Tražeći toplo prenoćište, redovan obrok i neophodnu terapiju mnogi beskućnici sa ulica Banjaluke spas nalaze u Prihvatnoj stanici koja djeluje u sklopu Socijalno-gerijatrijskog centra. Hladnoća ih tjera da se sklone sa lokacija na kojima borave tokom lijepog vremena, a nakon boravka u ovoj ustanovi vraćaju se starom načinu života ili smještaju u podobne ustanove.
Jedan od korisnika Prihvatne stranice je 67-godišnji muškarac, koji dolazi iz jednog sela sa područja Banjaluke. Borac je prve kategorije i cijelog života je radio teške fizičke poslove kako bi mogao preživjeti. Kuća u kojoj je živio se raspada i više liči na baraku nego na dom dostojan čovjeka. Od rodbine ima samo jednog brata, kod koga ne može ići jer on ima svoju porodicu. Kaže da je jednog dana primijetio da ne može normalno rasuđivati, pa je potražio pomoć psihijatra. U novembru prošle godine proveo je 15 dana u bolnici. U Prihvatnoj stanici se nalazi od 27. januara i zadovoljan je smještajem.
„Tražio sam neki smještaj kao borac, ali su mi rekli da nemam šanse. Tražim samo topao kutak i da mi je blizu ambulanta i javna kuhinja, ništa više“, govori nam on prilično nerazgovjetno jer ima ratni sindrom i manjak zuba, što mnogi ne shvataju pa ga izbjegavaju jer misle da je pijan.
Prema definiciji Centra za socijalni rad Banjaluka, beskućništvo je stanje u kojem se nalaze ljudi koji nemaju mogućnost adekvatnog stanovanja. Ono može nastati zbog lokalne ili regionalne nezaposlenosti, rata, rasne diskriminacije, psihičke nestabilnosti ili, naravno, kao kombinacija različitih faktora.
„Iskustvo koje imamo u proteklim godinama ukazuje na to da su beskućnici uglavnom lica sa poremećajem u mentalnom zdravlju, asocijalnog ponašanja ali i lica koja su se usljed posebnih okolnosti našla na ulici (odbačenost od porodice, nizak socijalno- ekonomski status, psihološka kriza, demencija i sl)“, navodi se u izvještaju ove ustanove iz 2013. godine.
Nakon višegodišnjeg rada, Centar je konstatovao da Socijalno gerijatrijski centar nije u mo gućnosti org
anizovati dugotrajnije zbrinjavanje beskućnika, odnosno Prihvatilište, koje bi djelovalo u skladu sa zahtjevima Zakona o socijalnoj zaštiti RS.
„On podrazumijeva da se lica koja koriste Prihvatilište zbrinjavaju kraće vrijeme više puta. Ovakav vid usluge predstavlja problem jer lica koja nisu pod zdravstvenom kontrolom su opasnost za masovne zarazne bolesti ostalim stanarima ustanove. U protekloj godini je vođena kampanja od strane srednjoškolaca da bi ukazali na potrebu da Grad Banja Luka otvori posebnu ustanovu Prihvatilište za sva lica koja su beskućnici ili se nalaze u skitnji. Ovo bi bilo pozitivno rješenje i omogućilo bi da se u Socijalno Gerijatrijskom centru nastavi usluga privremenog zbrinjavanja lica (Prihvatna stanica) koja su tek izašla iz bolnice, a žive sama ili čekaju nastavak liječenja. Sa druge strane, posebna ustanova Prihvatilišta bi omogućila da se zbrine veći broj korisnika koji su beskućnici“, navode u Centru za socijalni rad.
Drugi problem je taj što lica koja dođu u Prihvatnu stanicu ako nemaju odgovarajuće uslove za život ili zbog bolesti misle da trebaju ostati u Socijalno gerijatrijskom centru, ali ne ispunjavaju uslove za to, pa prisilno moraju napustiti ovu ustanovu.
Partneri Centra za socijalni rad u rješavanju pitanja beskućnika su Socijalno gerijatrijski centar u okviru kojeg se nalazi Prihvatna stanica za odrasla lica, Služba hitne pomoći Doma zdravlja u Banjaluci, Psihijatrijska klinika, te Centar javne bezbjednosti Banjaluka.
Direk
tor Socijalno-gerijatrijskog centra Banjaluka Vinko Lolić kaže da je projekat Prihvatne stanice jedan human projekat i da im dolaze ljudi i sa drugih opština.
