Pjesničkim radom skreće pažnju na davno zaboravljene ljudske vrijednosti, toplinu emocije i istinsku ljepotu pisane riječi. Studentkinja Filološkog fakulteta Ivana Lakić (23) iz Laktaša autorka je knjige „U san odjevena“, a uskoro će svjetlost dana ugledati i novi roman „Zemlja zrelih trešanja“.
Učesnica je festivala Vitezovo proljeće u Gradišci. Članica je amaterskog pozorišta „Daske“ iz Laktaša i Poetskog teatra Saputnici koji je osnovan u sklopu Filološkog fakulteta. Igrala je u predstavama „Malograđanski pir“, „Privid ili stvarnost“, „Slovo o Inge Barč“, „Javni čas“ i „Kosovski boj“. Pored pozorišta, ostvarila je i jednu glumačku ulogu u filmu „Falsifikator“.
„Poeziju pišem, ali sam više prozni pisac i to je moj prostor. Moja prva knjiga je sastavljena od eseja, nešto poput dnevnika. Bilo je samo pitanje vremena kada ću sve ono u moje misli zapleteno prenijeti na papir. Bila sam sakupljač ličnih emocija i šetnji po umu koje sam pisala godinu dana. U prvoj objavljenoj knjizi pisala sam o životnom putu mladog čovjeka koji spoznaje pravu nit. Svi moji junaci još uvijek žive u meni, bez obzira na sve okolonosti. Imala sam sreću da budem snom odjevena, da vjerujem u sve one čarolije za koje drugi smatraju da nisu realne. Nikad nisam prestala da sanjam, to je ono što me održalo sve ove godine da ostanem dosljedna sebi. Što se tiče druge knjige, ona govori o dodiru prošlosti i budućnosti, vremena koje je nastalo u dubokoj istoriji i uokvireno u savremeno, današnje”, govori Ivana.
Porodica je bila jedan način da nauči neke stvari u životu, ali veliki uticaj na njeno poimanje stvarnosti i književnosti imala je njena profesorica srpskog jezika i književnosti iz srednje škole.
„Čudno je kako ti ruke pruže baš ti slučajni prolaznici, koje upoznaš slučajno i koji te izvedu na pravi put. Moja prva knjiga je velikim dijelom bila zapažena baš iz toga razloga što je dokazala kako je glavna misija svakog prosvjetnog radnika da probudi ono ljudsko u nama, da nas motiviše, da svoju energiju prenese na mlade ljude u vremenu kada je veoma teško pronaći prave uzore. Imala sam sreće u tome. Baš sve što želim i mogu da uradim samo ako dovoljno vjerujem u to. Ja sam pisala o meni značajnim ljudima, onima koji svojom toplinom nose sjaj u očima, obasipaju me razlozima da svakog dana imam snage za sutra”, otkriva Ivana.
Bogatstvo emocija u čovjeku je nepresušni izvor inspiracije za umjetnost. U novom romanu pisala je o životu naizgled običnih ljudi, on čini dio njene biografije, ali je ovaj put to mozaik podržan crtežom nekih drugih života.
“Danas je čovjeku najteže govoriti o sebi. Sigurno je to razlog svih naših lutanja, potraga i težnji da svaki dan učinimo boljim. Uvijek sam vjerovala da se sve može ostvariti srcem. Znala sam da samo tako mogu unišititi sve one prepreke koje su me gušile, stvarale nemir i uništavale u svim svojim oblicima. Tako je nastala i moja pisana riječ. Baš iz onog toplog, čisto, beskrajnog srca. Trudila sam se da svijet prikažem u svim njegovim bojama, ali isto tako da dokažem kako nježne boje ne mogu bez onih tamnijih boja. Sve te misli su nastajale spontano, mogu slobodno reći da sam se osjećala kao ponosni vlasnik svih svojih riječi. Nikad mi nije smetalo da pokažem istinsku emociju. Smatram da nije sramota reći volim te, izvinjavam ti se i oprosti. Čovjek najljepše piše kad je najtužniji. Tako i ja, iz tih trenutaka su nastajale riječi poput rijeke ispunjene svim svojim dražima i tugama”, ističe ona.
Fragmenti iz nove knjige „Zemlja zrelih trešanja“:
“Možda je baš zbog toga bježala napolje, na ulicu, tuđe enterijere, u život, u zaborav. Jedino tamo je očekivala aplauz, onu duševnu hranu, vrstu uspjeha, za koju neprestano tvrdi da prezire. Duboko u sebi će znati da je jedino taj aplauz čini snažnom. Šta će biti ako jednom nestane? Šta će biti ako čovjeku nestane ono što mu je bilo potrebnije od hrane?! Biće izgubljen čovjek! Ljudi ako aplaudiraju čine to zajedno, ili svi ćute. Koliko god ta kolektivna masa hrani i čini čovjeka jačim, isto tako nameće određenu dozu tihe patnje. Šta će ostati jednog dana, kada padnu maske, kada se nebo oboji potpuno drugim bojama i nestanu sve one zvijezde? Ako ne prepozna svoju zvijezdu, kako će dalje živjeti?”
eTrafika.net – Nataša Lazukić