Za svako društvo je važno postojanje mjesta na kojem se mladi mogu okupljati, motivisani zajedničkim interesima, sklonostima, sposobnostima, a s ciljem učenja, druženja i stvaranja nečeg novog. To je jedan od recepata za zdravo odrastanje, te formiranje motivisanih i sposobnih ljudi. U Banjaluci jedno od takvih mjesta je i Studio Jazavac, otvoren u sklopu Gradskog pozorišta Jazavac. Ovaj studio glume je ušao u svoju treću godinu postojanja, a predstavlja svojevrsnu matičnu kuću za skoro 90 glumaca amatera od osam do 35 godina starosti, koji uz pomoć profesionalnih glumaca, savladavaju vještine ovog zanata.
O tome kako izgleda rad u Jazavcu, šta smo dosad mogli vidjeti, a šta nas očekuje u budućnosti, govori nam jedan od članova prve generacije ove škole glume, Miloš Petković (19), koji je na ovogodišnjem festivalu “Fedra” proglašen najboljim mladim glumcem.
“Moja ekipa i ja smo imali čast da budemo prva generacija. Prve godine vodila nas je Sladjana Zrnić koja nas je učila glumačkim osnovama i sa kojom je bilo veoma zanimljivo raditi. Kasnije se grupa dosta smanjila i ostalo je nekih 12 ljudi, a kada nas preuzima Dragana Marić počinje i priprema oko naše prve predstave. Pored naše, postoje još dvije generacije studija Jazavac koje takođe fino rade i uče. Na časovima je uvijek zanimljivo i kada pripremamo predstavu i ne, bitno je da se zabavljamo, učimo, upoznajemo sebe i uživamo u tome što radimo.”
Nakon dvije godine rada i učenja, da li osjetiš da si napredovao? U čemu je razlika između tvog pristupa na početku i danas?
“Da, naravno. Osjetim po sebi. Bile su neke stvari koje nisam mogao primijetiti dok se nisam našao u malo složenijoj ulozi. U početku sam imao problem jer sam puno hodao na sceni dok sam govorio monolog, pa bih onda izgledao kao da pričam i igram folklor, a ne glumim. Dešavalo se da pričam pretiho ili preglasno ali kasnije se to dosta promijenilo.Neću da kažem da je to i sada odlično jer uvijek može bolje, ali pomak se u svakom slucaju vidi.”
“Andrija” je prva predstava članova studija. Kako je izgledao sam proces rada na predstavi? Sa kojim poteškoćama ste se susretali, s obzirom da, pretpostavljam, ovo je većini članova prvi susret sa glumom?
“Bilo je veoma zanimljivo. U početku je sam proces išao malo sporijim tokom, jer upravo kao što si pitala postojale su te poteškoće s kojim smo se morali izboriti. Dosta nas se tad po prvi put susretalo sa malo ozbiljnijom ulogom a bilo je i složenijih uloga oko kojih je trebalo malo duže raditi. Svima, a posebno meni bilo je u početku teško ući u sam lik, u samu ulogu, osjetiti je i pokušati se osjećati kao da sam ja taj lik. U tome su nam dosta pomogli Dragana Marić i Vladimir Đorđević svojim sugestijama, strpljenjem i pripremom. Ipak možda sam ja imao malo lakši zadatak u odnosu na drugare koji su glumili majku i oca, ali u svakom slučaju bitno je da smo nakon 4-5 mjeseci pripreme izašli na scenu sa predstavom. Kažu, uspješnom predstavom…”
Sa razlogom to kažu. Koliko puta ste dosad odigrali „Andriju“?
“Igrali smo je više od 14 puta. Više puta za građanstvo a onda za nekoliko osnovnih škola i dosta srednjih škola. Za neke škole smo igrali svim generacijama pa smo imali po dva termina dnevno.”
Pored čestih igranja, imali ste i gostovanja. Reci nam nešto o vašem iskustvu na Fedri.
