Samo tokom 2026 godine, u Bosni i Hercegovini je izgorjelo oko 80.000 hektara šuma i drugog zemljišta. Dok se na terenu borba protiv vatre i dalje često oslanja na vatrogasce, dobrovoljce, građane i ograničene zračne kapacitete, posljedice ostaju mnogo duže od samog plamena. Iza opožarenih površina ostaju uništeni ekosistemi, ogoljeno tlo i pitanje koliko je sistem zaštite od požara spreman za požare koji postaju sve veći i zahtjevniji.
Tekst i fotografije: Lejla Ćirić
Početkom septembra ove godine, među brojnim lokalitetima na području Bosne i Hercegovine koje su zahvatili požari, vatra je zaprijetila i selu Poljice kod Drvara. Selo broji dvadeset stanovnika, uglavnom starije životne dobi.
Tog dana Mile Kajtez bio je kod svoje kuće, stare porodične brvnare koju su sagradili njegovi preci, a koju je sa suprugom obnovio kako bi svoje penzionerske dane provodili u Drvaru.
„Ljudi su došli preko brda i galameći da vatra ide, ne mogu joj ništa. Natovario sam stvari u auto, ono što najbitnije, isterao sam auto dalje od kuće i gledam odozgo s brda ide vatra, progutaće mi kuću“, objašnjava nam Kajtez.
Vatra je ugašena nekoliko metara prije njegove kuće, čiji se zidovi jedva naziru od umjetnina koje izrađuje njegova supruga. Gledajući kako im se približava vatrena stihija, bili su uvjereni da će nestati sve ono u što su godinama ulagali.
„Osjećao sam se tužno, došlo mi je da plačem. Puno sam truda, rada i novaca uložio ovde i gledam da će to vatra da proguta“, prisjeća se s knedlom u grlu.
Poljice su selo u kojem danas nema mnogo ljudi, ali oni koji su ostali, tog dana izašli su pred vatru. Mještani su gasili požar lopatama i prijenosnim vatrogasnim aparatima koje su im donosila veća preduzeća. Među njima je bio i Miloš Agić. Ima 77 godina i cijeli život živi u Poljicima.
„To je stravičan osjećaj bio. Kad je odozdo uz ono brdo plamen pošao, to je strava bila. Trideset metara je plamen gorio u visinu, borovi koji su visoki po osam metara, totalno su izgorili. Mi smo u momentima jedva uspjevali pobjeći ispred plamena“, govori Agić, ističući da žrtava nije bilo.
Prema njegovom svjedočenju, do požara je došlo nakon što se zapalio jedan automobil. Kaže da je bilo veoma toplo, da je trava bila suha, a vjetar je vatru brzo rasplamsao i proširio.
“Svi smo gasili, ko god je mogao ići. Kome je zdravstveno stanje dozvoljavalo, išao je. Tri cisterne su bile na terenu, uposlenici šumarije, vatrogasci, a helikopterom su uzimali vodu iz obližnjeg jezera i gasili”, objašnjava Miloš kako je izgledala petodnevna borba sa požarom.
U takvim trenucima, granica između stanovnika i onih koji su im pritekli u pomoć postaje gotovo nevidljiva. Svi su na istoj strani vatre. Kuće su sačuvane.
Priključila se vatrogascima sa 15 godina
Požarima se često prvo suprostave mještani jer se već nalaze na toj lokaciji, a zatim im u pomoć dolaze vatrogasci. Lara Gvozden iz livna je u Dobrovoljnom vatrogasnom društvu „Sveta Ana“ od svoje petnaeste godine. U početku je bila logistička podrška, a kasnije je prošla obuke i počela odlaziti na intervencije. Danas ima 21 godinu.
“Na početku osjećaš strah, dok se oblačiš i sjedaš u kamion. Kad dođeš na teren, udari te adrenalin i zaboraviš na sav taj strah. Fokus ti je samo na tom požaru da budeš siguran, da bude sigurna ekipa, da se to što prije riješi i to je to”, govori Lara, koja studira veterinu u Zagrebu i takođe je članica Dobrovoljnog vatrogasnog udruženja Kustošija Zagreb.
Najveće probleme im prave nepristupačnost terena i udaljenost od vode, zbog čega se gubi mnogo vremena tokom intervencija.
“Trenutno sprovodimo kampanju za kupnju autocisterne u koju stane i do osam kubika vode, dok trenutno u naš vatrogasni kamion stanu samo dva kubika. Kampanja će trajati godinu dana jer je autocisterna skupa, a to bi bio spas cijeloj livanjskoj zajednici i okolini”, ističe Lara.
Dodaje da se društvo finansira preko članarina i donacija. Trenuto broji oko šezdeset članova, a ovogodišnji broj intervencija, do kraja septembra, bio je četrdeset.
“Po dolasku sa intervencije stigne me sve što nisam osjećala na požaru, sav umor i olakšanje. Onda poslije osjećaš ponos i zadovoljstvo jer si spasio nečiju imovinu, kuću, životinje, bilo šta i to je ono što nas najviše tjera da idemo opet”, govori Lara Gvozden za eTrafiku.
