Maloljetnici koji prose na ulicama čine gotovo polovinu registrovanih žrtava trgovine ljudima u našoj zemlji. Odrastaju u najsurovijim životnim uslovima, žrtve su zlostavljanja, eksploatisanja, krijumčarenja. Iza svega stoje organizovane grupe trgovaca ljudima, ali i roditelji.
Početak je oktobra. U Mostaru se ne nazire kraj turističke sezone. Stara gradska jezgra je preplavljena turistima, svi se bore za dobru poziciju sa koje će napraviti fotografiju Starog mosta na Neretvi. Turiste u stopu prate grupe djece koja sa ispruženim rukama ponavljaju – „daš marku“. Na svaki pokušaj fotografisanja burno reagiraju. No foto, no foto, galame u glas.
U ovom gradu 150 je stalno nastanjenih romskih porodica. U vrijeme sezone, kada sve vrvi od turista, kroz Mostar prođe između dvije i pet hiljada Roma iz cijele BiH, ali i zemalja regije, kojima je prosjačenje sezonski posao. Parkinge po prigradskim naseljima zauzimaju kombiji koji se koriste za transport na lokacije, ali i kao jedini dom većini te djece.
„Odmah možete vidjeti da je to jedan ozbiljan i organizovan lanac zlostavljanja i zloupotrebe djece“, kaže Abida Pehlić iz Udruženja Novi put.
Od ukupno 49 identifikovanih žrtava trgovine u BiH, 37 su maloljetnici, podaci su godišnjeg izvještaja Ministarstva sigurnosti BiH. Obično se radi o žrtvama zanemarivanja, fizičkog i psihičkog zlostavljanja, ali i žrtvama radne i seksualne eksploatacije, koja sistemski nisu postojala – bez imena, prezimena, zdravstvenog osiguranja, školovanja.
Prići im i ponuditi pomoć jako je teško. Lokalna policija im nije draga, pa primarnu ulogu u radu sa djecom ulice preuzimaju socijalne službe.
„Podatke o njima smo zbog njihovog nepovjerenja znali prikupljati i po dva-tri mjeseca. Prvo nam daju lažne podatke o tome kako se zovu, odakle su, ali s vremenom steknu povjerenje“, kaže Marko Božić, psiholog u mostarskom Dnevnom centru za djecu koja žive i rade na ulici. Priča da, pored djece iz Mostara, u dnevni centar svraćaju i djeca iz drugih gradova koja tu borave tokom sezone.
Ovo je jedan od osam dnevnih centara u BiH. Priča o dnevnim centrima za djecu koja žive i rade na ulici počela je 2009. godine, kada je identifikovan veliki broj djece koja su zaticana u prosjačenju i skitnji, djeci koja su praktično nevidljiva pred zakonom.
„Kada nisu upisana u matične knjige, ta djeca mogu sutra nestati, i niko neće pitati za njih jer nisu ni postojala“, kaže Bojan Arula, osnivač Udruženja Nova generacija iz Banjaluke.
Kada su „nevidljiva djeca“ preplavila bh. gradove, neophodno je bilo hitno djelovati.
„Glavni cilj je tada bio prići toj djeci, identifikovati ih, uspostaviti kontakt sa njihovim roditeljima i na neki način im pružiti primarnu uslugu iz oblasti zdravstvene i socijalne zaštite“, priča Amir Bašić iz Save the Children.
U BiH, prema podacima Save the Children, koji je inicirao i finansirao otvaranje većine dnevnih centara u BiH, usluge ovih ustanova trenutno koristi između 1.800 i 2.000 djece, i oko 1.000 roditelja. Tu svakodnevno imaju hranu, toplu vodu, ali i obezbijeđen sistem zdravstvene i socijalne zaštite, te mogućnost da se obrazuju.
Ramiza Omerović iz Tuzle, čija su djeca i unučad korisnici prvog dnevnog centra u BiH, koji u ovom gradu egzistira u sklopu udruženja Zemlja djece, ističe da ovakva vrsta socijalne zaštite pomaže da se djeca sklone sa ulice, ali da ih, nažalost, trenutno ništa ne može spriječiti da se ponovo njoj vrate.
