Prije tri decenije završen je rat u Bosni i Hercegovini. Međutim, njegovi ostaci su još uvijek zakopani ispod zemlje i svakodnevno utječu na živote stanovnika. Danas više od 90.000 ljudi živi pod direktnom prijetnjom mina. Neki ne mogu slobodno do svojih njiva, šuma ili obližnjih planina. Neki žive uz minski sumnjiva područja, a ne znaju ni gdje im je granica. U minskim nesrećama ljudi gube živote, dok se preživjeli često godinama bore za protezu, rehabilitaciju i druga osnovna prava. Sistem deminiranja se suočava s nedostatkom kadra i financijskim problemima. Država još uvijek nije donijela novi zakonski okvir koji bi uredio ključna pitanja protivminskih djelovanja.
Tekst i fotografije: Jelena Gavranić Ganibegović
Prošle godine se dogodila posljednja minska nesreća u kojoj je poginuo devetnaestogodišnjak. Posljedice ovakvih stradanja su kobne, a u slučaju preživljavanja nezamislivo velike.
“Minski incident je nevjerojatna trauma za pojedinica, porodicu, zajednicu, za sve. To je strašan problem. Fizički, tvoje zdravlje je narušeno, vidno oštećeno. Problem je izaći među ljude. Problem je prihvatanje od zajednice. Prije svega, kod samih tih ljudi je problem prihvatanje tog invaliditeta. Jer ti si i dalje u traumi, u tom događaju”, objašnjava Željko Volaš, predsjednik Organizacije amputiraca Republike Srpske (UDAS).
UDAS je nevladina organizacija koja povezuje žrtve mina, amputirce i njihove porodice te im pomaže u ostvarivanju njihovih prava i integraciji u zajednicu. Organizaciju su osnovale žrtve mina kako bi pružili podršku drugim žrtvama mina.
“Ono što je kod nas jako bitno, mi sa kolegama žrtvama mina radimo individualni plan oporavka. I taj individualni plan oporavka je u stvari skup njegovih potreba. Ali te potrebe ne rješavamo mi. To ne rješava UDAS. To rješava kolega. On se aktivira kroz razne programe podrške, kroz rad socijalnih radnika, psihologa, njegove porodice, da on preuzme inicijativu rješavanja svojih problema. On nije pasivni posmatrač za svoj problem, što je najbitnije. On je ovdje aktivni učesnik rješavanja svog problema”, govori Volaš.
Prava zavise od prebivališta
Zahvaljujući UDAS-ovom dugogodišnjem radu i raličitim inicijativama, žrtvama mina je olakšan put do ortopedskih pomagala i rehabilitacije u Republici Srpskoj.
“Civilni i vojni invalidi imaju pravo na novac za svoje proteze.To je dobra stvar. Oni su dobili mogućnost da dobiju novac za svoju protezu svake tri godine. Bez bilo kakvih procedura, samo obični zahtjev se podnosi. Rehabilitacija je jako bitna isto, banjska rehabilitacija. Uspjeli smo u RS dogovoriti za sve amputirce, i vojne i civilne, jednom godišnje rehabilitaciju u trajanju od 14 dana u bilo kojem banjskom centru gdje osoba želi. I to opet jednostavnim putem, samo uputnica od porodničnog ljekara. Ne komisija, ne neki razni nalazi, ne specijalistički nalaz da bih ja imao pravo na banju”, objašnjava Željko Volaš.
Iz UDAS-a kažu da Brčko distrikt također ima dosta jednostavnih i kvalitetnih rješenja, dok je na području Federacije situacija drugačija. Iako su koordinatori UDAS-a u različitim kantonima pisali inicijative i dopise prema institucijama, žrtvama mina u Federaciji prava se razlikuju ovisno o mjestu prebivališta.
“Kad imamo potrebu koja je ključna za naš život, kao što je proteza, kao što je banjska rehabilitacija da očuvamo preostalo zdravstveno stanje, onda nas ne treba zanimati način kako će se to riješiti. To se mora riješiti. Okej, mijenjajte i zakon i ustav, i sve što treba da mijenjate, ali ovo nas boli. Pokušavamo u Federaciji napraviti tako nešto. Naročito što imamo veliki problem između kantona, gdje jedan kanton daje, naprimjer, do 1.800 maraka dok neki kanton daje i do 13.000 maraka za protezu. Ne u novcu, nego u papiru. A papir je moguća manipulacija”, kaže Volaš.
