Oče naš, koji jesi na nebesi, neka se sveti ime tvoje, neka dođe carstvo tvoje, neka bude volja tvoja kako na nebu, tako i na zemlji. Ali prije toga, da te pitam…
Kako je moguće da u 21. vijeku, zlatnoj eri informacija i instant prenosa znanja, homo sapiens živi u iluzornoj čauri, kako realne, tako i nadrealne wi-fi egzistencije? Zašto i dalje bojkotujemo istoriju, učiteljicu života, i filozofiju, ljubav prema mudrosti, kad samo one mogu da nam objasne igre gladi i tronova koje se iznova ponavljaju u ovoj globalnoj drami?
Jer vidi, Oče…
Politički princip „zavadi pa vladaj“ usvojen je još u doba kada je Cezar bio „najveći Rimljanin“, a ne najveći trener pasa. Nauka o vladanju masama ne postoji od juče, ali se mi sa svakim novim incidentom na političko-društvenoj sceni iznenadimo baš kao da je nova opcija na društvenoj mreži Facebook, a ne stvarnost koja se realizuje otkad je svijeta i vijeka.
Jer vidi, Oče…
Propagandna krilatica „izmisli neprijatelja“ je postala sastavni dio diktatorske međunarodne politike i prije no je Borat „ovaplotio mase“ blokbasterskim ostvarenjem „Diktator“. A, Oče, o upotrebi šoka kao sredstva kontrole masa sam već pisala, pa ne bih da se ponavljam. Hiperlinkovaću, biće ti jasno na šta mislim.
Vidiš li ti, Oče, šta se dešava? Da li je tebi, Oče, jasno šta se sinoć desilo?
Isto ono što se dešava godinama unazad, a na šta ljudska jedinka iznova djeluje pristupom koji jedino uspijeva da nas dodatno zastraši i onemogući da racionalno pristupimo promjeni kako svijesti, tako i stanja.
U doba kad nije bilo društvenih mreža, građanin se bunio ustancima, bunama i paljbama, a sada nema potrebe za tim jer jedan klik će, Oče, izgleda spasiti svijet. Oče, grešna sam, jedan hashtag će spasiti svijet.
Šta oni nama uradiše, Oče?
Nisam ja politikolog pa hajde da ti ovako laički sumiram…
Muslimani imaju naftu. Puno košta, Oče moj. Znaš ti njih vrlo dobro, jer ako te i ima, jedan si za sve. Amerima i pojedinim Evropljanima je ta nafta potrebna kao pustinji voda. Hoće oni naftu, ali ovi ne daju, sram i stid da ih bude. Znaju vlade da se u boj ne ide sa neinspirisanim stanovništvom, a i da zbog ovih silnih međunarodnih peripetija zločin mora da bude kako legalan, tako i legitiman, da ne bi poslije bilo kakvih javnih osuda, pozivanja na pravdu ili rezanja dobrih komšijskih odnosa.
Zato lijepo orkestriraš par terorističkih napada, mediji odrade svoje sa sve kapitalnim „ISLAMSKI“, „TERORISTI“ i „KLAONICA“, i dvije muve mlatneš jednim udarcem. Građani su, kao prvo, u strahu, a kao drugo, građani su spremni da prihvate nasilje kao jedini odgovor na nasilje, odnosno da stanu uz svoje vlade kada dođe čas za širenje mira među muslimanske civile puškom i tenkom.
Zavedeš red i mir, a kao nagradu kući poneseš naftu. Sebi radio, sebi zaradio. No, vidiš… bio je problem sa ovim Francuzima (uvijek je neki problem sa njima, Oče moj), jer nisu bili raspoloženi da se dovoljno angažuju u borbi protiv islamizacije evropskog kontinenta te terorizma kao jedinog zanimanja islamskog svijeta. Ta demokratska liberalna društva, joj, Oče moj! Trebalo je ih malo podstaći, razumiješ ti to. To što će hiljade nedužnih života ostaviti krv na pločniku ceste je manje bitno, jer u politici cilj uvijek opravdava sredstva, a naročito ako taj cilj vrijedi milione i kamione franaka, dolara i plamena.
A, šta mi njima, Oče?
Mi ti, Oče, njih spičimo hashtagom!
Nije sporno (i nikada nije ni bilo) da molitva, kao vid terapije i oslobađanja, posjeduje određenu snagu, te baš kao i pilule za lilule djeluje na stabilizovanje nervnog sje*a. A nije ni sporno da molitva, kao ključna karika u lancu bilo kojeg religijskog ogranka, zaista može da odigra i ulogu opijata masa, te da u tom performansu njen značaj prima šire i blaženije dimenzije. No, ono što jeste sporno jeste ideja da molitva može da zamijeni akciju, konkretno djelovanje u cilju rješavanja problema.
I Srbi su se molili od 92. do 95. godine, Oče moj, pa nešto baš i ne vidim pozitivan ishod tog trogodišnjeg aminovanja. Molitva je ona tačka u životu kada ti postane jasno da daljnji splet događaja nije u tvojim rukama, te kad svoju nemoć prepustiš višoj sili (Tebi), dojeći se nadom i vjerom u bolje sutra i ljepša jutra. Kada izgubiš sve, ostane ti molitva kao posljednje utočište uma.
A Parizu sada nije potrebna molitva, a ni viša sila, men’ se čini, osim ako pod višom silom podrazumijevamo sve inostrane sile koje imaju interes u prolivanju ove gore „civilizovane hrišćanske“ krvi zarad opravdanja prolivanja one dolje „necivilizovane islamske“.
Oče moj…
Parizu sada nije potreban hashtag, Parizu je sada potrebna spoznaja.
A, Boga mi moga, Oče moj, dobro bi mu došla i djela.
I stoga, hljeb naš nasušni, daj nam danas i oprosti nam hasthag naš, baš kao što i mi opraštamo političarima svojim. I ne izbavljaj nas od zla, bar dok ne instaliramo bušotine svoje. #amin
eTrafika.net – Jelena Bjelaković