„Hoće nešto slatko, čokoladu, sok, a ja to ne mogu da im omogućim, moraju prositi“, kaže ona.
Direktorica Udruženja Zemlja djece Mirsada Bajramović kaže da su djeca ranije većinom prosila da obezbijede sebi i svojoj porodici obrok, dok se danas na prosjačenje gleda više kao na biznis, u kojem su djeca samo sredstvo za bogaćenje. Novac koji isprose vrlo često završava u rukama organiziranih kriminalnih grupa, koje iznajmljuju ili kupuju djecu za potrebe prosjačenja, sklapaju ugovorene i prinudne brakove, te koriste nasilje i prisilu za kontrolu nad njima.
Ramiza je s porodicom život provela na ulici.
„Pa više sam na ulici nego u kući“, priča ona. Teški je bolesnik, a veliki radnik. Živi od onoga šta nađe u kontejnerima, a nije je sramota da za koju marku ispruži i ruku na ulici. Podstanar je u kući, kaže, punoj čeljadi. Socijalna pomoć dovoljna je samo da pokrije kiriju u trošnoj i hladnoj baraci. Iako misli da joj je životom predodređena, ulicu smatra najvećim zlom, koje joj je uništilo i život i porodicu. Njeni unuci Šerif, Smajo i Admir su, nakon što ih je majka napustila, bili prepušteni samo ulici i nije puno trebalo da postanu plijen lokalnim kriminalcima.
„A znam ko mi unuke zloupotrebljava, jednog su mi unuka od trinaest i po godina ubili, isto tako. Tjeraju ih na ulici da prose, da kradu novčanike, što vide očima to rukama uzimaju. Oni su njega predozirali, dadnu mu neke tablete, djeca piju, ne znaju gdje se nalaze ni šta rade, kradu, prose, ma svašta rade. Dok ne riješe ove Osmanoviće i Suljiće, od njih ne može da se živi… Zna i policija za njih, ali nikad ništa nije riješila“, ističe ona.
Ramizina tri unuka, od kojih je četrnaestogodišnji Smajo prošle godine pronađen predoziran u jednom tuzlanskom stanu, zvanično su registrovani kao žrtve trgovine ljudima. Navikla je da ih ne viđa i po nekoliko dana, jer znala ih je policija, kaže, naći i u Gračanici, i u Doboju. Jednom su, priča ona, preprodavani iz grada u grad, dok nisu za dvjesto maraka završili u Crnoj Gori u rukama međunarodnih krijumčara.
„Ja javila policiji da ih nema, kaže haj’ neno, oni su uvijek na ulici, doći će oni kući. Ja hoću da umrem, plakala sam danima. Četvrti dan zove mene neka žena, pita jesam li ja Ramiza Omerović. Neno, šta da radim sa tvojim unucima? Odakle zovete, pitam ja. Kaže, iz Pljevalja. Pa odakle oni tamo? Kaže, htio neki čovjek da ih vodi za Italiju pa ih policija uhvatila.“
Od 37 maloljetnih osoba (24 žene i 13 muškaraca), koje su 2014. godine evidentirane kao potencijalne žrtve trgovine ljudima, 17 je slučajeva prosjačenja. Trenutna iskustva sa terena dovode nas do zaključka da je prosjačenje 90 posto organizirani kriminal, kaže Amir Bašić.
Iako u percepciji ljudi još uvijek samo dio tradicije i običaja, prosjačenje je oblik modernog ropstva, koje često porobljava i cijele porodice. Nemoguće je, smatra Adnan Drndić iz Udruženja Zemlja djece iz Tuzle, da porodica koja na ulici mjesečno zaradi i do pet hiljada maraka živi na rubu egzistencije.