Dosta je deklarativne podrške
Aida Baručija, osam godina zastupnica u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, kandidatkinja je na Opštim izborima i ove godine. Navodi da je u svom parlamentarnom radu uvijek inzistirala da problemi građana ne završavaju na deklarativnoj podršci, nego da se kroz inicijative, izmjene zakonskog okvira, parlamentarna pitanja i budžetske odluke traže konkretna rješenja. Ako dobije i treći mandat, zalagala bi se za sistemsku podršku žrtvama mina.
“Zalagаlа bih se za sistemsku podršku žrtvama mina: dostupnu i kontinuiranu rehabilitaciju, kvalitetna ortopedska pomagala, psihosocijalnu podršku, profesionalnu rehabilitaciju i bolje mogućnosti zapošljavanja. Posebno je važno da osoba koja je preživjela minsku nesreću ne bude prepuštena sama sebi i da njena prava ne zavise od toga u kojem dijelu BiH živi”, govori Baručija.
Problem nije samo u tome što žrtve mina godinama čekaju odgovarajuću podršku. Problem je i u tome što institucije nemaju ažurnu evidenciju ljudi kojima je ta podrška potrebna, kao ni evidenciju stvarnih potreba ljudi. Sama Strategija protivminskog djelovanja BiH za period 2025–2027 navodi da postojeća baza podataka o žrtvama mina treba biti revidirana. Istim dokumentom predviđeno je i ponovno uspostavljanje državnog Koordinacionog tijela za pomoć žrtvama mina, koje bi trebalo povezati nadležna ministarstva i organizacije koje rade sa žrtvama.
“Hitno je izraditi kvalitetnu bazu podataka. To je nešto najprioritetnije. Mi trenutno imamo bazu koja je pri Centru za uklanjanje mina u BiH (BHMAC). Sada je na nama velika odgovornost da mi počnemo svi zajedno da radimo na izradi kvalitetne baze podataka. Postojeća baza nije ažurirana, zastarjela je, puno ljudi više nisu živi. Mi sad brojimo preko 8.000 žrtava mina, trebamo vidjeti stvarno stanje žrtava mina i kroz tu kvalitetnu bazu da identifikujemo ključne potrebe tih ljudi. Ja se nadam da će Koordinaciono tijelo biti formirano, da će to Koordinaciono tijelo u narednom periodu naći način kako da radi na izradi te baze podataka jer to je baza koja treba biti na usluzi svima nama. To je ono što mi trebamo svi zajedno da radimo”, naglašava Volaš.
Poginulo i povrijeđeno 8.000 ljudi
Dok osobe stradale od mina bore bitku oko osnovnih ljudskih prava, Bosna i Hercegovina još uvijek nije pronašla način da efikasno oslobodi državu od mina. Do kraja 2023. godine, prema postojećim podacima Centra za ukljanjanje mina u Bosni i Hercegovini (BHMAC), više od 8.000 ljudi je stradalo od mina, uključujući poginule i teško povrijeđene, a više od 20 odsto nesreća su se dogodile poslije rata. U tom periodu, dogodile su se i 134 deminerske nesreće, u kojima je poginulo 53 deminera. Istovremeno, sistem deminiranja suočava se s nedostatkom stručnog kadra i nesigurnim radnim statusom.
“Mislim da je deminiranje jedan od najopasnijih poslova što smo radili u Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina, mislim da je bila poslije rata među tri najzagađenije zemlje u svijetu, po minama. I da tu država ništa nije preduzela, malo da nam da neku podršku, da nam da i taj radni staž, da nam uplaćuje beneficiju. I te zakone o deminiranju da napravi bolje da bi mogli ići ranije u penziju, jer raditi ovaj posao 30 godina, ko je izdržao, skidam mu kapu. Treba ga nagraditi svim mogućim sredstvima koja postoje, a ne da se mi ganjamo nekim sudovima da ostvarimo naša prava. To su osnovna prava jednog čovjeka koja je zaslužio kroz ovaj posao i rad”, govori Slavenko Jovović, deminer koji se prestao baviti tim poslom prošle godine.
Pod minama još 758 km2
Prema podacima BHMAC-a, Bosna i Hercegovina trenutno ima 758,48 kvadratnih kilometara površine za koju se sumnja da je pod minama. Moguće je da i nakon više od 30 godina postoje površine koje nisu evidentirane kao sumnjive, iako se takva mogućnost smatra malom. Ako postoje sumnje da je neko područje kontaminirano minama, njegova sigurnost provjerava se odgovarajućim tehničkim metodama, po propisanim standardima.