Nakon vatre dolaze posljedice
Kada se ugasi posljednji plamen i ljudi napuste požarište, posljedice po tlo, vodu i cijeli ekosistem tek počinju. Profesor Šumarskog fakulteta u Sarajevu Dalibor Ballian nam govori da je ove godine između Tomislavgrada i Kupresa izgorjelo više od 14.000 hektara, uglavnom planinskih pašnjaka. Izgorjelo je i oko 4.000 hektara šume.
„Šteta koja je nastala ne može se izraziti u novcu. Možemo eventualno iskazati koliko je kubnih metara drva izgorilo, ali ekološku štetu ne možemo izraziti novcem. Obično je u šumi vrijednost drvne mase dva odsto, a 98 odsto su polivalentne funkcije šume. Poznato je da nam šume daju kiseonik i čistu vodu, a to je ključno za naš opstanak”, objašnjava profesor Ballian.
Izgorjeli pašnjaci također snose posljedice. U požaru nestaje visokovrijedni humus sa brojnim mikroorganizmima važnim za kruženje materije u prirodi, a nakon gubitka biljnog pokrova, tlo postaje osjetljivije na eroziju.
“Nakon požara dolazi do kidanja brojnih bioloških lanaca, tlo trpi degradaciju sa svim mikroorganizmima koji se nalaze u njemu. Nestaje korisni biljni pokrov koji nakon požara biva zamjenjen pirofinom vegetacijom i invazivnim vrstama. Kada su u pitanju divlje životinje, one koje ne stradaju u požaru migriraju, te trebaju proći decenije da se ponovo vrate na stara staništa”, upozorava Ballian.
Za uspješnu obnovu, konkretno šume, ključno je da ostane dovoljno neopožarenih stabala na požarištu ili oko njega, kako bi ona svojim sjemenom naplodila okolnu površinu. Naplođivanje je povezano sa količinom humusa koji je preostao na tlu, ovisno i o tipu tla. Šumi je potrebno nekoliko stotina godina da se vrati u prvobitno stanje.
“Požarište se mora brzo sanirati da ne dođe do pojave bolesti. Moraju se uraditi meliorativni zahvati da se spriječi erozija, kao što se dogodilo u Donjoj Jablanici. Na kraju, potrebno je provesti sadnju nove šume ako je prirodna obnova u bližoj budućnosti nemoguća”, opisuje profesor Ballian korake koji bi trebali slijediti nakon šumskog požara.
Ako se požari ponavljaju na istim područjima, posljedice se dodatno produbljuju. Površina koja je jednom izgubila vegetaciju postaje ranjivija, a ponovljena vatra može spriječiti prirodnu obnovu i trajno promijeniti izgled prostora. Zbog toga Ballian ističe da se o požarima ne smije razmišljati tek kada se pojavi vatra.
„Jako malo ulažemo u prevenciju požara, stalno mislimo da će nas vatra zaobići, ali zaboravljamo da se klima mijenja. Trebamo hitno raditi na edukaciji stanovništva svih uzrasta. Potrebno je ustrojiti stalnu i sezonsku protupožarnu osmatračku službu. Također stvoriti zakonski okvir koji će kažnjavati počinioce koji izazivaju požare, do sada je vrlo malo kažnjenih za ova djela”, ističe profesor moguća rješenja.
Nabaviti namjenske helikoptere i avione
Pukovnik Oružanih snaga BiH Almir Halebić gašenje požara smatra jednim od najzahtjevnijih zadataka helikopterskih posada.
“Istovremeno morate pratiti ponašanje helikoptera, vanjski teret, teren, vjetar, dim i položaj ljudi kojima pružate podršku. Situacija se neprestano mijenja i zahtijeva punu koncentraciju cijele posade”, govori Halebić za eTrafiku.
Svako izbacivanje vode podrazumijeva čitav ciklus: izviđanje terena, određivanje pravca izvacivanja vode, zahvatanje vode, prevoz do požarišta, prilaz, precizno izbacivanje i siguran izlazak iz zone djelovanja. Ciklus se ponavlja mnogo puta, dok umor postepeno raste.
“Iz mog pilotskog i komandnog iskustva, najveća odgovornost jeste izvršiti zadatak uz očuvanje sigurnosti posade i helikoptera. Želja da se pomogne uvijek je velika, ali svaka odluka mora ostati unutar granica sigurnog letenja”, ističe on.
Posada se na terenu suočava sa brojnim rizicima, a najzahtjevnija je kombinacija više nepovoljnih faktora. Planinski teren ograničava prostor za manevar, dok dim sakriva prepreke i otežava orjentaciju, vjetar i zagrijani zrak iznad požara stvaraju turbulenciju. Visoke temperature dodatno smanjuju performanse helikoptera, naročito na većim nadmorskim visinama i pri nošenju vode.
“Pri jakom i udarnom vjetru posebno moramo pratiti brzinu helikoptera u odnosu na zrak, koja se zbog naglih promjena jačine i smjera vjetra može značajno promijeniti u svega nekoliko sekundi. To zahtijeva stalnu pažnju i pravovremene, odmjerene korekcije pilota, posebno pri letu s podvjesnim vedrom”, objašnjava pilot Halebić kompleksnost gašenja požara helikopterom.
