„Olovka se postavi na početku crtanja, taj prvi korak se čini sa intencijom. Nakon toga je potrebno naći ravnotežu između napora da se kontroliše tok linije i puštanja životu da odradi svoje”, sigurna je ona.
Piše: Jelena Bjelaković
Ona je neko ko voli da crta. Ona je neko ko stvara, sumnja i stameno stoji iza tvrdnje da je kokoš jaje, ali i jaje kokoš. Da posjeduje moć da se pretvori u ideju, ona bi postala mir, mir koji se širi svuda. Za sada, ona je Nataša Konjević, vizuelna umjetnica čije ideje su se širile hartijama i zidovima galerija i zgrada.
U biografiji joj piše da je rođena 1989. godine u Banjaluci, te da 2012. godine u svom rodnom gradu diplomira na Akademiji umjetnosti. U klasi profesorke Gorice Miletić-Omčikus, Nataša traži svoj izraz u umjetnosti grafike da bi se, po okočanju studija, oslobodila u formama ilustracije i murala.
„Ilustracija mi omogućava da misli koje mi se motaju po glavi prenesem na papir, platno ili zid. U osnovi, sve ilustracije koje sam uradila su bile skice za potencijalne murale. Kada je u pitanju interakcija sa publikom, odjek poruke murala je znatno jači od ilustracije. Murali na javnim površinama izazivaju stanovništvo na razmišljanje, iniciraju diskusije, te kao dio komšiluka postaju naša svakodnevnica”, priča Nataša, umjetnica koja je odlučila da priča slikama.
A njene priče su, kako umjetnička kritika kaže, vrijedne pričanja. Nagrada, izložba, diploma i tako ukrug. Ali ne, Nataša ne posjeduje supermoći. Da ih posjeduje, birala bi da bude nevidljiva, jer, kako kaže, takva bi mogla da plaši političare. Na vidljivu umjetnicu se, pak, svako malo obruši stvaralačka blokada, ali i osjećaj sumnje.
„Mislim da je stvaralačka blokada sastavni dio procesa stvaranja, uostalom, i dio života. Moramo se s vremena na vrijeme zapitati o ispravnosti onoga što činimo, to je način da rastemo kao ljudi, a i umjetnici. Dobro dozirana sumnja izaziva napredak, nedostatak nje čini da godinama tapkamo u mjestu, a predozirati se njome znači osuditi se na bespotrebnu svakodnevnu patnju”, Natašin je stav.
Sa mišlju da je „i pad perja zaista let”, djeluje kao da je Nataša pronašla dozu koja je istovremeno drži čvrsto na zemlji i visoko u naručju murala. Ne prezajući od unapređenja stila, ona sluša i kada je hvale i kada je kude.
„Usvajam kritike koje prepoznam kao pomoć. Svaka kritika je u osnovi nečije mišljenje, a svako mišljenje je subjektivno. Ono što čini razliku jeste edukacija i informisanost onoga koji kritikuje, pa taj neko može da ponudi više argumenata za svoj stav. Sa druge strane, kada neko prepozna moj rad kao nešto što vrijedi, zaista budem motivisana da idem dalje. Lijep je osjećaj dobiti priznanje za bilo šta što radimo, zar ne”, njeno je retoričko pitanje.
Jeste, a lijep je osjećaj i igrati se. Kako u životu, tako i umjetnosti. Premda odveć dugo u naručju zidnog stvaralaštva, Nataša povremeno pobjegne u zagrljaj drugih formi. Jedan takav bijeg rađa seriju fotografija „Double Exposure”. Drugi, pak, rezultira izložbom „Crtaš, a ne gledaš”, baziranoj na igri slijepog crtanja, a predstavljenoj ovog mjeseca u „Prostoru”, stanu umjetnosti u Kordunaškoj 22.
„Ima nešto mnogo oslobađajuće u tome da nisi profesionalac u nekom poslu. S vremena na vrijeme, osjetim potrebu da se u umjetnosti lišim kontrole nad time što stvaram”, priznaje Nataša.
Dupla ekspozicija oslobađanja, ipak, nije ideja rezervisana za oko kamere, a nije ni sljepilo za crtače. Naprotiv, cijela kulturno-umjetnička scena je „duplo izložena” i često slijepa za esencijalne probleme.
„Pristalica sam razmišljanja da bi umjetnost trebalo približiti publici, ali je neophodna i otvorenost publike za nove kreacije. Potrebna je volja sa obje strane. Sljepilo publike je nesumnjivo problem, ali i mi, umjetnici, imamo slobodu govora, a ćutimo”, iskreno priznaje banjalučka umjetnica.
A ne bi trebalo ni ćutati o „stambenom pitanju” umjetnika Banjaluke, jer okruženje u kome se stvara je od vitalnog značaja.
„Banjaluci nedostaje baza za umjetnike, prostor za stvaranje, sarađivanje i diskutovanje i nakon Akademije. Meni nedostaje atelje, drugi umjetnici koji stvaraju pored mene i ta stvaralačka atmosfera sa studija”, kaže Nataša.
Trebalo bi priznati da je gore pomenuti stan umjetnosti, samoinicijativna kreacija stvaralaca, riješio izlagačko pitanje mnogim akademcima u potrazi za krovom nad glavom. Za dolazak do prostora u galeriji „Prostor”, srećom, ne važi ona „preko institucionalnog trnja do galerijskih zvijezda”. Zapravo, poprilično je jednostavno.
„Dođite jedno veče na otvaranje izložbe u ‘Prostoru’, družite se sa posjetiocima i pričajte sa umjetnicima i organizatorima. Ako shvatite da imate radove koji ispod kreveta čekaju da ih izvedete među ljude, ‘Prostor’ bi mogao da bude njihov novi prostor”, toplo preporučuje.
A Nataša i njene ideje često mijenjaju prostore. Kada nije u galeriji ili pred zidom, njen mir se širi učionicom omladinskog centra „Zdravo da ste”, gdje podučava crtanju sve one koji su, baš kao ona, neko ko zaista želi da crta.
„Mnogo je drugačije predavati nego stvarati. Pazim da ne budem pretjerano subjektivna i da ne dajem svoj pečat radovima mojih učenika, ali nije uvijek jednostavno sugerisati pravu stvar. Čini mi se da je najteži korak naučiti posmatrati. Naučiti gledati svijet oko sebe je prva lekcija. Sve poslije dolazi sa voljom, upornošću i razumijevanjem samog sebe”, stava je ova mlada umjetnica, prema kojoj se umjetnost može naučiti ako prihvatimo da ne bi trebalo svi da se bavimo realističnim slikarstvom.
I baš kao što ne bi trebalo svi da oslikavamo kao Mikelanđelo, baš tako ni sistem ne bi trebalo da oblikuje djecu i mlade u istom kalupu.
„Kada obrazovni sistem i društvo u kome živimo pokuša da oblikuje svu djecu na isti način, djeca nam prerano odrastaju i gube kreativnost. Ono što umjetnici i djeca dijele jeste radoznalost za svijet oko sebe, sposobnost da se vidi i drugačije, jer zaista, može i drugačije”, zaključuje ona, jedna drugačija.
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL
eTrafika.net, naslovna fotografija – Nina Sladojević