“Kada je riječ o tehnologiji koja bi omogućila da se određeno područje jednostavnim skeniranjem pouzdano utvrdi kao minirano ili potpuno bezbijedno, po našim saznanjima takva tehnologija trenutno nije razvijena do nivoa koji bi omogućio njenu samostalnu i pouzdanu primjenu na terenu. Trenutno ne postoji nijedna tehnologija koja može zamijeniti stručne metode i procedure protivminskog djelovanja”, objašnjavaju iz BHMAC-a,
Deminiranje je prvenstveno opasan, a onda i na drugim razinama zahtjevan posao. Demineri na terenu provode i do tri sedmice, daleko od porodice, svjesni da u njihovom poslu prva greška jeste i posljednja.
“Taj osjećaj kad ulaziš, ulaziš sa najvećim oprezom, sa najvećom koncentracijom koju čovjek može da ima. A sada, strah, pa valjda smo ljudi, mislim da svako mora osjetiti, u sebi barem. Kažem, najbitnija je koncentracija u ovom poslu. Radili jedan kvadrat ili 150 kvadrata, koncentracija mora biti na najvećem mogućem nivou. Da ste koncentrisani i sabrani gdje se nalazite i šta radite u tom momentu”, objašnjava Jovović.
Do bolnice za sat vremena
Postoje različiti načini oslobađanja minski sumnjivih područja. Netehničko izviđanje jedna je od redovnih aktivnosti BHMAC-a kojom se procjenjuje minska situacija na terenu, prikupljaju podaci, utvrđuju granice rizičnih površina i procjenjuje njihov društveno-ekonomski uticaj. Na osnovu ovih podataka se planiraju daljnje aktivnosti koje uključuju tehničko izviđanje, čišćenje mina i obilježavanje. Na terenu, prije samog početka zadatka, timovi deminera moraju izvršiti vježbe evakuacije ranjenika.
“Kad dođemo na zadatak, prije otvaranja svakog zadatka, u prisustvu BHMAC-a, njihovih inspektora koji su došli da otvore zadatak, mora se izvršiti vježba CASEVAC i MEDEVAC.To je evakuacija povrijeđenog od mjesta nesreće do iznošenja u sigurnu površinu i od sigurne površine da ga transportujemo do najbliže bolnice. Gdje god radimo, gleda se koja je najbliža bolnica. I tu idu svi naši podaci i koja smo krvna grupa. U slučaju, ne daj Bože, nesreće, da se može brzo intervenisati jer tu su sve teške povrede. Ako se evakuacija ne može izvršiti za 60 minuta, zadatak se ne može otvoriti. Mora biti i alternativni put. U slučaju ovog glavnog puta da je zakrčen, da imamo alternativu. Kad se to sve riješilo, ustanovilo, imamo medicinsku evakuaciju, imamo podršku, može se stići do bolnice, onda se prelazi na ostale procedure”, pojašnjava Jovović.
Nakon uspješno izvršenih vježbi, BHMAC pregledava zaštitnu opremu, detektore, alat, akreditacije, ovlaštenja, izvedbeni plan i spisak deminera, nakon čega se određuju ulazi u minsko polje i organizacija rada. Demineri prije ulaska testiraju detektor i pripremaju osnovni alat, zaštitnu opremu (šljem, vizir, zaštitini prsluk), kočiće i minske trake. Zatim se kreću po strogo određenim radnim stazama, uz razmak od 25 ili 50 metara, zavisno od vrste mina prijavljenih na tom području. Demineri nekada imaju uvid u stanje minski sumnjive površine, znaju otprilike gdje i kakve mine su postavljene, a u određenenim slučajevima nemaju te informacije. Pri radu se teren sistematski pregledava, vegetacija se uklanja i odlaže na očišćenu površinu. Kada detektor pošalje signal, deminer oprezno otkopava izvan mjesta signala, u skladu sa standardnim procedurama.
“Otkopava se 10 centimetara prije signala. Neću otkopati direktno u signal, ne znam šta je dole. Da ne bih aktivirao nešto. Znači, došli smo do otkopavanja mine, obustavljam rad. Ja, kao deminer, izvještavam komandira ili vođu radilišta. On dolazi, pravilo je da se mina tu očisti, i ona se ograđuje metar sa metar, gdje mina ostaje u sredini. Postavlja se mali kočić crveni sa malim minskim znakom, koji obilježava da tu stoji mina ili NUS, neeksplodirano ubojno sredstvo”, govori Jovović.