„Što dalje implicira da ne samo da djeca rade za roditelje, nego da i roditelji rade za nekog trećeg. Dakle, dolazimo do zaključka da su i sami roditelji žrtve eksploatacije, tako eksploatišući i svoju djecu.“
Slična iskustva zabilježena su i u Mostaru, gdje su socijalno ugrožene porodice pogodne za manipulaciju.
„Posude im određenu sumu novca ili im učine neku uslugu, i kada te porodice nisu u stanju da vrate dug, moraju dati svoju maloljetnu djecu, obično mlađu od deset godina. Ustupe ih tim trgovcima ljudima koji ih potom tokom određenog vremenskog perioda eksploatišu“, ističe Abida Pehlić.
Organizovane grupe koje zloupotrebljavaju djecu znaju da se ne smiju dugo zadržavati na jednom mjestu. Stalno su u pokretu, od grada do grada, pogotovo tokom ljetne sezone, kada posjećuju turistima omiljene destinacije, ali i veće manifestacije, vjerske skupove, vašare. Ipak, roditelji su ti koji najčešće svjesno podstiču i primoravaju djecu na prosjačenje.
Borba protiv ove vrste zloupotrebe djece za istražne i pravosudne organe u BiH još uvijek nije prioritet. Većinom se sve završi na opomeni lokalne policije, dok je sljedeći korak krivična prijava za narušavanje javnog reda i mira.
Samo u Sarajevu je zbog prosjačenja u prvoj polovini 2015. godine zabilježeno 1.780 prekršajnih naloga, što je više od polovine ukupnog broja prekršaja protiv javnog reda i mira. Mirsada Bajramović smatra da ovakve sankcije nisu učinkovite, te da još više podstiču one koji zloupotrebljavaju djecu da to i dalje čine.
„Vi ukoliko nekome ko eksploatiše djecu izreknete novčanu kaznu, on će još više eksploatisati djecu da plati tu novčanu kaznu“, ističe ona.
Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira Kantona Sarajevo za navođenje na prosjačenje podrazumijeva novčanu kaznu od 400 do 1.200 maraka. Jedna od sankcija za prinudno prosjačenje je i izuzimanje djece od roditelja. Ovakav vid borbe na lokalnom nivou postao je alternativa, smatraju socijalne službe.
„Jer roditelji svoju djecu svjesno uvode u prosjačenje na način da uzimaju novac od organizatora prosjačenja za vremenski interval koji će dijete biti uključeno“, kaže Mirsada Poturković iz Kantonalnog centra za socijalni rad Sarajevo.
Prema istraživanju UNICEF-a, prošle godine je na ulicama Sarajeva zabilježeno 638 djece koja prose, u Tuzli 192, u Mostaru 182, a na ulicama Banjaluke 63. U ova četiri grada otvorene su i prihvatne stanice, u kojima djeca privremeno sklonjena sa ulica ili izuzeta od roditelja, mogu ostati do dva mjeseca, nakon čega se vraćaju roditeljima ili se dugoročno zbrinu u ustanovu socijalne zaštite. Mirsada Poturković je mišljenja da smještajna ustanova nije rješenje za tu djecu.
„Po meni je rješenje ozbiljan rad sa tim porodicama, ozbiljna podrška tim porodicama, da se prevaziđu uzroci koji i njih i njihovu djecu izvode na ulice.“
Na ulici je najteže, priča Sanela Sujoldžić, članica mobilnog tima Centra za socijalni rad, koja sa dvojicom kolega svakodnevno obilazi najfrekventnije sarajevske ulice i lokacije gdje se djeca okupljaju i borave.
„Prilično je teško uopšte prići tom djetetu, uvijek je tu neko sa strane ko posmatra to dijete kako radi, jer to dijete naravno njima mora donijeti zarađeni novac, kako bi oni dalje nastavili svoj lanac“, ističe ona.
U Sarajevu postoje djeca s kojima mobilni tim do sada nije uspio stupiti u kontakt. Kažu, nemoguće je, djeca vješto
izbjegavaju kontakt i sa njima i sa policijom, a i sami su bili izloženi direktnim prijetnjama organizatora prosjačenja. To su još uvijek nevidljiva djeca, problem koji jedino država može riješiti.
