Kako svoju maštu pretočiti u jedan mali funkcionalni svijet najbolje zna dvojac pod pseudonimom LU Architects, koji čine Lazar Stanišljević (27) i Una Dakić (26).
Piše: Sandra Ćurlić
Rad LU Architectsa proistakao je iz doba zajedničkih studija arhitekture u Banjaluci, kada su prije dvije godine sasvim slučajno dobili svoj prvi angažman na projektu za idejno rješenje prostora noćnog kluba Deer. Zagrebavši pomalo u sve aspekte svog zanata tokom fakulteta, odlučili su da se upute u tajne svog poziva. Istraživali su dosta, učili o marketingu društvenih mreža, brendiranju, ugovarali sastanke sa ljudima iz te branše koji su ih dalje usmjeravali.
Po završetku prvog projekta, zadovoljni rezultatom zajedničkog rada, odlučili su da naprave Fejsbuk stranicu pod nazivom „LU Architects“, putem koje će prezentovati svoja ostvarenja široj publici i koja ujedno označava početak stvaralaštva mladih arhitekata.
„Na samom početku nismo imali baš veliku podršku kolega, prijatelja, niti smo imali tehničku podršku za izvođenje iza nas. Imali smo samo kreativnost na osnovu koje stvoriti prostor, ali ne i tehničku izvedbu svega toga“, ističe Lazar.
Kada je uslijedio projekat za restoran „Aj’ Zdravo“ uz pomoć vlasnika su uređivali unutrašnji prostor, izrađivali i postavljali elemente, te prvi put došli u dodir sa alatom poput bušilice i cikulara. To je definisalo njihovo dalje ophođenje prema dizajnu i projektovanju u pogledu bliskosti njih samih i projekta.
„Neko ti da komad svijeta i pruži ti šansu da ga oblikuješ po svom, da ti slobodu da ga promijeniš i da ostane takav. Zato je važno da se osjeti ta prirodnost dok stvaramo“, navodi Lazar.
Dizajnerski tim i dalje čine njih dvoje, ali su kroz dosadašnji rad upoznali mnoštvo majstora, među kojima su našli saradnike iz svih domena zanata, te sada imaju kompletan tim koji je potreban da jedan prostor zaživi.
Ali svemu tome prethodi jedan kreativni, stvaralački proces osmišljavanja fenomena trodimenzionalnog prostora, najprije u njihovoj mašti, a potom i na skicama i modelima. Prilikom toga navike klijenata predstavljaju bazu projektovanja i osnovne konture budućeg prostora.
„Intiman je to posao. Snosimo tu dozu odgovornosti da ustvari spremamo prostor u kojem će neko živjeti i da na taj način utičemo na budućnost svojih klijenata. Nije to samo puki prikaz 3D modela i završio si. Trudimo se da što više zakoračimo u njihov svijet kako bismo na taj način izvukli najbolje iz tog prostora“, ističe Una.
Navode da ponekad zalaze u granice banalnosti razmatrajući gdje ko od ukućana puni telefon, da li će kabl od usisivača pokriti prostoriju bez da se prekopčava i slično. 
Međutim, dizajnerski dio posla ipak ima najkraći period trajanja. Slijede mjeseci stresa, jurnjave, borbe sa rokovima, izvođenjem, pregovori sa investitorima, narudžbe i dostave, sve male slatke muke prilikom oživljavanja jednog crteža i ideje u prostor koji ima svoju upotrebnu vrijednost. A od projekta do projekta, od angažmana do angažmana, razlikuju se i iskustva sa investitorima.
„Odlično je kad se poklopi senzibilitet i estetika koju investitor želi sa našom vizijom. To rezultuje sjajnim ishodom bez puno muke. Međutim, bez obzira kakvi prohtjevi investitora bili, da li totalno suludi i nesvakidašnji, ili se više približavali standardnoj formi i stilu, mi moramo uspješno odgovoriti na njih. Pri tome nastojimo da provučemo svoje ideje i finese kroz rad i da damo određenu karakternu crtu koja nas definiše tom projektu“, naglašava Lazar.
U slučaju kad se njihova vizija ne poklapa sa vizijom investitora kažu da nastoje pregovaračkim sposobnostima, 3D prikazom i renderima jasno prikazati kako oni zamišljaju konačni rezultat i tako opravdati svoju ideju. Između ostalog, moraju da se uklope u budžet i rokove koji određuju ritam i tok njihove kompozicije.