Nakon što je mina označena, tim za uništavanje ju eliminira. Ovisno o vrsti mine i ostalim procjenama rizika, unište minu na licu mjesta ili ju izmjeste na drugu lokaciju gdje se može sigurnije uništiti.
Za 75 km² potrebno oko 61 milion KM
Bosna i Hercegovina je od 2002, više puta tražila produženje roka za čišćenje mina. Iz BHMAC-a navode da je zatraženo novo produženje roka od pet godina za uklanjanje mina, uz procjenu da ih u tom periodu neće moći u potpunosti ukloniti. O zahtjevu i novom roku odlučit će države potpisnice Otavske konvencije. Kao glavni razlog za sporo deminiranje se navodi finansiranje, koje je svih ovih godina ovisilo o stranim donatorima. Ministarstvo civilnih poslova rješenje vidi u stabilnom i predvidivom domaćem finansiranju, pa je novim Nacrtom zakona predloženo izdvajanje od najmanje 0,2 posto budžetskih sredstava sa svih nivoa vlasti.
“Ovo rješenje osigurava predvidiv i dugoročno održiv domaći izvor finansiranja, nezavisno o ad-hoc odlukama ili dinamici strane pomoći. Prema procjenama zasnovanim na budžetima za 2026. godinu, primjena novog zakonskog minimuma od 0,2% sa svih nivoa vlasti osigurala bi oko 60% sredstava potrebnih za ostvarivanje godišnjeg cilja BHMAC-a (za cilj od 75 km² potrebno je oko 61 milion KM godišnje). Takođe, na prijedlog Ministarstva, Vijeće ministara donijelo je i Odluku o višegodišnjem projektu sufinansiranja troškova deminiranja (2025–2027) u iznosu od dva miliona KM, što je prvi put da se iz budžeta institucija BiH izdvajaju značajnija direktna sredstva za ovu namjenu”, objašnjavaju iz Ministarstva.
Zbog mina nisu mogli da gase požar
Posljedice neriješenog problema sa minama na terenu mogu ograničiti i mogućnost intervencije u kriznim situacijama. To se početkom augusta pokazalo u Jajcu, gdje zbog opasnosti od mina helikopter Oružanih snaga BiH nije mogao gasiti požar u blizini naseljenog područja. Požar su na kraju ugasili mještani.
“U cilju što efikasnijeg i bržeg gašenja predmetnog požara, Općina Jajce je uputila Zahtjev za pomoć OS BIH radi angažiranja helikoptera za gašenje požara. Također, u večernjim satima, izvršeno je izviđanje užeg i šireg područja opožarenog lokaliteta od strane Izviđača BH MAC-a RU Travnik, nakon čega su od strane istih traženi podaci dostavljeni OS BiH. Pripadnici OS BiH su helikopterom za gašenje požara izvršili nadlijetanje i izviđanje područje zahvaćenog požarom, nakon čega su se zbog opasnosti od minskih sumnjivih površina koje se nalaze u neposrednoj blizini opožarenog područja, izjasnili da nisu u mogućnosti izvršiti gašenje požara helikopterom”, navode iz Federalnog operativnog centra.
Prema BHMAC-ovim podacima, u Općini Jajce trenutno ima 10,9 kvadratnih kilometara minski sumnjive površine, koja je adekvatno obilježena odgovarajućim oznakama upozorenja. Jajce je kompletno bilo zahvaćeno ratnim djelovanjima i minska područja se nalaze sa svih strana.
“Naročito je to sad na ovim destinacijama koje su atraktivne za planinare, to je gore planina Hum. Pošto se zna da je tamo prema Riki bila linija, tu imate još uvijek minskih polja koja nisu očišćena. Na teritoriji Ćusina, naročito ovaj dio od Jajca prema Otomalju, imate dosta tih minskih polja. Ovaj dio isto gore prema Milama. Mada, dosta ljudi govori kao sigurno je, ne treba riskirati, jednostavno. Dio je čišćen, ali ja baš nisam uvjeren da je to sve potpuno čisto. Naravna stvar je da ti ljudi ne mogu to sve tek tako očistiti. Ja, ako se krećem tim područjem, uglavnom se držim staza, ne idem puno van njih”, objašnjava nam planinarski vodič Željko Crnogorac.
