Ime Farrokh Bulsara vjerovatno vam ne znači mnogo, dok vas Freddie Mercury sigurno već asocira na legendarni bend Queen i njegovog frontmena.
Poznat širom svijeta po nastupima punim energije i samopouzdanja, ekscentrični pjevač vodio je ekstravagantan život. Ono što većina nije mogla da zna jeste da se iza te maske krije povučeno dijete koje je više voljelo svoj miran život, daleko od svjetla kamera i novinara koji su ga pratili u stopu. To objašnjava i veoma mali broj intervjua koje je dao tokom života, čak je i to da ima HIV krio od javnosti sve do samog kraja, iako su njegov bend i ostali bliski ljudi to znali od početka.
Freddie je rođen u Zanzibaru (današnjoj Tanzaniji) 1946. godine u oficirkoj porodici, ali se nakon revolucije cijela porodica iz bezbjednosnih razloga preselila nazad u Veliku Britaniju. Muzikom se bavio od tinejdžerskih dana i nastupao sa bezbroj bendova, ali nijedan od njih nije uspio da se probije na veliku scenu. Sreća mu se osmijehnula početkom sedamdesetih kada je upoznao Brian Maya i Roger Taylora iz benda Smile, sa kojima je osnovao bend Queen.
U to vrijeme je Freddie pohađao umjetnički koledž, pa je dizajnirao logo benda, koji se sastoji od krune okružene depikcijama horoskopskih znakova sva četiri člana benda. Gitarista Brian May upoznao ga je sa Mary Austin, ženom za koju će kasnije govoriti da mu je jedini istinski prijatelj. Zapravo, ona će biti jedna od prvih osoba kojoj će priznati svoju seksualnu orjentaciju. To priznanje je značilo kraj njihove veze, ali do kraja života oni će ostati bliski prijatelji. Upravo njoj je posvećen hit “Love of my life”.
Tada je muzička karijera išla samo naprijed. Sa prva tri albuma “Queen” se ustoličio kao jedan od boljih bendova u Britaniji, a Sheer heart attack (1974) plasirao ih je i na američko tržiste. Pravi proboj u sami krem rok muzike uslijedio je sa albumom “A night at the opera” (1975), koji je označio prekretnicu u njihovoj karijeri, a pjesma sa tog albuma “Bohemian rhapsody” postao je jedan od najpopularnijih hitova ne samo tog, već svih vremena. Veliku ulogu u promociji pjesme imao je radio DJ Kenny Everett, koji je “slučajno” pustio pjesmu u program, iako radio stanica nije praktikovala puštanje neobrađenih pjesama dužih od tri minute.
Taj period označava i veliku prekretnicu Freddijevog privatnog života. Poslije nekoliko godina života sa Mary Austin priznao joj je svoje seksualno opredjeljenje i sredinom sedamdesetih počeo je da ima veze i sa muškarcima. Kenny je i tu odigrao veliku ulogu, jer su u isto vrijeme otkrili da su gej pa su se podržavali i postali bliski prijatelji.
Queen je nastavio da pokorava svijet, novi albumi su prodavani u milionskim tiražima, a koncerti su bili rasprodati gdje god da su se pojavili. Period do kraja sedamdesetih je takođe izrodio veliki broj hitova koji su i danas više nego prepoznatljivi. “We will rock you”, “Fat bottomed girls”, “Crazy little thing called love”, “We are the champions”, “Another one bites the dust” samo su neki od njih. Da su kao bend probijali sve barijere potvrđuje i činjenica da su postali prvi svjetski poznati rok bend koji je tokom turneje otišao i u Južnu Ameriku. Jedan od koncerata u Buenos Airesu privukao je 300.000 ljudi, što je i dalje rekord posjećenosti za tu državu.
