Prvijenac mladog autora Adnana Smajića iz Banjaluke “Ja sam Adnan i neću vas raznijeti”, uvršten je u regionalnu konkurenciju međunarodnog festivala dokumentarnog filma ZagrebDox.
Kroz perspektivu sigurnosne kamere, autor ismijava društvene stereotipe koji su ga nebrojeno puta doveli u sukob sa policijom i carinicima iz jednog razloga – njegovog izgleda. Adnan je visok, mršav, ima dugu kosu i bradu, pa teško objašnjava ljudima da nije terorista.
Smajićev film nastao je kao rezultat projekta PUNCH International, koji se realizuje u saradnji Kratkofil Plusa i Flimmer iz Noršopinga festivala iz Švedske. Premijerno je prikazan ljetos na Kratkofil filmskom festivalu u Banjaluci, a poslije i u Norrköpingu, Malmöu, i Budimpešti, dok se trenutno iščekuje prikazivanje na ZagrebDoxu.
Svi filmovi koji su bili dio projekta morali su biti društveno angažovani.
„Došao sam na PUNCH sa potpuno drugačijom pričom o ilegalnim rudnicima širom BiH, ali su me producenti uvjerili da je bolje da pristupim snimanju sa ličnom pričom jer je trenutno popularnija nego ikada i da je niko ne može ispričati bolje od mene samog. Međutim, nismo željeli da prikažemo patetičnu jadikovku već gorku satiru o našem okruženju, što vjerujemo, prema komentarima publike, da smo uspjeli“, govori Adnan za eTrafiku.
Prijavljivanjem na projekat PUNCH International Adnan je vidio priliku da svoj aktivizam podigne na viši nivo i učini ga dostupnim većem broju ljudi. To je ujedno bio i njegov prvi susret sa režijom. Kako nam govori, njegova očekivanja od ovog projekta u početku su bila prosječna, ali se na kraju pretvorilo u fenomenalno iskustvo sa novim ljudima i sjajnim uspomenama, a sve to je rezultiralo uspješnim filmom koji će uskoro briti prikazan na ZagrebDoxu.
„Uspjeh je odavno premašio moja očekivanja, obzirom da je film nastao u roku od nekoliko dana i bez ambicija da se pojavi na velikim međunarodnim festivalima. Uz sve to sam sve vrijeme bio izuzetno kritički nastrojen tako da prikazivanje na ZagrebDoxu predstavlja ogromno iznenađenje, ali i čast. Ne očekujem neka posebna priznanja jer se ipak nalazi u konkurenciji sa velikim imenima dokumentarnog filma, ali bi pozitivne kritike bile veliko priznanje ekipi koja je radila sa mnom, i meni“, govori nam Smajić.
Kada je u pitanju proces stvaranja filma, našem sagovorniku najviše se dopada oblikovanje same ideje, dijaloga, kadrova i scenarija, dok su mu tehničke stvari poput terenskog snimanja ili montaže malo dosadnije, ali se ipak trudi da svakom dijelu posveti dovoljno vremena. Što se tiče rada na nekom novom filmu, trenutno ima nekoliko skiciranih scenarija, i iako je sve još nedefinisano Smajić vjeruje da će to biti društveno-angažirana kritika sa pristojnom dozom gorčine.
Činjenica je da su granice svuda oko nas, a i u nama. Za Adnana izboriti se na graničnim prelazima je teško, a sa granicama u glavi još teže.
„Posebno na našim prostorima gdje smo uvjereni da smo multikulturalni, multietnični i još svašta nešto, a iznenadimo se kada vidimo Afroamerikanca u gradu, pa ljudi trče da se fotografišu. Jednostavno ne prihvatamo drugačije. Pretresanja na granicama zbog brade, kose ili imena su samo oblik institucionalizovanih predrasuda pokrivenih nekim velom sigurnosne situacije. Ako nam je za utjehu, u većini zemalja je relativno slično po tim pitanjima, pa možemo reći da pratimo trendove“, smatra naš sagovornik.
Uprkos svojim neugodnim iskustvima, Adnan ne odustaje od putovanja. Tako je posjetio i Francusku, neposredno nakon terorističkog napada kada je vladalo vanredno stanje. Kako nam kaže, sve je prošlo u najboljem redu jer nakon prvih desetak legitimisanja čovjek se navikne.
Na ono vječito pitanje kako se boriti protiv stereotipa, Adnan nam je odgovorio:
„Kako čim – eksplozivom“, pa vi pazite kako komentarišete ovaj tekst.
eTrafika.net – Anja Zulić