O suicidu se najčešće govori tek kada se desi tragedija. Tada se brojevi na kratko pojave u vijestima, a pitanja o prevenciji, podršci i odgovornosti sistema brzo utihnu. Ipak, iza svake statistike stoji osoba koja nije dobila pomoć na vrijeme ili nije znala gdje da je potraži.
Pišu: Amanda Dedivanaj i Anđela Đukanović; Foto: Foto: Alma Hasanović – Fotobaza.ba
Od početka 2024. pa do kraja septembra 2026. godine, u Republici Srpskoj ubile su se 382 osobe. Tokom istog perioda, u Brčko distriktu život je sebi oduzela 21 osoba. Ministarstvo unutrašnjih poslova Federacije BiH nam nije dostavilo informacije o broju samoubistava na teritoriji tog entiteta.
Tokom 2024. godine u Crnoj Gori registrovana su 83 samoubistva, što ovu zemlju godinama svrstava među države sa najvišom stopom suicida u Evropi.
Ovi brojevi nijesu neminovnost. Samoubistva se ne mogu u potpunosti spriječiti, ali se mogu smanjiti, ako država prestane da reaguje tek nakon tragedije i umjesto toga izgradi sistem prevencije i podrške.
U razgovoru sa psihijatricom Teom Dakić, psihološkinjom Radmilom Stupar Đurišić, psihijatrom Aleksandrom Popovićem, koji radi na besplatnoj liniji za psihološku pomoć 1555, i kriminologom Velimirom Rakočevićem, pokušali smo da dođemo do odgovora na ključno pitanje — šta je ono što danas najviše koči ljude da potraže pomoć i koje su konkretne mjere koje bi Crna Gora mogla uvesti da broj samoubistava bude manji?
Traženje pomoći obavijeno sramotom
Najveća prepreka zbog koje ljudi ne potraže pomoć na vrijeme i dalje je stigma. Psihijatar Aleksandar Popović, koji radi u Crnoj Gori na besplatnoj liniji za psihološku pomoć 1555, kaže da je ona i dalje duboko prisutna u društvu.
“Jedna od najvećih prepreka i dalje je stigma vezana za mentalno zdravlje i traženje psihološke pomoći. Mnogi se i dalje teško odlučuju da potraže podršku”, navodi Popović.
On ističe, da pomoć ne treba tražiti tek kada se čovjek nađe u ozbiljnoj krizi.
“Nije potrebno da se nalaze u ozbiljnim emotivnim teškoćama da bi se obratili za pomoć. Podršku možemo zatražiti i u vezi sa svakodnevnim, životnim izazovima i teškoćama”, kaže Popović, dodajući da upravo takav pristup može spriječiti da se problemi gomilaju i prerastu u mnogo ozbiljnije stanje.
Stigmu iz više uglova objašnjava i psihološkinja Radmila Stupar Đurišić. Kako navodi, ona se najčešće manifestuje kroz dva paralelna uvjerenja — prvo, da je odlazak kod psihologa “znak ludila”, i drugo, da je slabost neprihvatljiva i da čovjek mora sam da se izbori sa njom.
Kad pomoć zavisi od novca
Čak i kada osoba prepozna da joj je potrebna pomoć, druga prepreka često je brutalno jednostavna, ne može da je plati! Tada se problem ne rješava, nego odlaže, nekad danima, nekad mjesecima, a nekad zauvijek.
Psihijatrica Tea Dakić upozorava da su cijene seansi kod psihoterapeuta previsoke za veliki broj građana, što znači da će odustati od terapije ili na nju ići neredovno. Naime, cijena od 50 i više evra, po psihijatrijskom pregledu, mnogima donosi izbor između toga da pomoć ne potraže uopšte, ili da čekaju “bolji trenutak” koji često ne dođe na vrijeme.
Za mnoge ljude to nije pitanje izbora, nego pitanje mogućnosti. Da li mogu da plate razgovor koji im može spasiti život?
Problem postaje još ozbiljniji kada govorimo o osobama koje su u riziku od suicida, jer se tada vrijeme ne mjeri sedmicama, nego danima. Dakić naglašava da “svako odlaganje može biti posebno opasno i u krajnjoj liniji imati za posljedicu tragičan ishod”.
Da ovdje nije riječ o “subjektivnom osjećaju skupoće”, nego o realnoj platežnoj moći, pokazuje i statistika. Prema MONSTAT-u, u 2024. godini, svaka peta osoba u Crnoj Gori bila je u povećanom riziku da ne može da pokrije osnovne potrebe.
U toj računici, redovan psihoterapijski tretman za mnoge postaje luksuz, a ne dostupna zdravstvena podrška.
Dakić pritom naglašava da visoke cijene privatnih psihijatrijskih i psihoterapijskih usluga nijesu rezultat pohlepe ljekara, već posljedica realnih troškova, dugog obrazovanja i odgovornosti koju ovaj posao nosi. Ipak, dodaje, društvo ne smije pristati na to da finansije odlučuju ko ima pravo na pomoć.
“Platežna moć građana ne smije biti prepreka dobijanju kvalitetnih usluga, jer je pravo na zdravlje osnovno ljudsko pravo”, upozorava ona, ističući da briga o mentalnom zdravlju ne smije postati roba i privilegija.
Jedan od konkretnih prijedloga, kako bi se ovaj problem djelimično ublažio, dolazi od psihološkinje Radmile Stupar Đurišić, koja smatra da Crna Gora već ima kadar, ali da mu nedostaje organizacija i sistem, uz koje bi pomoć došla do svih opština u Crnoj Gori.
“Sigurna sam da bi svako od nas psihologa radio jedan dan mjesečno besplatno, bez ikakve nadoknade, samo treba te ljude organizovati”, kaže ona.
Bez znanja nema zaštite
Crna Gora ima stručnjake, postoje pojedinačne tačke pomoći, a znanje o prevenciji suicida nije nepoznanica. Međutim, problem je što to znanje ne prati ono što je ključno za rezultat, a to je sistem koji radi jednako u svakoj opštini, za svaku osobu, i u svakoj fazi krize.
“Imamo i znanje o suicidu, i o prevenciji suicida, imamo i stručnjake i pojedinačne tačke pomoći, ali suštinski nemamo sistem”, navela je Dakić, psihijatrica u Kliničkom centru Crne Gore.
A sistem prevencije počinje od jedne osnovne stvari, da država zna šta se dešava, koliko često i u kojim okolnostima. Bez toga je teško planirati mjere, još teže procijeniti da li one daju rezultat.
Zato Dakić upozorava da Crna Gora nema nacionalnu strategiju za prevenciju suicida, ali ni protokole koji bi jasno standardizovali put pacijenta kroz zdravstveni sistem — prve prijave i procjene rizika, preko kriznog zbrinjavanja, do praćenja i rehabilitacije.
“I, što je ključno, nemamo registre suicidalnog ponašanja (od broja, preko načina i okolnosti pokušaja suicida, samopovređivanja, različitih intoksikacija), pa ne znamo dovoljno precizno, ko, kada, kako, i u kojim okolnostima najčešće pokušava suicid, kako bismo upravo na tim poljima mogli da djelujemo”, naglašava ona.
Pokušaji suicida najčešće ostanu “nevidljivi”, jer se vode kroz druge dijagnoze (kao trovanje, povrede ili različita urgentna stanja), pa je teško pratiti trendove i planirati kapacitete. Dakić navodi da se zbog toga pokušaji samoubistva često izgube u sistemu, što dodatno otežava izgradnju preventivnih programa.
Dakić ističe da su jedini relativno dostupni podaci o broju realizovanih suicida oni koji dolaze iz Uprave policije, što nije dovoljno za javnozdravstvenu strategiju. Ona upozorava i da iskustva drugih zemalja pokazuju da sistemske mjere mogu dati rezultat.
“Podaci govore da zemlje koje imaju strategiju prevencije suicida, jaku primarnu zaštitu i kontinuitet njege, bilježe pad stope suicida. Strategija mora imati budžet, rokove i nosioce aktivnosti”, zaključuje psihijatrica Dakić.
Tek kada država zna gdje su najveći propusti i koji faktori rizika dominiraju u našoj sredini, moguće je graditi mjere koje traju: od jačanja primarne zaštite i centara za mentalno zdravlje, do programa skrininga, protokola brzog reagovanja i praćenja nakon krize, ali i šireg odgovora koji prevazilazi zdravstveni sistem.
Pomoć ne smije stati na jednom razgovoru
Prevencija suicida ne počinje onda kad se desi pokušaj. Počinje mnogo ranije, u trenutku kada se čovjek prvi put povuče, kada prestane da funkcioniše kao ranije ili kada se njegova tuga više ne uklapa u “uobičajeno”.
U toj ranoj fazi presudnu ulogu može imati izabrani ljekar opšte prakse, jer je često jedina osoba u sistemu koja pacijenta poznaje kroz godine. Problem je što se ti znaci lako preskoče, pogotovo u društvu u kojem se emocionalna kriza često potcjenjuje ili sakriva.
“Kada bismo imali sistem praćenja, mogli bismo reagovati u početnoj fazi, kada osoba dolazi do osjećaja da više ne može”, upozorava Stupar Đurišić.
Zato prevencija ne može biti odgovornost samo jedne institucije ili jedne službe. Potrebna je prva linija koja uključuje porodicu, školu i zajednicu, jer okruženje prvo vidi promjene.
Iz ugla zdravstvenog sistema, praćenje mora imati jasne korake. Psihijatrica Tea Dakić objašnjava da se u praksi mora znati šta tačno slijedi nakon prvog javljanja. To je brza procjena rizika, plan bezbjednosti, krizno zbrinjavanje i jasna odluka o tome ko preuzima pacijenta dalje.
Krizno stanje se može stabilizovati kroz kratko bolničko liječenje ili intenzivno ambulantno praćenje, ali najveća greška je da se sistem “povuče” čim izgleda da je osoba bolje. Najosjetljiviji period često dolazi upravo nakon krize.
S obzirom na to da znamo da su prvi dani nakon suicidalne krize ili bolničkog liječenja, zbog iste, takođe, prostori povišenog rizika, mora se obezbijediti i posvećeno praćenje pacijenta u tom periodu, uz zakazivanje kontrolnih pregleda u roku od nekoliko dana, sa jasnim planom gdje će se pacijent dalje pratiti, ko je odgovoran za njegovo/njeno liječenje, uz obavezno uključivanje i psihoterapijskih i psihosocijalnih intervencija”, naglašava Dakić.
A prevencija se ne završava ni onda kada sistem zakasni. Ako se suicid ipak dogodi, podrška mora postojati i za one koji ostaju.
Suicidalnost kao ogledalo društva
Kad se govori o suicidu, često se traži jedan uzrok i jedno objašnjenje, kao da postoji jedna tačka na kojoj se sve lomi. U stvarnosti, suicidalnost se rijetko razvija izolovano. Ona raste u prostoru u kojem osoba živi, u pritiscima koje nosi, u atmosferi u društvu i u osjećaju da nema podrške.
Rizik raste onda kada društvo dugo traje u krizi, kada ljudi izgube osjećaj sigurnosti, kada se urušavaju solidarnost i vrijednosti, kada su nasilje i usamljenost sveprisutni, a stigma i dalje tjera ljude da ćute. U takvom okruženju slabi ono što najviše pomaže čovjeku da izdrži — osjećaj stabilnosti i otpornosti.
Dakić upozorava da se problem često ne prepoznaje na vrijeme, i da zato gubimo ljude koje ne bismo morali da izgubimo.
Da društveni pritisci nijesu teorija, već stvarnost, pokazuje i iskustvo iz prakse. Kriminolog Velimir Rakočević podsjeća da su u teškim i turbulentnim periodima postojale situacije u kojima su se ljudi, suočeni sa dugovima i nemogućnošću izlaza, odlučivali na suicid.
Iskustvo iz prakse, kaže on, pokazuje da su se ljudi zbog zelenaša, kamataša, zaduživanja i nemogućnosti da vrate dugove u jednom trenutku odlučivali da izvrše taj čin.
Istovremeno, upozorava Rakočević, problem je što se kod pojedinih osoba signali ne primijete, ili se pogrešno procijene.
“Najčešće osoba ne pokazuje nikakve znake suicidalnosti. Vrlo često postoji veliki broj indikatora”, kaže on.
I zato, bez obzira na uzrok, postoji jedno pravilo koje bi moralo biti iznad svega — da se život čuva i onda kad se čini da nema prostora za nadu.
Dakić ističe da promjena nije moguća bez djelovanja na više nivoa istovremeno, i unutar institucija, i u zajednici. U javnom zdravstvenom sistemu to znači jasne procedure: procjenu rizika, plan bezbjednosti, obavezno praćenje nakon pokušaja i dostupne psihoterapijske tretmane. Ali istovremeno, naglašava ona, mora postojati i jača veza sa socijalnim službama, kako bi se moglo reagovati i na faktore koji često prave teren za suicidalnost. Tu spadaju životni uslovi, pritisak i krize iz kojih ljudi ne vide izlaz.
Odgovornost ostaje na pojedincima
U javnosti često postoji uvjerenje da je prisustvo psihijatara dovoljno i da je time problem riješen. Međutim, stručnjaci upozoravaju da ni najbolji kadar ne može napraviti stabilan rezultat ako radi u sistemu koji nije organizovan.
Psihijatrica Tea Dakić kaže da psihijatri u Crnoj Gori rade u uslovima preopterećenosti, bez adekvatne mreže psihoterapijskih i rehabilitacionih usluga, sa nedovoljnim brojem kadrova i bez sistemske podrške.