Koji su prioriteti?
Crnogorac smatra da bi određeni dijelovi zemlje, koji nisu od velikog ekonomskog značaja, mogli čekati dugo na oslobađanje od mina.
“Možda će se deminirati neki dijelovi koji su nekom bitni. Ali ovi dijelovi koji nisu nikom bitni, gdje recimo imate neko selo u blizini minskog polja gdje niko iz tog sela nije u politici, gdje su ljudi ostali stariji, gdje su mlađi otišli, nije to nikom nešto toliko bitno. Nažalost, na te ljude se neće gledati kao na ostala ekonomski isplativa područja i onda će tu ostati puno, puno duže vremena”, objašnjava on.
Građani stradaju od mina većinom tokom proljeća ili jeseni, kada su u toku poljoprivredni radovi, prikupljenje ogrjeva ili sekundarnih sirovina. Crnogorac navodi da veliki problem predstavlja i ljudska arogancija. Ljudi slobodno prolaze kroz minski sumnjiva područja jer su prolazile starije generacije bez posljedica. Također, poznati su mu i slučajevi uklanjanja tabli s minski sumnjivih područja.
“To se događa. Uzmu jednostavno tablu, bace ju u vatru, izgori ona boja i oni to prodaju kao obično željezo. Nažalost, netko radi tih nekih par maraka dovede nekog drugog u opasnost. Nemojte riskirat, nemojte ulaziti u minska područja i molim vas, nemojte micati oznake”, upozorava on.
Pored toga što ljudi u potpunosti uklone ili relociraju tablu, ponekad stanovnici koji žive u blizini minski sumnjivih područja ne znaju točno kolika je površina zahvaćena i u kojem smjeru. Iako je BHMAC 2020. godine razvio aplikaciju “BH Mine Suspected Areas”, kroz projekat podrške Europske unije, ona danas nije funkcionalna.
“Tu iznad Pijavica imaju možda sveukupno dvije table za minsko polje. Ima tabla da je minsko polje, ali se ne zna koji je točno dio miniran. Ide stazica pa mi tuda prolazimo, držimo se staze, ne skrećemo nigdje dalje, ali ja sad ne znam je lijevo ili je desno minirano polje. Tako da ne znam kako bih ti objasnila, ima ta tabla, ali nije baš označeno gdje je točno to minirano polje. I naprimjer, kad se penje na Hum gore, iznad Klika, isto ima dio koji je miniran, i kad smo krenule gore na planinarenje, rekli su nam kad vidite tablu minsko polje, samo pratite da vam je ona s desne strane. Nemojte da vam ikako bude s lijeve strane ta tabla. Po pričama se zna da je s desne strane minirano polje”, pojašnjava Nikolina Lacić iz Jajca.
Trenutno ugroženo 90.000 ljudi
Prema najnovijim BHMAC-ovim procjenama, u Bosni i Hercegovini trenutno je ugrožena 1.261 zajednica, a više od 90 hiljada stanovnika je pod direktnom prijetnjom mina. Bez obzira na sve, država još nije usvojila novi zakonski okvir koji bi riješio ključna pitanja protivminskog djelovanja. Zakon o deminiranju iz 2002. godine temeljni je pravni okvir protivminskog djelovanja u BiH.
“Dakle, zakonski okvir iz 2002. godine nadograđivan je standardima i procedurama koje se usklađuju s međunarodnim standardima IMAS. Upravo činjenica da se IMAS kontinuirano mijenja i dopunjuje jedan je od razloga zbog kojih je potrebno modernizirati i zakonski okvir protuminskog djelovanja u BiH. U tom smislu, poseban značaj nacrta Zakona o protivminskom djelovanju u Bosni i Hercegovini sadržan je u dodatnom uređenju niza oblasti u odnosu na važeći Zakon o deminiranju u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“, broj 5/02), i to kroz uvođenje savremenih pojmova iz oblasti protivminskog djelovanja kojima se ova oblast u Bosni i Hercegovini uređuje u skladu sa IMAS”, navode iz Ministarstva civilnih poslova.
Dok se rokovi produžavaju, zakoni čekaju, a odgovornost prebacuje između institucija, hiljade ljudi i dalje živi s posljedicama rata. Pitanje više nije samo kada će Bosna i Hercegovina biti očišćena od mina, već ko će konačno preuzeti odgovornost da se to dogodi.