Najmračniji period u istoriji Filipina jeste vrijeme vladavine Ferdinanda Markosa i njegove žene Imelde Markos. Priča o ovom paru predstavlja bezvremensku parabolu o pohlepi i moći, kao i ranjivosti demokratije.
Zbog masovnog bogatstva koje je Markos zajedno sa svojim pristalicama stekao, njegov režim u svijetu je poznat kao kleptokratski. Svoju političku karijeru započinje ubistvom Julia Nalundusana 1935. godine, a završava poslije ubistva Benigna Aquina Mlađeg 1983. godine. Vjeruje se da je njegov čitav život zasnovan na prevarama, krađama i obmanama, a vrijeme koje je proveo kao predsjednik danas predstavlja jedan od glavnih primjera korumpirane vladavine.
Politička karijera
Kao kandidat Nacionalističke partije na izborima 1965. godine Markos pobjeđuje Macapagala i postaje filipinski predsjednik. Nakon četiri godine godine postaje prvi filipinski predsjednik koji je osvojio drugi mandat. Međutim, određeni broj Filipinaca nisu bili pristalice njegove vladavine. U mjesecu njegovog reizbora održane su nasilne javne demonstracije, najveće u istoriji ove zemlje. Tri godine kasnije, suočavajući se sa rastućim studentskim protestima i teškom ekonomskom situacijom, Markos proglašava vanredno stanje u kojem su vojne vlasti imale ogromnu moć u sprovođenju reda. Markosov izgovor za proglašenje vanrednog stanja predstavljao je prelomnu tačku za rastući revolucionarni komunistički pokret Nova narodna armija, koja se usprotivila njegovoj vladi. Poslije ubistva glavnog političkog protivnika Benigna S. Aquina Mlađeg 1983. godine, Markosov režim počinje da se ruši.
On poziva na vanredne izbore koji se održavaju početkom 1986. godine. Ovi izbori su obilježeni nasiljem i optužbama za prevaru, a Markosov protivnik bila je Akvinova udovica Corazon. Nakon što je filipinska Narodna skupština proglasila pobjedu Markosa, dolazi do pobune u vojsci, koju su podržale stotine hiljade Filipinaca marširajući ulicama. Ferdinand i njegova žena Imelda bili su primorani da napuste zemlju. Markos je zatražio američku pomoć, a dobio je samo vojni helikopter kojim su on i žena prebačeni na Havaje, a uz sebe su imali više od 28 miliona u filipinskoj valuti. To je predstavljalo samo mali dio njihovog nezakonito stečenog bogatstva.
Vladavina diktatora
Tokom dvadeset godina vladavine Markosa i njegovih saradnika, predsjednička palata predstavljala je plodno tlo za smrtonosne političke intrige, poznate seks skandale, duele špijuna, te serijske laži i podmićivanja na tolikom nivou da su nacionalnu ekonomiju odveli u recesiju.
Kada se govori o Ferdinandu i njegovoj diktaturi, tu je neizostavna njegova žena Imelda. Imelda Markos, nakon proglašenja vanrednog stanja, postala je značajna figura u društvu. Često je postavljala svoje rođake na unosne vladine i industrijske pozicije. Njihov “tajkunski kapitalizam” išao je do te mjere da su privatna preduzeća oduzimana vlasnicima i predavana njihovim prijateljima i rođacima.
„Mi praktično posedujemo sve na Filipinima – od struje, telekomunikacija, avio kompanije, bankarstva, piva i duvana, izdavanja novina, televizijskih stanica, dostave, ulje i rudarstva, hotela i na plaži odmarališta, pa sve do kokosa, male farme, nekretnina i osiguranja”, rekla je Imelda Markos u razgovoru za Inquirer 1998. godine.
Magazin “Cosmopolitan” 1975. godine proglasio je Imeldu Markos prvom damom Filipina, i svrstao među deset najbogatijih žena svijeta. Spekulisalo se i da je Imelda najbogatija žena svijeta, bogatija i od kraljice Elizabete II. Bila je nezaposlena, a Markos je zarađivao manje od 5.000 $ godišnje, tokom deset godina. Ali ipak tu je bila Imelda koja je trošila 40.000 $ na jedan odlazak u kupovinu, a da pri tome ne isproba baš ništa. Ona nije imala nikakva ograničenja i nije samoj sebi uskraćivala nikakav luksuz. Na kritike vezane za trošenje ogromne svote novca na stvari i projekte, koji nikako nisu uticali na poboljšanje položaja Filipinaca, Imelda je odgovarala da je njena dužnost bila da “bude neka vrsta svjetlosti, zvijezda, koja će davati siromašnima smjernice”.
