Maloljetnički prisilni brakovi su još uvijek prisutni u Bosni i Hercegovini. Radi se o vanbračnim zajednicama, jer se rijetko sklopi formalni brak. Djevojčice su većinom stare od 11 do 14 godina, dok su mladoženje uglavnom njihovi vršnjaci, ali su zabilježeni slučajevi kada su one udavane za muškarce koji su po 30 godina stariji od njih. Nakon udaje nerijetko bivaju eksploatisane u seksualnom ili radnom smislu.
Piše: Vesna Vukmirović; Foto: Alma Hasanović – Fotobaza.ba
Prisilni brakovi zajedno sa prosjačenjem, predstavljaju najveće rizike za djecu, dok se istovremeno radi o trgovini ljudima. Prema evidenciji Udruženja za za promociju obrazovanja Roma „Otaharin”, od 2023. do 2025. godine, na ulicama Bijeljine je zatečeno 104 djeteta u prosjačenju. Istovremeno, prijavljeno je 12 prisilnih, dječijih brakova. Ovi brakovi se dešavaju mnogo češće nego što je identifikovano, ali problem predstavlja činjenica da se radi o vanbračnim zajednicama koje se nigdje ne evidentiraju. Sve informacije prikupljene su direktno na terenu, od strane radnika Udruženja „Otaharin” iz Bijeljine.
Na osnovu svih ovih podataka, može se zaključiti da je broj djece koja su žrtve ili potencijalne žrtve trgovine ljudima veliki, i da raste iz godine u godinu, a da su dosadašnji mehanizmi institucija neefikasni i nisu uvijek u skladu sa najboljim interesom djeteta, poručuju iz Udruženja „Otaharin”.
Jedan od glavnih ciljeva Udruženja „Otaharin”, kada je riječ o zaštiti i bezbjednosti djece, jeste da se prisilni dječiji rad, prosjačenje i dječiji brakovi uvijek prepoznaju kao oblik trgovine ljudima i da se u tim slučajevima postupa na adekvatan način, predviđen zakonom.
Kazne do pet godina
Krivični zakoni Brčko distrikta i FBiH predviđaju zatvorske kazne od tri mjeseca do tri godine za punoljetnu osobu koja živi u vanbračnoj zajednici sa osobom mlađom od 16 godina, kao i za roditelja, odnosna staratelja koji maloljetnoj osobi to omogući ili je na to navede. U Republici Srpskoj je maksimalna zatvorska kazna dvije godine.
Ukoliko roditelj u FBiH ili Brčkom, odnosno staratelj, to učini iz koristoljublja, predviđena je zatvorska kazna od šest mjeseci do pet godina. U Republici Srpskoj predviđena je zatvorska kazna do tri godine.
Tužilaštva kojima smo se obratili većinom kažu da ne vide evidencije o prisilnim brakovima, zbog čega ne mogu da nam dostave podatke koje smo tražili.
„U vezi sa krivičnim djelom Vanbračna zajednica sa djetetom, Član 184. KZ RS, imali smo jedan predmet u kojem je donesena tužilačka odluka: Naredba o obustavi istrage”, kazali su nam u Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka.
Okružno javno tužilaštvo Doboj je od 2020. do 2025. godine, imalo jedan slučaj vanbračne zajednice sa djetetom, zbog čega su se teretile tri osobe.
„Izrečena je pravosnažna osuđujuća presuda (uslovna osuda), kojom se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, i istovremeno određuje, da se kazna neće izvršiti, ako u roku od jedne godine od dana pravosnažnosti presude ne počine novo krivično djelo”, saopšteno je eTrafici.
Apatija na djelu
Psiholog i psihoterapeut sa radnim iskustvom u Dnevnom centru za djecu ulice pri Udruženju „Otaharin” Nebojša Šainović, smatra da je sveopšta apatija u našoj zemlji dovela do toga da nam teme poput ovih nisu važne niti imamo vremena za njih. On smatra da institucije ne vode računa o građanima, a posebno ne o pripadnicima nacionalnih manjina.
