Žena sam. Nisam, lažem, djevojka sam. Predstavnica planete Venere, vlasnica ženskog polnog sistema i kofole slika nježnijeg pola. Majka priroda je oformila moje tijelo, a maćeha društvo ga je pozicionirala u sistemu vrijednosti i statusa u društvenoj piramidi.
Pravedno? Pošteno? Prirodno? Pa i ne baš. Ali maćeha je uvijek zla. Svi smo mi gledali Pepeljugu.
No, kao kofole nježnije biće, potragu za pravednim, poštenim i prirodnim u postojanju Venera vidim samo u odnosu prema drugim nosiljama titule nježnijeg bića. Zato se i bojim one koja mi kaže da sebe ne smatra feministkinjom te da ne vidi smisao ideje koja stoji iza ove riječi. Bojim je se, jer žena je uvijek i vazdan misteriozno i čudnovato biće, ali čudnovatost njene prirode je kobna kada u drugoj ženi vidi neprijatelja.
„Super je, Jeco, to što tebe interesuje taj tvoj feminizam, ali nisam ti ja u tom fazonu“, vele one meni.
Hajde da se riješimo riječi. Izbacimo je iz rječnika, leksikona i cijelog jezičkog sistema. Hajde da za ženu koja vjeruje da je jednako vrijedna kao i muškarac koristimo jednu drugu riječ, riječ koju smo posjedovali i prije no što je Vuk (de)revolucionarizovao srpski narodni jezik, riječ koju koristimo na dnevnoj bazi, riječ koja bi svojim značenjem trebalo da podrazumijeva i ideju jednakosti.
Riječ „žena“.
Kakva je to žena, ta koja svojim bićem vjeruje da vrijedi, to biće koje smatra da njeno „ja“ ne smije i ne može da gazi njegovo „ja“ ili pak neko drugo njeno „ja“?
Da li si ti ta Žena, ženo? Hajde da te pitam…
Zamisli situaciju u radnom okruženju gdje šef prilazi tvojoj radnoj koleginici i upućuje joj uvrede koje su toliko eksplicitne da prevazilaze seksizam i mizoginiju. Radna koleginica je napravila grešku koja se zaista može desiti svakome. Kod kuće je čeka troje male djece i nije spavala čitavu noć, a ti to znaš. Rekla ti je. Požalila ti se. Njena greška nije velika, ali ona u ovom momentu biva osuđena na preveliku dozu verbalnog zlostavljanja, jer ona je „glupača“ i „luda ženska glava“. Ona je kriva zato što je žena. Šta ti radiš, ženo? Gledaš i odobravaš? A znaš ti vrlo dobro da ako je sposoban da se prema jednoj radnici ophodi tako, ophodiće se i prema svakoj drugoj.
Druga situacija je smještena u kafiću, na jednoj sasvim običnoj popodnevnoj kafici. Drug ti se jada, „ona kurva ga je ostavila zbog one ortodoksne seljačine, a kaže da ga nije prevarila, ali garant se je*ala sa ovim dok je još bila sa njim“. Zna on to. „Sve su žene iste, sve su žene kurve.“
Ti si žena, Ženo. Da li to znači da si i ti kurva? Jasno je da u tom momentu ne misli na tebe, ali ako smo sve iste, po čemu se ti, čak i sa statusom njegove drugarice, razlikuješ? A ona je kurva zato što je okončala odnos u kojem više ne želi da bude? Ona je kurva jer ne želi njega? Ona je kurva jer svoju sreću traži u vezi sa drugom osobom? I tebi je to prikladna imenica? Radiš istu stvar, vrlo vjerovatno, a sigurno je da ne bi htjela pečat kurve. Da li ga je ona zaslužila?
Za kraj, zamisli sebe na standardnoj sjedeljci sa drugaricama. Cirka se, trača i analizira život. Jedna vam priča o onoj krmači koja se usukala u kožne hlače i tu fotku izbacila na sve društvene mreže. „Trebalo bi zakonom zabraniti debelim djevojaka da nose uske stvari.“ „Otkud joj samopouzdanje, jebote? Ja se ne bih usudila.“ „Te šlampare vazdan samopouzdanja imaju.“ Prošle godine si zbog hormonskih tableta i ti dobila 15 kg. Ništa ti nije stajalo, pokrivala si se vrećama i crnim krpama i mrzjela si se zbog toga. Tako si htjela da obučeš bilo šta u čemu ćeš sama sebi privlačna, ali si se bojala. Čega si se bojala? Onog što će one reći, onog što će drugi pomisliti, onog što će svi vidjeti. Da te „ima“. Samo si htjela malo samopouzdanja, malo podizanja ega, malo vjere u sebe i svoje tijelo. Ali si se bojala. Ta „krmača“ je Žena. Žena koja vjeruje u sebe, žena koja ne dozvoljava da joj koja kila viška remeti sreću, žena koja nosi krpe u kojima se osjeća dobro, u kojima je svoja. Tu „debelu“ boli briga šta drugi misle o njoj jer ona nosi sebe i svoje tijelo, a ne drugi. Ta „šlampara“ se možda, kao i ti, dugo borila sa posljedicama hormonskih poremećaja. Ona je nebitna vašoj trač partiji, ali je bitna vašoj percepciji žene kao bića, biće koje je isto, a i jednako vama. Šta ti radiš, Ženo? Pustiš drugim ženama da je blate ili staneš u odbranu jer znaš da žena biti nije lako, a naročito gojazna žena u doba drugačijeg kalupa ljepote?
Mini-feminizam. Velika teorija u maloj praksi. Jedna obična Žena drugoj običnoj Ženi. Nazovi to kako hoćeš.
Feminizam nije samo riječ. Feminizam nije samo čvrsto okivanje svog bića za ideologiju. Feminizam nije samo davanje krvi za žene u Africi ili žene u ruralnim oblastima Bosne i Hercegovine. Feminizam nije samo ideja.
Feminizam je i djelo.
Ali hajde da se riješimo riječi. Nije nam potrebna, jer ako feminizam sačuvamo samo kao snažnu ideološku riječ, a pogazimo ga na djelu – šta će nam onda? Ako ne možemo da praktikujemo mini-feminizam u svakodnevnom životu, šta će nam onda veliki feminizam na globalnom nivou?
Promjene ne kreću iz velikog nego iz malog.
A svaki dan je prilika da jedna sasvim obična žena radi na dugoročnoj promjeni sistema. Nisu nam potrebne riječi, Ženo. Potrebna su nam mala djela velikih Žena. Potrebna nam je promjena svijesti. A ti imaš mogućnost da budeš dio te promjene. Za sebe, za nju. Za sve nas.
Svaki dan.
eTrafika.net – Jelena Bjelaković