Svoj “kompleks za izgradnjom”, Imelda je teško zadovoljavala. Tako je naredila izgradnju 14 luksuznih hotela, multimilionski Nutricionistički centar, Konvencija centar, Centar za srce, i na kraju Manila filmski centar.
Zloglasni „Filmski centar Manila“
Imelda je imala za cilj da Manila postane konkurencija Kanskom filmskom festivalu. Planirano je ulaganje 25 miliona $ za izgradnju Manila filmskog centra, koji će biti domaćin međunarodnog filmskog festivala. Projekat je bio grandiozan i skup, i trebao je da izgleda kao Partenon. Otvaranje je bilo predviđeno za 18. januar 1982. godine, a 4.000 radnika je danonoćno radilo kako bi se ispoštovao zadani termin. Dan prije otvaranja se dogodila nesreća, gornja skela se srušila i radnici su upali u cement. Imelda je obaviještena o nesreći i rečeno joj je da će izvlačenje tijela potrajati duže. Međutim, on nije htjela da gubi na vremenu i naredila je nastavak izgradnje po planu. Smatra se da je oko 170 leševa prekriveno cemetom, a da su neki radnici živi zakopani.
Puna priča nikada nije poznata, jer punih devet sati nakon nesreće hitna pomoć, mediji i spasioci nisu mogli da pristupe mjestu nesreće. Vlada je u vanrednom stanju za to vrijeme pripremala svoju verziju događaja, cenzurisala medije i ušutkala svjedoke. Uprkos svemu, festival je otvoren kada je i planirano. Prvi film koji je prikazan bio je „Gandi“, a kasnije su mnogobrojne poznate zvijezde partijale na vrhu mauzoleja mrtvih radnika.
Sljedeće godine, kao rezultat skandala oko nesreće, vlada je uskratila 5 miliona $ dolara u finansiranju festivala. Imelda je morala nekako platiti festival, pa je tokom druge godine pokrenula pornografske filmove, koja je bila i poslednja.
Proslava Ferdinandovog rođendana
Nestabilna Imelda Markos organizovala je neukusnu rođendansku proslavu povodom rođendana supruga, gdje je zahtijevano od vojnih ševova da se pojave obučeni u „žensko ruho“. Američki ambasodor na Filipinima sredinom 1970-ih, William Sullivan, napisao je niz kritika o Ferdinandu i Imeldi Markos u tajnim kablovima, sa kojih je kasnije skinuta oznaka tajnosti, i koji su objavljeni od strane WikiLeaksa. U jednom od izvještaja osvrnuo se i na lažnu izjavu objavljenu u državno kontrolisanim medijima da je predsjednik “proveo mirno rođendan, za radnim stolom”.
Kako su se članovi The Beatlesa proveli na Filipinima
Tokom turneje 1966. godine, grupa The Beatles svratila je i u Manilu na Filipinima da održi koncert. Prvo jutro po dolasku, menadžera benda Tonija Barova, probudili su ljudi u vojnim uniformama koji su se predstavili kao odbor za doček ispred rezidencije predsjednika Ferdinanda i prve dame Imelde Markos. Najavili su da će doći da naprave završne dogovore u vezi svečanog ručka i posjete presjedniku, koji organizuje prva dama u palati. Kako menadžer ništa nije znao oko predsjedničke posjete ranije, a članovi benda nisu mogli remetiti svoje planove, odlučio je da poziv zanemari. Grupa je održala dva koncerta, jedan u popodnevnim i jedan u večernjim satima. Nakon održanih koncerata pred publikom od 35.000 ljudi, četvorka je pratila snimke koncerta na vijestima. Svi mediji su prenijeli sliku koncerta, jedino je “Kanal 5” jedna od najvećih državnih mreža, pustila snimak u kojem prva dama Imelda sjedi sa 200 djece koja su kako je rečeno “počela dolaziti od deset časova, a otišli kući u 14 časova, razočarani što se počasni gosti nisu pojavili”. Mediji su spinovali javnost da se članovi benda nisu namjerno pojavili, kako bi ismijali predsjednika i njegovu ženu.
Brajan Epstajn je odmah napisao pismeno izvinjenje bračnom paru, i pozvao novinare “Kanala 5” da urade intervju. Dao je izjavu o neznanju za poziv za ručak, i pohvalio Markosove. Sat kasnije, intervju je bio objavljen, ali je Brajanova pojava na tv-u bila zacrnjena uslijed “tehničkih smetnji”. Tada su već svi počeli da paniče. Članovi benda primijetili su da je njihova policijska pratnja nestala. U “Manila hotel” nisu se mogli vratiti jer su vrata bila zaključana, tako da su sjedili u autu kada ih je napala grupica ljudi i počela udarati po autu. Vozač je nekako uspio da pobjegne od bijesne rulje.