Tema za popularni film “Flash Gordon”, kao i saradnja sa popularnim britanskim izvođačem David Bowijem na singlu “Under pressure” samo im je još više podigla popularnost, koja se do sredine osamdesetih proširila na kompletnu planetu. Zanimljivo da je pjesma “Under pressure” nastala sasvim slučajno. Prvobitni tekst je bio potpuno drugačiji, a naslov joj je bio “Feels like”. Bowie je trebao pjevati prateće vokale na jednoj drugoj pjesmi, ali je umiješao svoje prste i nastao je veliki hit singl. Zanimljivo je da se u spotu ne pojavljuju ni Bowie ni članovi benda Queen jer zbog turneja nisu imali vremena da odrade tu obavezu. Umjesto toga, poznati režiser spotova David Mallet je iskombinovao razne frejmove nijemih filmova, gužve u saobraćaju, eksplozija…
Sredinom osamdesetih Freddie je paralelno sa bendovskim radom polako počeo i sa solo karijerom. Ona nije bila ni izbliza bogata ni uspješna kao rad sa bendom, ali je svejedno više nego vrijedna pažnje. Prvi album “Mr bad guy” (1985) našao se u top 10 britanskih listi albuma, a najpoznatiji singl “Living on my own” je bio top 50 singl. Zanimljivo da je posthumno ponovno izdavanje tog singla 1993. godine dospjelo na prvo mjesto u čak pet zemalja, a u još pet završilo na drugom mjestu. Njegov drugi album “Barcelona” je zanimljiva kolaboracija sa španskom operskom pjevačicom Montserrat Caballe. Glavni hit je bila istoimena pjesma koja je trebala da bude pjevana na otvaranju Olimpijskih igrara u Barseloni 1992. godine, ali pošto je Freddie preminuo nekoliko mjeseci ranije taj plan nije ostvaren. Međutim, pjesma je svejedno uključena u ceremoniju tako što je puštena u pozadini za vrijeme televizijskog prenosa.
https://www.youtube.com/watch?v=o8Eg-mWdDLc
U tom periodu je Freddie započeo vezu sa drugom velikom ljubavi svog života, irskim frizerom Jimom Huttonom. Njih dvojica su se upoznali 1983. godine u gej klubu i nekoliko godina kasnije su počeli da žive zajedno. Njihova veza je trajala sve do Freddieve smrti. Mediji su počeli spekulisati o tome da je Freddie obolio od HIV virusa, ali su on i njegovo okruženje uporno odbacivali te sumnje. Ipak, vremenom je postalo jasno da njegovo zdravlje postaje sve gore, očigledno je gubio kilograme, a njegova nevjerovatna energija kojom je kontrolisao publiku je počinjala polako da blijedi.
Posljednji album izdat za vrijeme njegovog života “Innuendo” (1991) sniman je više od 18 mjeseci. Razlog za to bilo je Freddijevo zdravstveno stanje. Posljednja snimljena pjesma sa tog albuma je “The show must go on”, nastala u vrijeme njegove poodmakle bolesti. Ostatak benda je sumnjao da li uopšte može da završi snimanje, ali je on nakon kraćeg razgovora sa Brian Mayom samo ustao, rekao “I'll fuckin do it, darling”, potegao čašu vodke i snimio je iz prvog pokušaja. Kada se pogleda sam tekst pjesme, ona izgleda kao neko iščekivanje tragedije koju su dobro znali članovi benda, ali široj javnosti je to postalo jasno tek godinu dana kasnije. Spot čine isječci iz ostalih spotova benda i svojevrsan je omaž Freddiju i njegovoj karijeri. Nikada nije izvedena uživo u originalnom sastavu, ali je 1992. godine svirana na koncertu u čast pokojnog pevača. Gost na vokalu je bio velikan britanske muzike Elton John, a na gitari Tony Iommi iz Black Sabatha.
Menadžer Jim Beach izašao je pred medije 23. novembra 1991. godine i rekao im ono što mu je izdiktirao Freddie. Potv
rdio je da pjevač je HIV pozitivan i da je smatrao da treba kriti tu informaciju zbog svoje, ali i privatnosti benda. Takođe je rekao da se nada da će se doktori širom svijeta nastaviti boriti protiv te opake bolesti. Nepuna 24 sata nakon toga, Freddie je preminuo u svojoj vili u Kensingtonu okružen bliskim prijateljima. Većinu svog bogatstva ostavio je Mary Austin i svojoj porodici, dok je svom asistentu, vozaču, kuvaru i partneru Jimu Huttonu takođe ostavio pozamašnu svotu novca. Ostatak benda je organizovao koncert u njegovu čast, a zarada od donacija je poslužila za osnivanje fondacije za borbu protiv AIDS-a.
Danas, kada je prošlo više od 20 godina od njegove smrti, sjećanje na Freddija je živo i dalje. Njega održavaju preostali članovi benda koji su prvo sa Paul Rogersom (Bad Company, Free), pa onda sa Adam Lambertom (poznatim vokalom koji je do popularnosti došao preko Američkog idola, pjevajući upravo pjesme Queena) i dalje sviraju širom svijeta i nastavljaju sa radom odavajući počast svom kolegi i prijatelju.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin