Advokatica koja svoje područje djelovanja ne želi da svede na sudnicu i kancelariju, pa je često viđena na ulici i različitim protestima. Pored akademske titule, stekla je i jednu aktivističku – braniteljka ljudskih prava.
Tekst i fotografija: Vanja Stokić
Jovana Kisin Zagajac dobro je poznato ime u Banjaluci. Njen broj je sačuvan u telefonu većine nezavisnih novinara, aktivista i građana koji se suočavaju sa bilo kojim oblikom represije. Upravo ona je već godinama adresa na koju se obraćaju ljudi koje sistem progoni, iz različitih razloga i na različite načine. Usred noći smo je sretali u policijskim stanicama, gdje je na poziv, ali i samoinicijativno dolazila da zastupa građane.
Njen rad se u velikoj mjeri oslanja na borbu protiv diskriminacije, zaštitu ljudskih prava, životne sredine i medijskih sloboda. Sarađivala je sa civilnim sektorom, Vijećem Evrope i Ujedinjenim narodima (UN). Početkom ove godine, Udruženje BH novinari dodijelilo joj je priznanje „Šampion rodne ravnopravnosti” za javni doprinos rodnoj ravnopravnosti i jednakosti u Bosni i Hercegovini.
Kao nestranačka ličnost, Jovana Kisin Zagajac je na ovogodišnjim, oktobarskim izborima, kandidatkinja za poslanicu u Narodnoj skupštini Republike Srpske. Nalazi se na listi „Za pravdu i red – Lista Nebojše Vukanovića – PDP RS – Igor Crnadak” pod brojem sedam.
U intervjuu za eTrafiku, govorila je o rizicima koje je preuzimala zbog svog aktivizma, represiji sistema, te konkretnom programu sa kojim bi kročila u Narodnu skupštinu.
Godinama se zalažete za prava različitih grupa, većinom onih od kojih se dobar dio društva sklanja, zbog predrasuda, stigme, ali i brige za sopstveni imidž. Vašu pravnu pomoć ste stavljali na raspolaganje (često i besplatno) aktivistima Pravde za Davida u njihovim procesima protiv sistema, kao i LGBT aktivistima koje su napali huligani u Banjaluci. To je za Vas uvijek nosilo određeni reputacijski rizik, koji u Vašem poslu može da Vam nanese i ekonomsku štetu. Zašto ste se odlučivali da se upuštate u borbe iz kojih, Vi lično, ne samo da ne možete dobiti neku korist, već možete da budete oštećeni?
Pravo nema nikakvu vrijednost ako važi samo za popularne, moćne i društveno prihvatljive. Njegova prava vrijednost vidi se upravo onda kada treba zaštititi čovjeka od kojeg se većina sklanja ili kojeg je sistem unaprijed obilježio kao problem. Nisam ulazila u te postupke zato što su bili korisni za moju karijeru. Naprotiv, bilo je situacija u kojima sam znala da time mogu izgubiti klijente, poslovne prilike ili naklonost dijela javnosti. Ali ako bih, kao advokatica, procjenjivala da li neko zaslužuje pravnu zaštitu prema tome koliko je popularan ili koliko mi može platiti, onda bih iznevjerila suštinu svog poziva.
Ne morate dijeliti nečija politička uvjerenja, način života niti sve njegove postupke da biste branili njegovo pravo da ne bude pretučen, nezakonito lišen slobode, diskriminisan ili ponižen. Ljudska prava nisu nagrada za podobne i omiljene, ona pripadaju svakom čovjeku.
Na kraju, ne mogu od drugih očekivati da se suprotstave nepravdi ako sam ja spremna da to učinim samo onda kada je bezbjedno i korisno.
Često učestvujete na različitim protestima, što se ne može reći za mnogo advokata. Šta vas to vuče na ulicu?
Na ulicu me najčešće izvede trenutak u kojem institucije prestanu da slušaju građane. Protest nije suprotnost institucijama, on je demokratsko sredstvo kojim građani pokazuju da institucije ne rade svoj posao ili da donose odluke bez njih i protiv njih.
Kroz svoj poziv vidim, kada čovjek ostane sam pred sistemom, koliko dugo može čekati odluku, koliko puta može biti ponižen na šalteru, u policijskoj stanici, tužilaštvu ili sudnici i koliko mu je teško da dokaže čak i ono što je očigledno. Zbog toga ne mogu sve svesti na pisanje podnesaka iz kancelarije. Nekada je potrebno stati uz ljude i fizički pokazati da nisu sami. Čvrsto vjerujem da javni prostor pripada građanima i da je to mjesto gdje njihov glas treba da se čuje, prije nego što odluke budu završene, šteta nastane, a odgovorni saopšte da se više ništa ne može promijeniti.