Kasnije se pojavio jedan od službenika sa zahtjevom da plate porez, ili u suprotnom neće moći napustiti zemlju. Bitlsi su mu uzalud objašnjavali da nije njihovo da plaćaju i da imaju ugovor koji to potvrđuje. Čitav hotel odbijao je da usluži članove benda. Prijetnje smrću ubrzo su počele da stižu kako na telefon u hotelskoj sobi, tako i na adresu Britanske ambasade. Bitlsi su jedva uspjeli da pobjegnu i dođu do aerodroma, jer je sve bilo protiv njih. Raskrsnice su bile zatvorene, vojnici i bijesna rulja svuda, čak su i pokretne stepenice prestajale da rade. Kada su se napokon uspjeli ukrcati u avion, on je bio prinuđen da se prizemlji. Onaj “Manilin porez”, morao je da se isplati. Nakon ove nesreće članovi benda nisu više bili oduševljeni odlaskom na turneje, odradili su još jednu, njihovu posljednju kao The Beatles.
I diktatori pišu dnevnik
Kao zabilješka perioda vladavine ovog diktatorskog para, ostao je Markosov dnevnik. Dnevnik predstavlja izvanredan komad istorije. Nastanak i vladavina diktatora ispisana na više od 2.500 strana. Iako se smatra da je dnevnik pun dezinformacija i laži, istraživački novinar Vilijem Rempel Los Anđeles Tajmsa, navodi da se u dnevniku može puno toga otkriti što ovaj par nije planirao, kao što su Markosovi paranoidni ispadi i hipohondrija, Imeldine opsesije i sujevjerja, i njihove zajedničke iluzije o uzvišenosti. Ove informacije objavljene su u knjizi “Iluzije diktatora” ( Little, Brovn and Co. , 1993), dok danas postoji revidirana i ažurirana elektronska verzija “Dnevnik diktatora”.
“Dnevnik diktatora” je dramatični prikaz jednog perioda, koji sadrži romantična i politička rivalstva, osvete, ubijanja, sakaćenja i prikazuje istoriju koja se čita kao sapunica. Počinje prikazom Ferdinanda koji čuje glas Boga kako mu govori da postane diktator. Prikazuje Imeldu i njene rojalske fantazije, raskošni ukus koji finansira novcem iz državnog trezora.
Originalni dokumenti su zvanično klasifikovani i pod pečatom Filipinske vlade.
Imelda i njenih 2000 pari cipela
Kada su Imelda i Markos morali da traže azil na Havajima, prva dama je za sobom ostavila svoje luksuzne stvari. U palati je pronađeno više od 2.000 pari cipela. Nova predsjednica Filipina, Corazon Aquino, naredila je da se fotografiše i javno objavi to rasipništvo koje je godinama Imelda činila. Poslije smrti supruga, 2001. godine Imelda se vratila u Manilu, i otišla da posjeti svoj “muzej cipela”. Iako je zbog pustošenja nacionalne kase pod istragom već 20 godina, nije skrivala sreću na licu što su cipele još uvijek tu. Kako kaže, mnogi su tražili prostoriju očekujući da će naći nekakav leš, ali srećom tu su samo cipele, mnoštvo lijepih cipela poznatih kreatora. Bend Big Audio Dynamite 1988, posvetio joj je pjesmu sa simboličnim nazivom “2000 shoes”.
Tokom drugog svjetskog rata Ferdinand je služio kao oficir filipinskih oružanih snaga. Kanije je tvrdio da je bio lider Filipinskog gerilskog pokreta otpora. Ove tvrdnje su mu donijele politički uspjeh, a zemlja je bila duboko u propasti kada su objavljeni američki spisi u kojima se vidi da je Ferdinand igrao malu, skoro nikakvu ulogu u tom ratu. Kao što je on čuo Božiji glas koji mu se obraća da postane diktator, i njegova odabranica sebe je smatrala boginjom. Smatrali su da su oni ti koji treba da pokažu svu raskoš i silinu ovog svijeta, naravno na račun drugih. Priču o Ferdinandu i Imeldi Markos mogli bi posmatrati kao jednu malo drugačiju ljubavnu priču. Ali eto, činjenica je da se ljudi uvijek pronađu.
eTrafika.net – Anja Zulić