“Fedra je bila jedno prelijepo iskustvo. Prije svega bili smo velikodušno prihvaćeni i od strane publike iz Bugojna itekako podržani. Prije igranja bili smo dosta uzbuđeni, ali nas je sve vrijeme nosila neka pozitivna energija koja nam je pomogla da iznesemo predstavu do kraja kako treba. Nakon igranja, po aplauzu i komentarima vidjeli smo da je publika uživala u gledanju do te mjere da nam je određen broj ljudi iz publike ustao i nastavio aplaudirati. Nakon igranja imali smo okrugli sto, gdje smo dobili nekoliko veoma korisnih sugestija, sve u smislu pozitivne kritike. I eto nakon nekoliko dana dobili smo sjajnu vijest, predstava Andrija osvojila je četiri nagrade.”
Minja Marković dobila je nagradu za najbolju žensku epizodnu ulogu, Milica Malešević pohvalu za za tekst „Andrija“, a tu je bila i nagrada za najbolju predstavu u cjelini. Tebi je pripala nagrada za najboljeg mladog glumca. Kako gledaš na nju?
“Ja sam nakon igranja bio dosta zadovoljan svojom glumom i bio sam ponosan na cijelu ekipu. Očekivao jesam da će Milica Malešević za svoj tekst dobiti priznanje, ali da ću dobiti nagradu za najboljeg mladog glumca festivala, to nisam očekivao. Javili su mi za tu nagradu dok sam bio sa drugarima na moru pa mi je ta lijepa vijest upotpunila ljetovanje. Znači mi mnogo, znači vjetar u leđa, znači motivacijsku injekciju i mnogo mi je vrijedna. Stoji mi iznad kreveta okačena na zidu.”
Imate li u planu još izvođenja “Andrije”?
“Još uvijek ne znamo. Imali smo jedno igranje ove sezone, a za ostalo se još uvijek nismo u potpunosti dogovorili i odlučili.”
Na šta se bazira treća godina rada u studiju Jazavac?
“Treća godina se bazira na tome da što prije izađemo pred publiku sa novom predstavom koja će opravdati očekivanja svih koji su nas do sada imali prilike gledati.”
Reci nam što iskrenije možeš, koje su prednosti i mane studija Jazavac?
“Prednosti su te što oko sebe, uz pomoć tog pozorišta uspijevamo stvoriti jedan mali kulturni i umjetnički svijet koji nam pomaže da upoznamo i poradimo na sebi, privučemo ljude i podijelimo svoju energiju sa njima i utičemo na njih bar dijelom. Pored toga uživamo, družimo se i čuvamo jednu veoma vrijednu zanimaciju. Što se tiče mana ne mogu ovo nazvati manom, ali mali nedostatak jeste u tome što mi ipak nismo profesionalni glumci pa nam gluma trenutno ne može biti prvi prioritet. Onda dok se ispoštuju svačije obaveze dolazi do nedostatka vremena koje treba odvajati za pripremu neke predstave. Mada, smatram da uz pomoć dobre organizacije, volje i ozbiljnosti i taj problem možemo prevazići.”
I problemi, kao i lijepi trenuci su vas sigurno naučili o još nekim stvarima, pored glume?
“Naučili smo mnogo jedni o drugima. Ponekad ćeš najbolje upoznati čovjeka ako ga staviš u različite situacije (uloge) i pustiš ga da se snađe kako najbolje zna. Naučili smo da gluma nije nikako laka i naučili smo koliko je vrijedno ono što trenutno imamo.“
Da li je možda ovo iskustvo uticalo na to da razmislite o ozbiljnijem bavljenju glumom?
“Uticalo je,dosta razmišljam o tome, ali trenutno mi gluma nije prioritet jer sam upisao fakultet. Mada sve teče,sve se mijenja, možda se stvari do sljedeće godine promijene.”
eTrafika.net – Lana Mihailović