Ali, kako naglašava, najveći problem nije samo pritisak na struku, već to što se odgovornost pomjera sa države na pojedinca. U takvom sistemu, prevencija često zavisi od zainteresovanosti i vještine pojedinih psihijatara i psihologa, a ne od odgovornog sistema.
Dakić upozorava da to nije samo profesionalni problem, već pitanje života i smrti, jer time država, praktično, odgovornost za živote građana prebacuje sa države na pojedince.
Prva pomoć kad je najteže
Na besplatnoj liniji za psihološku pomoć 1555 u Crnoj Gori angažovano je 30 stručnjaka, psihologa i psihoterapeuta, koji su dostupni svakog dana od 9 do 18 časova. Ideja je jednostavna — da se čovjek u krizi može javiti odmah, bez zakazivanja i čekanja, i dobiti podršku u trenutku kad mu je najpotrebnija.
“Linija omogućava ljudima da se jave u trenutku emocionalne krize, kada su preplavljeni osjećanjima, zbunjeni, uplašeni ili bez jasne perspektive”, objašnjava psihijatar Aleksandar Popović.
Razgovor ne rješava sve probleme, ali može uraditi ono ključno, a to je da smanji intenzitet krize i stabiliše osobu, dovoljno da ne donese odluku u najgorem trenutku.
“Namjena linije nije savjetovanje niti psihoterapija, već pružanje emocionalne podrške, stabilizacije i kratkih intervencija u kriznim situacijama”, kaže Popović.
Gdje prestaje lična odluka, a počinje odgovornost okruženja
Samoubistvo se često posmatra kao isključivo lična tragedija, međutim, to ne znači da društvo i okruženje nemaju nikakvu odgovornost. Kriminolog Velimir Rakočević podsjeća da u Krivičnom zakoniku postoji krivično djelo Protiv života i tijela — navođenje na samoubistvo i pomaganje pri samoubistvu.
Riječ je o situacijama u kojima je osoba sistematski ponižavana, ucjenjivana, zastrašivana ili dovedena u osjećaj bezizlaznosti.
U digitalnom dobu posebno opasni postaju slučajevi kada se nečiji snimci, fotografije, intimni momenti ili ponižavajuće situacije šire društvenim mrežama.
Možemo spriječiti tragedije
Nijedna država na svijetu nije u potpunosti spriječila samoubistva. To nije problem koji se rješava jednom mjerom, jednom kampanjom ili jednim projektom u godinu dana. Ali ono što jeste moguće i što je suština prevencije, jeste da broj izgubljenih života bude manji.
Upravo zato stručnjaci upozoravaju da se o suicidu ne može govoriti samo kada se desi tragedija, niti se može očekivati rezultat bez stabilnog sistema. Psihijatrica Teodora Dakić kaže da svaku statistiku treba posmatrati pažljivo i sa oprezom, posebno u zemlji koja nema registre i sistemsko praćenje.
Zato, objašnjava ona, da iako podaci ukazuju na pad broja samoubistava tokom prethodnih godina, takav trend ne mora nužno odražavati stvarno poboljšanje stanja.
“Manji broj realizovanih samoubistava ne znači nužno i pad suicidalnosti među stanovništvom, jer u praksi često vidimo da se suicidalna patnja “preliva” u pokušaje suicida, samopovređivanje, štetnu upotrebu alkohola i/ili supstanci ili teške depresivne epizode, koje sistem ne prepoznaje kao dio istog problema”, kaže Dakić.
Prevencija podrazumijeva i širi društveni odgovor — razvijanje emocionalne pismenosti i socio-emocionalnih vještina od najranijeg uzrasta, jačanje društvene kohezije, mjere protiv diskriminacije i marginalizacije, odgovorno medijsko izvještavanje o suicidu i ograničavanje pristupa sredstvima kojima se suicid može izvršiti, poput oružja, pesticida ili velikih količina ljekova.
Ona ističe, da bi na Crnu Goru sve navedeno bilo primjenjivo, ali da se mora krenuti od osnova.
“Prvi korak je da znamo svoje podatke. Koje metode dominiraju, gdje i kada se dešavaju pokušaji, koje su okolnosti i situacije rizika specifični baš za našu sredinu?”, kaže Dakić.
I dok se u javnosti suicid često posmatra kao tabu tema, stručnjaci podsjećaju, da je riječ o problemu koji posebno pogađa mlade. Suicid je vodeći uzrok smrti kod osoba uzrasta od 15 do 29 godina u svijetu i zato svaka mjera prevencije nije samo statistika, nego borba da se sačuvaju godine života koje su mogle biti ispunjene i kvalitetne.