BiH je kao članica UN-a, a od 2002. godine i kao članica Vijeća Evrope ratifikovala brojne međunarodne dokumente koji su važni za borbu protiv trgovine ljudima. Djelotvornije krivično gonjenje organizovanih lanaca trgovine ljudima omogućeno je 2003. godine, kada je kroz izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH državnom sudu data nadležnost nad kaznenim djelom trgovine ljudima.
Tužilaštvo BiH je od tada podiglo optužnice u 19 predmeta, protiv 77 osoba. Sud BiH izrekao je 38 presuda, od kojih tri za trgovinu ljudima radi prosjačenja. Almir Ahmetović je nakon sporazuma o priznanju krivice pred Odjelom II osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci uslovno, dok su pred Odjelom III za ovo krivično djelo osuđeni Zlatomir Arsenović na šest mjeseci, te Pezer Bešić na četiri godine zatvora.
Pravni eksperti su analizirajući ovakvu praksu zaključili da za djela trgovine ljudima u BiH nisu predviđene strožije sankcije, što žrtvama trgovine, pogotovo djeci, ne pruža odgovarajuću zaštitu. Komplikovana i neharmonizirana zakonska regulativa ne može dati efikasnu pravnu pomoć i zaštitu u slučajevima trgovine ljudima, navodi se u izvještajima.
Situacija je dodatno usložnjena u maju ove godine, kada se ovo krivično djelo novim izmjenama i dopunama Krivičnog zakona BiH u članu 186. mijenja u međunarodnu trgovinu ljudima. Državni pravosudni organi gonjenje trgovaca ljudima u BiH prepuštaju entitetima i Brčko Distriktu. Republika Srpska i Brčko Distrikt su 2013. godine izmjenama i dopunama svojih zakona uvrstili i pojam trgovine ljudima, dok Federacija BiH to još nije učinila.
Federalna tužiteljica Hajrija Hadžiomerović-Muftić kaže da trenutni zakoni u Federaciji BiH nude alternativna rješenja, kojima i navođenje na prosjačenje biva sankcionisano.
„Jer mi imamo i krivično djelo zanemarivanje roditeljskog prava, koje tačno navodi korištenje djece u neprimjeren rad, prosjačenje.“
Međutim, tu nastaje drugi problem, ističe ona, a to je drugačiji položaj i status žrtve u postupku. Federalni krivični zakon djeci ne omogućava status žrtve, kojim dobijaju poseban tretman zbrinjavanja, oporavka i socijalne zaštite.
Iz Udruženja Zemlja djece upozoravaju da je u ovom bh. entitetu trenutno na snazi pravni vakuum, koji otvara nova polja djelovanja kriminalnim organizacijama na lokalnom nivou.
„Sada nije moguće pokrenuti ni voditi bilo kakve sudske sporove za krivična djela trgovine ljudima, zato što faktički sada to krivično djelo i ne postoji gledajući nivo Federacije“, smatra Mirsada Bajramović.
Djeca – žrtve trgovine ljudima, žrtve su podijeljenog i neusklađenog zakonodavnog okvira u zemlji, koji je kamen spoticanja u borbi sa ovom modernom pošasti. Može se riješiti problem u Banjoj Luci, kaže Bojan Arula, ali to ne rješava problem u BiH.
„Problem se samo prelije dalje. Tek kad budemo imali jednake aršine, i kad svi budemo radili jednako, kad budemo imali smjernice, to će dati dobre rezultate“, zaključuje on.
Djeca kojoj su oduzeta osnovna ljudska prava žrtve su i građana, koji na njihovu ispruženu ruku na ulici gledaju kao na običaj ili lošu sudbinu, zanemarujući činjenicu da tu sudbinu sami finansiraju.
Federalna.ba – Edib Bajrović
Istraživačka priča podržana kroz projekat Ministarstva sigurnosti BiH i Asocijacije XY, uz finansijsku podršku USAID-a.
[post_ender]