Prilikom jedne policijske racije bili ste maltretirani i zadržani u stanici cijelu noć. Da li je to, na neki način, promijenilo vaš odnos prema policiji, s obzirom na to da zbog posla imate jako mnogo kontakta s njima?
Nije me učinilo neprijateljem policije, ali jeste potpuno uklonilo svaku iluziju da stručna sprema, profesija ili poznavanje prava mogu zaštititi čovjeka kada policijski službenici odluče da prekorače ovlašćenja, dok sam policijskoj represiji svjedočila i ranije. Ali te noći sam iz neposredne blizine vidjela koliko brzo građanin može postati predmet sile, koliko je teško u tom trenutku ostvariti i najosnovnija prava i koliko je opasno kada se policijska solidarnost pretvori u prikrivanje nezakonitog postupanja. U svom poslu i dalje sarađujem sa brojnim policijskim službenicima i znam da među njima postoje profesionalni i odgovorni ljudi. Upravo zbog njih, ne prihvatam tvrdnju da kritika policijskog nasilja predstavlja napad na policiju kao instituciju. Naprotiv, svako prikrivanje zloupotrebe šteti svim policajcima koji svoj posao obavljaju zakonito, i trenutna praksa, da se zloupotrebe zataškavaju, na kraju će potpuno uništiti ugled policije kao institucije pred njenim građanima.
U svom poslu i dalje poštujem zakonita ovlašćenja, ali ne pristajem na to da uniforma bilo kome daje pravo na ponižavanje, nasilje ili nekažnjivost. To se nikada neće promijeniti.
Rodna pitanja zauzimaju važan dio u vašem aktivizmu, ali i predizbornoj kampanji. Prije nekoliko dana ste, govoreći o rodnim pitanjima, privukli pažnju i gnijev ljudi koji smatraju da su prava žena nebitna. Vi ste im, nakon toga, poručili da sada razumijete zašto neke političarke kalkulišu sa rodnim pitanjima i ne žele čak ni da se pojave na protestima, ali da ste spremni da zbog prava žena izgubite dio podrške. Da li mislite da bi se to zaista moglo dogoditi, da Vas glasači kazne jer su mizogini?
Naravno da može. Žena u politici se i dalje mnogo češće procjenjuje prema tome da li je dopadljiva, poslušna i dovoljno tiha, nego prema tome šta zna i za šta se zalaže. Dok govori o opštim temama, rod ne dolazi toliko do izražaja. Ali kada progovori o nasilju nad ženama, diskriminaciji, ekonomskom položaju žena ili raspodjeli moći, vrlo brzo postaje „agresivna”, „iskompleksirana” ili „nepodobna”. Reakcije koje sam dobila, pokazale su mi zašto dio političarki bira da ćuti, kalkuliše ili bude samo ukras muškom lideru. Tako je politički bezbjednije.
Ali ako bih zbog nekoliko glasova prećutala nasilje, femicid, diskriminaciju i činjenicu da se prava žena i dalje tretiraju kao sporedna tema, onda ne bih bila osoba za koju od građana tražim da glasaju. Ne želim podršku po cijenu ćutanja.
Ako će me neko kazniti zato što smatram da žena ima pravo na život bez nasilja, jednaku vrijednost, politički glas i ekonomsku samostalnost, spremna sam da taj glas izgubim. Mnogo je opasnije izgubiti sebe pokušavajući da se dopadnete svima.
Pitanja zaštite životne sredine dio su vašeg programa. Koje inicijative planirate da pokrenete ako osvojite mandat za Narodnu skupštinu?
Prirodu ne štitimo samo zato što je potrebna čovjeku. Rijeke, šume, zemljište, biljni i životinjski svijet imaju vlastitu vrijednost i pravo da budu ono što jesu, a ne samo prostor i resurs koji ćemo iskorištavati dok nam donosi korist. Istovremeno, od očuvane prirode neposredno zavise naše zdravlje, voda koju pijemo, vazduh koji udišemo i prostor koji ostavljamo djeci.
U Banjoj Luci sam se bavila problemom zagađenja vazduha i vidjela koliko je sistem neuređen, a način uređenja obale Vrbasa je takođe štetan i nezakonit. Nije dovoljno postaviti nekoliko mjernih stanica. Moramo imati pouzdana i kontinuirana mjerenja, javno dostupne podatke o PM10 i PM2.5 česticama, jasne pragove za uzbunu i blagovremeno obavještavanje građana, škola, vrtića i zdravstvenih ustanova kada je vazduh opasan.
