlačan, te da bi voljele izaći s njim, dok su djevojke koje su pratile drugi video izjavile da je muškarac neugodan i da ne bi izašle s njim, iako je čitao potpuno isti scenario.
1. Kampanja ‘Besplatni Zagrljaji’
Svi imamo loše dane, a ponekad nam samo jedan zagrljaj može pomoći da se osjećamo bolje. Juan Mann je odlučio provesti društveni eksperiment (na svoju ruku) i testirati ovu teoriju.
Stao je u prometno područje Sydneya, Australija sa znakom na kojem je pisalo “besplatni zagrljaji”, te krenuo u misiju širenja radosti u svom rodnom gradu.
Njegova Kampanja “Beplatni Zagrljaji” izazvala je ogroman pozitivan odgovor javnosti jer su mu ljudi stalno prilazili i dobijali zagrljaje – sve dok policija nije zabranila istu. No, u neočekivanom preokretu, jako brzo se skupilo više od 10.000 ljudi te potpisalo peticiju kako bi se kampanja nastavila!
Pixelizam.com