Osamnaestogodišnji Đorđe Jovičić iz Brčkog ne prestaje oduševljavati svoje sugrađane umijećem „hvatanja trenutaka“. Skoro da nema događaja na području Distrikta koji ne zabilježi svojim aparatom. Posla ima sve više, a on najviše uživa u radu sa lijepim djevojkama. Ipak, kaže da mu ponekad dođe da sve to ostavi po strani i nakon dugo vremena izađe u grad zbog zabave, a ne posla.
Ono što je svojevrsan paradoks kada je on u pitanju jeste to što ne voli da se fotografiše, pa radije bude sa druge strane objektiva. Na razgovor sa nama došao je sav uzbuđen – upravo je napravio sjajne fotografije i jedva čeka da ode kući kako bi ih obradio.
Umjetnost prije svega
Ovim se bavim godinu dana. Kao i svi ostali, počeo sam sa telefonom. Pošto me je interesovao Photoshop, godinu dana sam ga proučavao i sam sebe učio. Ubrzo je tetka iz Austrije trebala uraditi korice za roman i zamolila me da joj pomognem. Svidjelo joj se kako je sve to izgledalo pa mi je u znak zahvalnosti kupila poluprofesionalni fotoaparat. Od tada sam stalno išao na koncerte i ostale događaje u Brčkom.
Prošlog ljeta sam uzeo prvog modela za fotografisanje, to je bio moj drug iz razreda. Zvao sam ga da isprobamo aparat i tako je sve krenulo. Volim raditi sa modelima i fotografisati lijepe djevojke. Ovdje nema neke prirode niti građevina, pa sam se fokusirao na ljude. U Brčkom je manje-više sve viđeno, nema puno prostora za eksperimentisanje i kombinovanje. Međutim, više puta sam fotografisao na istom mjestu, u jednoj hali na željezničkoj stanici, i svaki put su fotografije bile drugačije.
Volio bih biti paparaco, najbolje su fotografije kad neko ne zna da ga fotografišeš. Sviđa mi se to jer je puno akcije, ali treba biti i dosta snalažljiv. Međutim, to nije umjetnička fotografija, već treba uhvatiti trenutak. Interesuje me i modna fotografija, ali se ipak odlučujem za umjetničku. Recimo, jako bih volio raditi sa Aidom Đapo. A naravno, sa ljudima je i teško raditi, prilikom fotografisanja nekog rođendana često bude raznih izvoljevanja, i to ne od strane slavljenice već gostiju. Ipak, sve se istrpi.
Fotografija ipak ostaje samo hobi
Idem u srednju medicinsku školu, ali ne vjerujem da ću dalje školovanje nastaviti u tom smjeru. Međutim, neću studirati ni fotografiju, ona će ostati hobi. Svjestan sam da od toga ne mogu živjeti, a ipak mi je egzistencija na prvom mjestu. Mama se malo plaši da ću se okrenuti samo fotografiji, jer zna da je tu teško uspjeti. Ona mi uvijek može biti hobi, ali mi je potreban posao pored nje. Naravno, želja mi je da se bavim fotografijom, ali treba misliti i na porodicu. Moji nisu u sjajnoj finansijskoj situaciji pa mi dobro dođe što mogu zaraditi novac za svoje potrebe, da ne moram tražiti džeparac od njih. Sestra mi mnogo znači, puno mi je pomogla i moralno i finansijski.
Bitan je fotograf, a ne aparat
Da nije bilo Dragana Božića iz „DM foto“ ne bih postigao ovo što jesam. On je primijetio moje radove i pozvao me da radim za njega. Uvijek mi izlazi u susret kada mi je potrebna pomoć. Takođe, i Sulejman Muratović iz Tuzle me je mnogo naučio. Nije bitna oprema, treba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme. Ne mogu ja sada odlučiti da ću otići negdje i napraviti dobru fotografiju, to se jednostavno desi. Recimo, on je iz aviona običnim aparatom fotografisao Tursku i ta fotografija je toliko dobro ispala da je dospjela na sajt te aviokompanije.
Ponekad pregledam radove stranih fotografa, pa od njihovih ideja pokušavam iskombinovati nešto svoje. Svako ima svoju viziju i svako fotografiše na svoj način. Desi se da napravim fotografiju koja mi se mnogo sviđa, ali ljudi uopšte ne reaguju na nju, dok polude za nekom koja se meni i ne sviđa nešto posebno. Mislim da je veća umjetnost napraviti fotografiju koja govori hiljadu riječi nego snimiti film. Crno-bijela fotografija koja ima jaku poruku, bez boja i efekata, vrijedi mnogo više.
Predrasude zbog godina
Jedino čega se bojim u vezi fotografije jeste da će mi se tokom svadbe ili nekog drugog događaja formatirati kartica. Ne znam šta bih rekao ljudima, iako nije do mene. Srećom, to mi se nije dešavalo, ali sam čuo od kolega da njima jeste. Ono što me nervira jeste što me ponekad omalovažavaju jer sam mlad. Ljudi se znaju ponašati kao da ne znam ništa o tome i da ću izvaditi telefon i njime raditi, a ne znaju da imam jako dobru opremu. Ipak, brzo ih razuvjerim i dokažem da moje godine nemaju nikave veze sa tim.
Nepotpun bez aparata
Vrlo često posmatram svijet oko sebe „kroz objektiv“, što mi prijetelji ponekad zamjeraju. Ne nosim ga svugdje, jer je prilično težak i glomazan, ali mi se nerijetko dešava da zažalim što ga baš tada nisam ponio. Recimo, ujutru u 6 sati idem u školu i vidim prelijep izlazak sunca, a nemam čime da to zabilježim. Desi se i da izađem sa društvom i nedostaje mi aparat, jednostavno ne znam gdje ću sa rukama jer sam navikao da ga stalno držim. Drugari me malo zezaju zbog svega toga. Recimo, kada se fotografišemo u gradu telefonom ili nekim običnim aparatom, daju ga meni, kao ja to bolje radim… Pošto većinu rođendana u gradu ja fotografišem, u šali me pitaju ko će fotkati moj.
Rad ovog mladog umjetnika možete pratiti putem njegove fejsbuk stranice.
eTrafika.net – Vanja Stokić