Tražiću izmjene Zakona o zaštiti vazduha kojima će se propisati funkcionalna mreža mjernih stanica, javna mapa zagađivača, obavezni planovi smanjenja emisija i odgovornost onih koji prekoračuju dozvoljene vrijednosti. Kratkoročni akcioni planovi ne smiju ostati mrtvo slovo na papiru. Kada nastupi period visokog zagađenja, mora se tačno znati koje se mjere primjenjuju u saobraćaju, industriji, na gradilištima i u sistemu grijanja, ko ih sprovodi i ko odgovara ako se ne sprovedu.
Druga velika tema su geološka istraživanja. Ona se predstavljaju kao bezazlena stručna aktivnost, iako mogu imati ozbiljne posljedice po vodu, zemljište, šume, biljni i životinjski svijet, ali i otvoriti put rudarskoj eksploataciji. Uprkos tome, lokalne zajednice i građani udaljeni su iz procesa odlučivanja. Oni za istraživanja i buduće rudarske projekte često saznaju tek kada mašine dođu na teren.
Zato ću tražiti izmjene Zakona o geološkim istraživanjima, Zakona o koncesijama i Zakona o zaštiti životne sredine. Prije izdavanja bilo kakvog odobrenja, moraju biti objavljeni zahtjev investitora, područje i obim planiranih radova, mogući uticaji i sva stručna dokumentacija. Građani moraju imati pravo da od početka učestvuju u postupku, dostave primjedbe, učestvuju u javnoj raspravi, dobiju obrazložen odgovor i ospore odluku pred sudom.
Nisam protiv razvoja, ali razvoj ne znači da priroda mora nestati pred svakim privatnim interesom. Zaštita životne sredine mora biti stvarna granica ekonomskom iskorištavanju, a ne formalnost koju investitor treba da savlada na putu do dozvole.
Nedavno ste na društvenim mrežama spomenuli pravo na human gradski život. O čemu se radi?
Pravo na human gradski život znači da grad nije samo zbir građevinskih parcela, saobraćajnica i investitorskih projekata. Grad postoji zbog ljudi koji u njemu žive.
To znači pravo na čist vazduh, vodu, zelenilo i hlad, na trotoar kojim se može proći, na bezbjednu ulicu, dječje igralište, vrtić, školu i ambulantu dostupne u naselju. Znači grad prilagođen djeci, starijim osobama i osobama sa invaliditetom, javni prevoz koji je stvarno upotrebljiv i javne površine na kojima se može boraviti bez obaveze da nešto kupite.
Danas se razvoj grada prečesto mjeri brojem novih kvadrata, dok se ne pita da li kanalizacija, saobraćaj, škole, zelenilo i druge javne službe mogu podnijeti toliku izgradnju. Nije svaki slobodan kvadrat grada namijenjen investitoru. Neki prostor mora ostati za život.
Humani gradski život podrazumijeva i pravo građana da znaju ko, kada, na osnovu kojih analiza i za čiji račun mijenja njihovo naselje. Zato građani moraju biti uključeni prije odluke, planovi moraju biti javni i razumljivi, a njihove primjedbe ne smiju služiti samo za ispunjavanje forme.
Mnogo sarađujete sa medijima i novinarima. Zastupate ih u različitim predmetima, učestvujete u raspravama o zakonima koji ih se tiču, vodite radionice na teme koje povezuju medije i pravosuđe… Šta medijska zajednica može da očekuje od Vas ukoliko osvojite mandat?
Može očekivati da ću slobodu medija braniti i onda kada mi se ne dopada ono što je objavljeno. Političar koji podržava samo novinare koji ga hvale, ne podržava slobodu medija, nego vlastitu promociju. Zalagaću se za brisanje krivičnog djela klevete i za uvođenje djelotvornih mehanizama protiv „SLAPP” postupaka, kojima se novinari, aktivisti i građani finansijski iscrpljuju i zastrašuju zbog tema od javnog interesa. Tražiću efikasniju zaštitu novinara od prijetnji i napada, obavezno praćenje takvih predmeta i odgovornost tužilaštava kada godinama ne donose odluke. Napad na novinara zbog njegovog rada nije samo napad na jednu osobu nego pokušaj da se javnosti uskrate informacije.
Jednako su važni stvaran pristup informacijama od javnog značaja, transparentno trošenje javnog novca na medije i oglašavanje te politička i finansijska nezavisnost javnog servisa. Javne institucije ne smiju odlučivati koji će mediji opstati tako što će novac građana dijeliti prema političkoj poslušnosti.
Medijska zajednica od mene može očekivati otvorena vrata, saradnju i spremnost da zakonodavne inicijative ne pišem bez ljudi na koje se one neposredno odnose. Sloboda medija nosi i profesionalnu odgovornost, ali se na zloupotrebe ne odgovara političkim pritiskom, kriminalizacijom i finansijskim gušenjem cijele profesije.