„Nažalost živimo u vremenu opšte ekonomske neimaštine, mnogo je sirotinje, mnoge porodice su tokom rata popucale pa su ljudi ostali sami, nemaju ni primanja ni smještaj. Posebno je to alarmantno u zimskom periodu kada su velike hladnoće. Mnogi ljudi tu dolaze sa strane, recimo imali smo čak i ljude iz Cazina koje smo primali u Prihvatnu stanicu. To je jedan zaista human projekat, jer oni ljudi koji su beskućnici na teritoriji grada Banjaluke oni se smiještaju kod nas, gdje im se pruža osnovna njega. Oni se obriju, okupaju, ošišaju, izvrše se medicinski pregledi, opere im se garderoba, nahrane se… Dobiju tretman dostojan čovjeka“, govori Lolić.
Boravak u Prihvatnoj stanici traje sedam do deset dana, koliko je obično potrebno da se utvrdi njihov identitet. Nakon toga Centri za socijalni rad preuzimaju brigu.
„Većina takvih postanu naši stalni korisnici Doma za starija lica, jer Centar za socijalni rad potpisuje ugovor sa nama o stalnoj brizi i smještaju. Veliki dio naših korisnika je tu preko Centra, imamo onih koji su bili beskućnici, ali i onih koji su u teškim ekonomskim uslovima. Ako nisu iz Banjaluke, oni se vraćaju u matične lokalne zajednice gdje se prijavljuju Centru za socijalni rad pa se vodi dalja procedura“, priča nam Lolić.
Glavna medicinska sestra Socijalno-gerijatrijskog centra Nada Jukić kaže da postoji procedura za dolazak u ovu ustanovu.
„Da bi došli ovdje moraju se javiti u stanicu Hitne pomoći. Ako ih policija zatekne u skitnji, oni ih vode u Hitnu na preglede, gdje bi trebalo da ih usmjere ka psihijatrijskoj klinici ukoliko se radi o osobi sa problemom mentalnog zdravlja ili sa njihovim nalazom koji kaže da mogu boraviti u Prihvatnoj stanici dolaze ovdje. Bez nalaza niko od njih ne bi trebalo da dođe. Naravno, sve to je u saradnji i dogovoru sa Centrom za socijalni rad Banjaluka“, govori ona, i dodaje da se jedan dio korisnika ponavlja svake godine.
„Nekih pet-šest koristika se stalno pojavljuje, mi jednostavno znamo da će doći. Budu tu tokom zime a čim otopli njih nigdje nema. Oni već znaju put, da moraju u Hitnu po nalaz pa onda ovamo.“
Kapacitet Prihvatne stanice je deset mjesta, od kojih je trenutno popunjeno osam. Prošle godine ih je ukupno 
bilo 45, a pretprošle 70. Praksa je pokazala da ih je više zimi, kada ih hladnoća, glad i bolest primoraju da potraže topao kutak, obrok i zdravstvenu njegu. To su najčešće osobe koje su sklone skitnji i prosjačenju, lica sa problemima u mentalnom zdravlju, alkoholičari. Dešavalo se da su to lica koja su uživaoci opojnih droga ili lica koja se otpuštaju sa bolničkog liječenja a nemaju riješeno mjesto prebivališta, ili nemaju uslova da se vrate u sredinu iz koje su otišli u bolnicu. Zna se desiti i da su to dementne osobe, koje su izašle iz kuće i odlutale. Uglavnom su stare između 40 i 80 godina, ali se dešavalo da im dovezu osobu od 27 ili 30 godina. Ponekad dolaze uz drugih opština, pa čak i susjednih zemalja.
„Oni ne vole nigdje da borave gdje se zna kućni red i ima nekakav ustaljen ritam rada i poštovanje pravila. Oni to ne prihvataju i najradije su u slobodnom prostoru. To su pokretni ljudi i uvijek imaju potrebu da negdje idu. Naravno da mogu ići, jer nisu tu zatvoreni, ali se vrate alkoholizirani i ne poštuju vrijeme kada trebaju da dođu. Znaju se tu posvađati, duševni bolesnici znaju imati ispade u smislu agresije“, priča nam glavna medicinska sestra.
