Nekadašnji sveštenik Stevo Jović, danas svoje penzionerske dane provodi u tišini malog sela Jabanuše kod Bijeljine, okruženog livadama i voćnjacima. Nakon dugih godina službe u crkvi, zvona, molitvi i razgovora sa ljudima, pronašao je mir u prirodi i radu sa pčelama. Proizvodi med, propolis, te mješavine od meda za brojne zdravstvene tegobe.
Tekst i fotografije: Aleksandra Đukić
Stevo je rođen u Gornjoj Špionici kod Srebrenika 1959. godine, a pčelarstvom se bavi od 1983. godine, sa kraćim pauzama. Pojašnjava da više vremena provodi sa pčelama otkad je u penziji jer ima više vremena. Ističe da je za pčele potrebna prvenstveno ljubav, jer ako čovjek ne voli pčele, neće ni izdržati sve izazove sa kojima će se susresti. Smatra da je potrebno mnogo strpljenja i smirenosti, što ranije, dok je bio mlađi, i nije toliko imao.
„Ono što je dreser za psa ili za neku drugu životinju, to je pčela za čovjeka, za nervoznog čovjeka, ona njega dresira. Kad dođe nervozan čovjek, on ide na košnicu, mlati rukama, ispada mu nešto, lupa, pčela izleti i kaže ’e nećeš’ i napada ga kroz zaštitno odijelo. Prije mi se to često dešavalo, a sad ne jer su me sredile. Sad im često priđem i bez ičega jer osjećam da sam miran, a tako i one osjećaju i mi se slažemo lijepo. Ako sam malo nervozan, one odmah reaguju”, kroz smijeh priča pčelar.
Za Stevu, pčele su nešto gotovo savršeno i fasciniran je njima, kaže da ga pčelinja zajednica podsjeća na raj.
„Pčelinja zajednica, košnica, to je jedna savremena porodica. Sve je univerzalno, sve je savršeno, sve se zna, red i poredak. U jednoj košnici ima oko 80.000 pčela i zamislite sad, napolje izađe 20.000-30.000 pčela, a nekad i više u sezoni kad ima paše, i one se vraćaju i svaka se vraća na svoje mjesto, nijedna se ne buni. Prolazi, ulazi, radi svoj posao, tako savršeno djeluje, navodi Stevo.
Pčele su za njega prava mudrost i u njihovom svijetu nema mjesta za haos i neizvjesnost. Taj svijet među pčelama donio mu je mir i spokoj za kojima je dugo tragao.
„Pčele kao da imaju GPS u sebi ili svoju Gugl mapu i oduvijek su bile naprednije od nas. Pčela kad izađe iz košnice, zapamti njenu lokaciju i ide da traži pašu, vrati se i objašnjava pčelama gdje je paša, onda prate druge pčele tu jednu. Teško ih je i opisati. Ona se vraća u košnicu i prepoznaju je njene pčele, ona dolazi u svoju kuću, svoju košnicu”, pojašnjava Stevo koji ih često pažljivo posmatra.
Ima dosta izazova u pčelarstvu
Smatra da se u današnje vrijeme teško baviti pčelarstvom jer je mnogo izazova, a posebno što sve pčelare brinu bolesti.
„Borimo se sa bolešću varoa, takozvani krpelj i uvijek ga ima u košnici. Ako tretiramo hemijom onda dođemo u situaciju da ne valja med, ako ga ne tretiramo na vrijeme onda stradaju pčele pa se dovitlavamo nekim organskim lijekovima da to sve bude prirodnije”, kaže pčelar.
Pored tih problema, smatra da je problem i poljoprivreda i nesavjesno rukovođenje pesticidima, herbicidima tokom prskanja poljoprivrednih kultura.
„Značajan broj poljoprivrednika samo naspu tečnost u cisternu, idu u sred bijelog dana i pršću. Prije nekoliko dana bagrem cvjeta, oni pršću kukuruz, pšenicu, a pčele dolijeću mrtve, padaju ispred košnica. Pršću, a ignorišu to da bez pčele mu nema oprašivanja i nema prinosa. Čine sebi medveđu uslugu, prvo nema oprašivanja kvalitetnog i ono što rodi, ono je toliko otrovano”, navodi Stevo.
Smatra da je danas teško pčelariti jer nema ni toliko medonosnog bilja, za šta su u velikoj mjeri zaslužni ljudi koji uklanjaju brojne biljke otrovima, a takođe nema više ni usjeva medonosnih kultura kao prije.
„Ljudi su svjesni značaja pčela, ali idu onom logikom ‘neće to biti ništa od onoga što ja uradim’, upale traktor i popršću 20 dunuma. To je širok krug problema, ako on ne proizvede, nema ni on, zato se on bori da proizvede što više. Ako je vjerovati Ajnštajnu, ako ne bude pčela, za četiri godine kraj”, pojašnjava pčelar.
Koliko su pčelinji proizvodi korisni?
Kaže da je pčelarstvo i odgovoran posao, te da treba dosta znanja, truda i edukacije. Završio je kurs apiterapije na Akademiji pčelarstva i apiterapije Srbije u Beogradu.
„Kod nas apiterapija još nije zastupljena jer je naš narod naučio da koristi tablete. Apiterapija je dugotrajniji proces jer se pčelinji proizvodi moraju dugo koristiti kako bi bilo efekata. Ne liječi, ali pomaže u tom segmentu izliječenja jer je mnogo vitamina, enzima, aminokiselina u pčelinjim proizvodima”, pojašnjava Stevo.
Pčelar Stevo navodi da zastupljenost apiterapije nije bila velika, ali da se to polako mijenja jer brojni naučnici počinju više da proučavaju blagodati koje nude pčelinji proizvodi i, kako kaže, utvrdili su da to nije nikakva „šarena laža”. U djelotvornost se i sam uvjerio.
„Lično koristim apitoksin, tj. otrov iz pčelinjeg uboda. Prije sam imao strašnih problema sa koljenima i prošle godine sam riješio da uradim sebi tretmane i evo ove godine mene još nisu zaboljela koljena, a nisam mogao da stojim. Izvadim okvir iz košnice i pčelu uzmem rukom. Usmjerim zatim ubod na neku akupunkturnu tačku gdje je bolno mjesto. Pčelinji otrov je jako dobar za reumatološke probleme”, tvrdi pčelar.
Dodaje da dosta ljudi koristi apikomore, gdje udišu isparavanja direktno iz pčelinjih košnica. Tretmani se najčešće koriste za ublažavanje problema sa plućima i alergija. Kaže da se, na primjer, alergije ne mogu izliječiti, ali kada se odrade tretmani, one se smire jednu sezonu.
U smiraj dana, kada se i posljednja pčela vrati u košnicu, nad pčelinjakom se razlije tišina. Sjedeći u tom miru, okružen mirisom propolisa i meda, nekadašnji sveštenik zna da se njegova misija nije završila nego da je samo dobila novu formu.