„Romi su specifičan, poseban narod, s puno duše, s kojima sam imao sreću da sarađujem tri godine. Upoznao sam divne ljude i predivnu dječicu, kojima je potrebno samo dati bolje uslove i rezultati odmah budu vidljivi. Kako Romi nisu vidljivi, zbog naših predrasuda, tako nisu ni vidljivi njihovi običaji, bar ne na adekvatan način. To je začaran krug iz kojeg je moguće izaći samo adekvatnom socijalizacijom i obrazovanjem. U ovom trenutku to mi se čini nedostižnim, jer naši političari ljude mahom koriste za lične interese, a za ovaj problem potrebna je stvarna zainteresovanost i organizovanost”, ističe on.
Dodaje, da svi možemo dati lični doprinos, svako u svom domenu i na svoj način, težiti samopropitivanju i promjenama na ličnom planu, što je zapravo najteže. Zbir takvih promjena donio bi potencijalno i veće, konkretnije, ali to podrazumijeva i solidarnosti i empatiju, ljubav za svog bližnjeg. Naglašava, da maloljetni brakovi imaju posljedice za dijete.
„Maloljetnica koja ulazi u brak je, dakle, dijete koja rađa dijete. Ako tome dodamo siromaštvo, neadekvatne uslove za život, vrlo često i prosjačenje koje prati veliki dio Roma, onda je jasno da su te majke često prepuštene same sebi, uz istinski težak život i mnoštvo velikih problema”, govori on.
Knjiga umjesto braka
Obrazovanje mladih Roma i suzbijanje maloljetničkih ugovorenih brakova, dva su glavna pitanja kojima se bavi Udruženje Roma „Madara” iz Doboja. Radeći na suzbijanju prisilnih brakova, pripremili su jednu predstavu namijenjenu za izvođenje u školama, u sklopu projekta „Hoću knjigu, neću brak”.
„Namjera projekta je bila da se što više djece uključi, mi smo imali šezdesetoro romske djece. U predstavi se radilo o dva maloljetna djeteta, djevojčici i dječaku, gdje su roditelji mladoženje došli kod djevojčicinih roditelja da bi kupili djevojčicu. Roditelji se dogovaraju za taj maloljetnički brak, ali se majke ne slažu. A dječaci koji su glumili roditelje te djece rekli su da se u njihovim kućama žene ništa ne pitaju i da svadba mora da se desi. U predstavu smo uključili još tri učenika, koji su glumili doktora, socijalnog radnika i policajca, koji ‘upadaju’ u tu svadbu, dok se ona odvija i prekidaju je. Policija odvodi roditelje u zatvor, socijalni radnik odvodi dječaka i djevojčicu u dom, a uključuje se i zdravstvena ustanova koja provjerava da li su dobro. Predstava završava tako što ja izlazim sa tablom na kojoj piše ‘deset godina kasnije’, gdje izlaze za mnom dječak i djevojčica koji su postali doktorica i policajac, završili su školu”, pojašnjava nam predsjednica Udruženja Denisa Talić.
Ona ističe da u Doboju skoro da nema maloljetničkih brakova, što pripisuje radu nevladinih organizacija. Navodi i da se posljednjih godina, u velikom broju romske populacije, promijenio stav o ranoj udaji i da porodice insistiraju na obrazovanju djece.
„Roditelji smatraju da, pošto su se oni dosta napatili u svom životu, treba djeca da završavaju školu kako bi došli do posla, da bi sebi olakšali život. Promjene postoje i drago mi je zbog toga, sve se češće odlučuju za srednje obrazovanje. Tako i mi imamo četiri zaposlene Romkinje, od kojih dvije rade u ugostiteljstvu, jedna koja radi u školi. Zapošljavanje najviše zavisi od obrazovanja, ljudi koji nisu imali prilike ili mogućnosti da se obrazuju, jako teško dolaze do posla”, ističe ona.