Dio korisnika Prihvatne stanice prešao je u status stalnih korisnika. Kada dođu ovdje, obavijesti se Centar za socijalni rad i onda se istražuje teren. Ukoliko se o licu ne zna ništa, prikupljaju se podaci o njemu i istražuje socijalni milje. Ako nema porodicu i načina da bilo ko finansira njegov smještaj, a ne može sam da boravi jer je u stanju potrebe, onda socijalni radnici matične opštine odakle je lice radi na radnjama potrebnim da bi se ono smjestilo. Kada se sve to odradi, prema Gerijatriji dolazi zahtjev da se smjesti i ukoliko mu mogu pružiti adekvatan nadzor, primaju ga u ustanovu. Veliki dio korisnika Prihvatne stanice sada je za stalno u ovoj ustanovi, a jedan dio je vraćen u opštine iz kojih su došli.
Sestra Jukić kaže da je jako stresno raditi sa ovakvim ljudima, jer većina njih ima toliko tužne životne priče da je teško povjerovati šta im se sve izdešavalo.
„Među njima imate toliko toplih i dragih ljudi. Strašno je teško raditi sa njima, jer sve to preživljavate zajedno sa njima. Ljudi koji nemaju sluha i ne mogu prepoznati čovjeka bez obzira na koji je način došao u stanje potrebe, ne može da radi sa njima. Ako imate osjećaja i strpljenja, zainteresovani ste da dođete do nečega u tom čovjeku, osjetite zadovoljstvo da pomognete takvim licu. Imali smo takvih sudbina da su mu svi okrenuli leđa, nekada je živio lijepim životom, a sada je došao u stanje potrebe. Svi ga osuđuju, govore da je beskućnik, uličar, ali kada se radi sa njima vidite koliko je život surov i ko zna šta se može desiti sa nama. Imali smo nekoliko ljudi sa strašnim pričama i oni su prešli u status korisnika. To su divni korisnici, ne biste ih prepoznali u onoj fazi i ovoj sada. Samo je nekad potrebno da neko u društvu da neki mali signal da se čovjek spasi. Ja se grozim kada neko o njima govori kao da su to ljudi niže vrste, vrijeđa me to. Ima ljudi u toj kategoriji koji su bezobrazni i drski, ali malo je takvih. Ko zna šta ga je navelo da se tako ponaša.“
Kada je lijepo vrijeme, beskućnici najčešće borave pored Vrbasa, na tržnici, željezničkoj i autobuskoj stanici, te grobljima. Radnice trafika na stanici rekle su nam da ih svakodnevno viđaju, onako u prolazu, te da veliki dio njih ide od autobuske do željezničke i obrnuto. Na željezničkoj stanici rekli su nam da nekada uđu unutra i postave svoje kartone sa namjerom da tu provedu noć, ali ih radnici često istjeraju napolje. Na autobuskoj se to rjeđe dešava jer su ih tjerali ranije pa sada i ne pokušavaju da tu pronađu utočište.
Topao obrok ponekada potraže u javnoj kuhinji, iako po pravilu nemaju pravo na njega. Predsjednik penzionera u mjesnoj zajednici Borik II Milan Rakić kaže da se beskućnici mogu pronaći na grobljima jer većina njih ide sa povorkom na ručak, te uzimaju hranu i piće koje se ostavljaju na grobu.
„Ima ih 15ak koji hodaju sa sahrane na sahranu. Dođu ponekad i u javnu kuhinju koja djeluje ovdje u sklopu mjesne zajednice. Damo im obrok, jer takvim ljudima treba pomoći, ali ih takođe uputimo na Centar za socijalni rad, kako bi trajno riješili svoj status“, priča nam Rakić.
Sekretar Crvenog krsta Željkica Ilić rekla nam je da se ovoj ustanovi svakodnevno javi veliki broj ljudi koji traže pomoć, a većina se raspituje kako da dobiju karticu za javnu kuhinju.
„Ja po njima ne znam jesu li oni beskućnici ili ne, ne mogu to zaključiti bez uvida u njihovu socijalnu kartu, što radi Centar za socijalni rad. Mogu vam samo reći da imamo jednog beskućnika koji se hrani u našoj kuhinji, čak ponekad prespava u dvorištu“, kaže ona.
Sestre milosrdnice koje djeluju u Banjaluci poznate su po svom humanitarnom radu i pomaganju osobama u stanju potrebe, ali su takođe poznate po tome što nerado pričaju o svom radu. Tako ni ovog puta nisu bile raspoložene za razgovor sa novinarima.
(eTrafika.net – Lazar Grdinić i Boris Bajić, Foto: Luka Đuričić)