„Uvijek imaš rok i uvijek je kratak. Treba imati u vidu da je ponekad potrebno vrijeme za kreativne procese i tehničku izvedbu svega. Sem toga, svjedoci smo da klijenti prilikom odabira svog savršenog modela ne obraćaju pažnju na cijenu materijala ili nisu svjesni kolike se zapravo cijene istog kreću na tržištu. Tada nastojimo dobiti što sličniji prikaz, ali da to bude prilagođenije našem životnom standardu zadržavajući pri tome željenu estetiku“, objašnjavaju oboje.
Sada svaki prostor ima svoju ciljnu grupu i znati odgovoriti svakoj od njih izazov je sam po sebi.
„Sam dizajn enterijera traži pristup sve i jednom gostu koji ulazi u njega. Moraš znati kome se obraćaš kojim elementom. Svaki prostor ima svoje, svaki element treba biti na određenoj poziciji i on postavljen u bilo koji drugi prostor gubi svoj smisao i estetiku“, kaže Lazar.
Stres i nesanica pozadinski su tonovi ovog posla i sveprisutni od projekta do projekta. Vremenski interval koji seže od procesa projektovanja do konačnog završetka svih radova, obuhvata kompleksne etape i svaka od njih u bilo koje doba može sa sobom donijeti dodatne izmjene koje zahtijevaju brza i efikasna rješenja. Kako navode, sav taj stres kanališu kroz sebe nastojeći da investitoru opravdaju svoj projekat.
Ono što ih motiviše i razlog zbog kojeg se sve to isplati jeste trenutak kada ugledaju prve posjetioce u svom, nekad imaginarnom, prostoru.
„Iako donekle imamo čitav koncept prostora u glavi, nikad ne znamo kakav će prijem imati kod publike, kako će ga konzumenti koristiti. Uvijek je prisutna doza treme kako će ga korisnici prihvatiti. Prošli smo kroz model, vidjeli kroz sve te stolice, ali koliki je to prostor, da li će se ljudi moći mimoilaziti, sve su to stvari koje nekad ne možeš predvijeti. I to je najbolji osjećaj. Da hodaš kroz prostorije koji si prethodno stvorio u glavi i da vidiš zadovoljne korisnike oko sebe“, navodi Una.
Inspiraciju crpe iz svega. Ponajviše putovanja. Ukoliko neko želi da osjeti arhitekturu svim čulima, da spoznaju da i prostor ima i svoj zvuk i svoj miris, toplo preporučuju Berlin i njegovu poznatu Caiser Wilhelm crkvu. Njihove ideje i rad mogu se vidjeti u prostorima kao što su „ La Strada“, „Zeleno naruči“, „Francuska pekara“, „Lounge bar Continium“, kao i trenutno aktuelni kancelarijski prostori Garantnog Fonda za koji im je investitor Vlada Republike Srpske. Da ne bježe od projektovanja objekata većih dimenzija govori kuća u Srpcu, njihovo malo umjetničko djelo koje je završnoj fazi izgradnje.
Budući planovi LU Architectsa su, kako navode, dizajn i kolekcija rasvjete i namještaja. U procesu dizajniranja u mogućnosti su osmisliti sve što žele, ali ne i pronaći to na tržištu. Ili nešto slično tome po razumnoj cijeni.
„Ta ideja se javila, ne iz želje, već iz potrebe za tim. Uostalom to smo i do sada radili samo to nismo tako prezentovali. Svaki stan ili prostor ima tri ili četiri komada namještaja koji smo sami kreirali. Sad ćemo to upakovati u kolekciju koja će biti dostupna svima po narudžbi“, kaže Una.
Priznaju da su bili skeptični po pitanju zapošljavanja ovdje i da su razmišljali o odlasku. Ali onda su otkrili potencijal u ovom gradu i odlučili su da ga iskoriste. Naglašavaju i koliko neformalno obrazovanje ima zaista bitnu referencu prilikom zapošljavanja.
„Danas se online mogu završiti mnogi kursevi, naučiti jezici. I sami smo 90% softvera savladali putem tutorijala jer nismo imali novca za skupe časove. Traje, ali se isplati. Ljudi treba da prestanu doživljavati diplome sa fakulteta kao sredstvo kojim će se zaposliti. Radiće oni koji budu bolje znali. Diži svoju cijenu na tržištu rada! Budi potrebniji. Budi svjestan da moraš biti multitasker koji jednom poslodavcu može sam obavljati poslove za koje bi trebao više ljudi. Bitno je truditi se i biti drugačiji“, poručuje Lazar.
Tekst nastao u sklopu projekta “Može i drugačije”, koji finansira Fondacija SHL
eTrafika.net