Prethodnu godinu obilježila je velika seoba naroda, koji su na nimalo lak put krenuli iz puke potrebe. Spremni na sve da se dokopaju boljeg života, rijeke porodica došle su na Balkan, a od Evrope ne odustaju. O tome kako je volontirati na terenu, kako pomoći ljudima koji više nemaju ništa, te kako mediji prikazuju situaciju, razgovarali smo sa volonterima Stefanom Pejovićem i Gordanom Bosancem.
Volonter iz Sarajeva Stefan Pejović proveo je tri i po mjeseca na terenu u Grčkoj, Makedoniji, Srbiji i Hrvatskoj. Cijelo iskustvo za njega bilo je takoreći “podvojeno”.
“Obično se sa terena vratim ljut, ali to me prođe nakon par dana i onda shvatim gdje sam i zašto bio i šta sam radio. Stvari su takve da nijedno ljudsko biće sa očima ili ušima ne bi moglo izdržati da bude ravnodušno prema onima koji su napustili svoje gradove, porodice, komfor i krenuli ka tuđoj državi i kulturi, gdje planiraju graditi novi život”, govori nam Pejović. Po njemu, volonter se ne postaje, to je jednostavno potreba čovjeka da pomogne drugima u nevolji.
Gordan Bosanac dio je organizacije “Centar za mirovne studije” iz Zagreba, koja već godinama radi sa tražiocima azila. Kada je izbjeglički talas zahvatio Hrvatsku, prestali su sa projektnim aktivnostima i sav posao usmjerili na pomaganje ljudima koji su se na svom putu prema Sloveniji, a najčešće Njemačkoj, zatekli u Hrvatskoj.
“Prvih nekoliko dana provodio sam vrijeme na hrvatsko – slovenskoj granici. Bilo je to izrazito emotivno iskustvo. Na terenu se susrećeš prvenstveno sa ljudima koji žele što prije stići, najčešće do Njemačke. Tu je na stotine priča jer svaka sudbina je jedna priča za sebe”, govori nam Bosanac.
Centar za mirovne studije osim direktnog rada sa izbjeglicama djeluje i na sprječavanju ksenofobije i na zagovaranju za poboljšanje statusa izbjeglica na nivou EU i u Hrvatskoj.
“Time sam se kasnije najviše bavio i nisam išao na teren jer vas teren stavi u posebno emocinalno stanje iz kojeg je jako teško razgovarati sa institucijama. Sve vam se čini besmislenim i duboko nepravednim prema izbjeglicama”, ističe Bosanac.
Kako kaže, u izbjegličkom kampu u Hrvatskoj sve funkcioniše “po špagi”. Volontera ne nedostaje, sve je organizovano u skladu sa politikom Republike Hrvatske koja izbjeglice vidi samo kao ljude koji prolaze kroz zemlju, sa što manjim zadržavanjem. Tako ponekad dolazi i do apsurdnih situacija požurivanja izbjeglica, a sa druge strane i same izbjeglice zbog straha od zatvaranja granica žele što prije proći kroz Hrvatsku.
Tokom svog boravka na terenu Pejović nije dolazio u sukob ni sa policijom, ni izbjeglicama. Smatra da je policija bila na visini svog zadatka, te da izbjeglice znaju šta mogu očekivati od volontera. Dolazilo je do povremenog komešanja i sukoba unutar izbjegličkih grupa, ali prema Pejoviću sa obzirom na ukupan broj ljudi to je zanemarivo, jer je teško očekivati da tolika masa bude staložena i mirna, a i postoje razlike u ponašanju između ljudi iz različitih zemalja.
“Recimo, Avganistanci su ‘siroviji’, što znači da se ne libe uzeti prvi, zgrabiti ili pokušati doći do nečega što im ne pripada. Sirijci su tiši, ne žele pomoć, pa je jako teško prići im, a zbog njihove koristi, naravno. Svi smo ljudi, samo nas neke okolnosti ponekad natjeraju da se ponašamo drugačije”, ističe Pejović.
Na smanjenje broja izbjeglica u posljednjih mjesec dana pored zime i hladnijih vremenskih uslova, veliku ulogu odigralo je i potpisivanje sporazuma EU sa Turskom. Uprkos tome, ova tema ne bi trebala biti stavljena pod tepih, niti predstavljati nešto čega se mediji smiju zasititi. Koliko uopšte mediji vjerno prikazuju sliku sa terena teško je odgovoriti i onima koji su tamo boravili.
“Postoje razni slučajevi malverzacije, od Grčke, preko Makedonije, do Srbije. Međutim, te države su podnijele ogromne napore da prime, nahrane i pošalju dalje izbjeglice, pa čovjek mora i treba preći preko nekih stvari za koje mislim da nisu skroz u redu. Međutim, ako znate da je kroz malo Preševo prošlo pola miliona ljudi u tri i po mjeseca, onda nekako svaka zamjerka izgubi smisao. Osim toga, svi novinari, naravno, žele neku posebnu priču, pa se zna i dodati i oduzeti od istine, koja je, opet, relativna u ovom slučaju”, govori za eTrafiku Pejović.
Ne postoji jednopotezno rješenje ove situacije. Integracijskih politika na Balkanu nema, postoje samo neke improvizacije, a zatvaranje granica samo dodatno unosi nemir na svim stranama.
“Mogu razumjeti da se želi smanjiti izbjeglički val ali ne mogu prihvatiti da se to za sada čini jedino i isključivo zabranama kretanja ljudi, a ne rješavanju problema u kriznim žarištima”, ističe Bosanac.
Da bi se posljedice ove krize ublažile svaki pojedinac može pomoći na više načina. Pored direktnog humanitarnog rada – doniranja odjeće, hrane i novca, važna je i politička podrška izbjeglicama.
“Kao građani možemo tome doprinjeti vršenjem pritisaka na domaće političare. Svaka žica i ograda na izbjegličkom putu je rasplamsavanje, a ne ublažavanje krize. Jako je važno raditi i na integraciji izbjeglica i tjerati domaće političare da i naše zemlje ponude integracijske politike izbjeglicama. Konačno, važno je i razgovarati sa našim sugrađanima u ulici ili na poslu o tome što se dešava. Mnogi ljudi su uplašeni i iz straha reaguju na neprikladan način”, objašnjava Bosanac.
Najvažnije je preorganizovati svoje vrijeme i prioritete, a prilika za volontiranje ima na cijeloj izbjegličkoj ruti.
“Dobro je javiti se organizovanim volonterima na terenu jer ljudi često znaju napraviti greške i iz dobre namjere da pomognu. Gotovo svuda na izbjegličkoj ruti od Turske do Njemačke radi veliki broj organizacija i moja preporuka je da se jave lokalnim nevladinim organizacijama”, savjetuje Bosanac.
eTrafika.net – Anja Zulić