Veliki problem nastaje kada istovremeno gore požari na više lokacija, a mogućnosti Oružanih snaga su ograničene. Raspoloživost ne zavisi samo od broja helikoptera nego i od njihove ispravnosti, održavanja, broja osposobljenih posada i drugih zadataka Oružanih snaga.
“Smatram da je potrebno ozbiljno pristupiti razmatranju nabavke namjenskih helikopterta i aviona za gašenje požara, poput Air Tractora, i formiranja protivpožarnih zrakoplovnih jedinica na nivou Bosne i Hercegovine ili Federacije BiH, u skladu s nadležnostima i dogovorom institucija”, predlaže Halebić.
Takvi kapaciteti omogućili bi brži odgovor, djelovanje na više požarišta i kontinuiranu podršku ekipama na zemlji. To je neophodan, ali dugotrajan i zahtjevan proces koji podrazumijeva značajna finansijska ulaganja, školovanje pilota i tehničkog osoblja, uspostavljanje baza, održavanje i jasne procedure angažovanja.
“Air Tractori angažovani ove godine pokazali su se veoma korisnim i uradili su dobar posao. Međutim, uz sve izraženije potrebe za gašenjem požara u regionu i svijetu, moramo se zapitati hoćemo li ih ubuduće moći iznajmiti upravo onda kada nam budu najpotrebniji”, upozorava Halebić, ističući kako se avion ili helikopter može kupiti, ali osposobljavanje ljudi je neizostavan, spor i težak proces.
Vrijeme reakcije je presudno, jer se požar uz jak vjetar, za svega nekoliko minuta, može proširiti na veliku površinu i postati znatno teži za kontrolisanje.
“Posebno smatram važnim da se jasno odredi osoba ili nadležna institucija odgovorna za utvrđivanje prioriteta angažovanja raspoloživih letjelica. Ako istovremeno imamo požare u Drvaru, Bihaću, Prozor-Rami i Kalesiji, a na raspolaganju je samo jedan helikopter, mora postojati jasna odluka gdje je njegova pomoć najpotrebnija”, objašnjava Halebić kako se takve odluke zasnivaju na ugroženosti ljudskih života, naselja i infrastrukture, mogućnosti širenja požara te raspoloživim snagama na zemlji.
Izgorjelo nam 80.000 hektara
Prema posljednjim podacima Evropskog informacijskog sistema za šumske požare (EFFIS), tokom 2026. godine u Bosni i Hercegovini izgorjelo je 80.000 hektara. Radi se o veličini oko 114.000 fudbalskih stadiona.
Za Lejlu Kusturicu, aktivisticu i direktoricu nevladine organizacije “Fondacija Atelje za društvene promjene – ACT”, upravo razmjeri ovogodišnjih požara pokazuju koliko su posljedice šire od onoga što se vidi neposredno nakon gašenja, a odgovornost za zaštitu od šumskih požara ne može se svesti na jednu instituciju ili jedan nivo vlasti.
„Sistem odbrane od požara još jednom je zakazao, s obzirom na to da vlasti na različitim nivoima nisu stvorile pretpostavke za efikasnije suočavanje sa katastrofama koje pogađaju naše šume. Za stvaranje efikasnog sistema, opreme i kapaciteta za suzbijanje šumskih požara, ključno je koordinacijsko i sinergijsko djelovanje svih nivoa vlasti. Šume i šumska zemljišta ne poznaju općinske i kantonalne granice, niti entitetske linije“, kaže Lejla Kusturica.
Višedecenijski nemar dolazi na naplatu, a problem požara je postao izuzetno kompleksan. Kako je u izjavi za N1 u avgustu ove godine istakao direktor Federalne uprave civilne zaštite Aldin Brašnjić, u Federaciji BiH čak 29 opština nema profesionalne vatrogasne jedinice. Istovremeno, na nivou Federacije nedostaje oko 350 vatrogasaca.
“Na nivou entiteta FBiH već više od 16 godina ne postoji Zakon o šumama, dok u HNK/Ž isti period nema nikakvog važećeg šumarskog zakona, pri čemu nelegalne sječe, bolesti i šumski požari devastiraju jedno od naših najvrjednijih dobara i resursa”, za eTrafiku govori Lejla Kusturica, dodajući kako vodeće političke stranke ignorišu apele šumarske nauke i struke, te civilnog sektora.
U međuvremenu, opožarene površine ostaju tamo gdje su bile. Na njima će se tek vidjeti puni trag ovogodišnjih požara, dok će se vatrogasci i dobrovoljci, sa istom opremom koju danas pokušavaju unaprijediti, ponovo spremati za narednu sezonu.
Za sada ostaje činjenica da su se i ove godine, kada je bilo najpotrebnije, prvi na vatru odazvali ljudi. Neki jer im je tamo kuća, neki jer su vatrogasci, a neki jer su jednostavno znali da moraju pomoći. A između prvog plamena i trenutka kada je požar ugašen, ostaje prostor koji bi trebao pripadati sistemu.