Javnosti je postao poznat 2018. godine, kao jedan od istaknutih članova građanskog pokreta “Pravda za Davida”. Snimci njegovog privođenja i maltretiranja od strane policije obišli su medije i društvene mreže. Mnogim takvim scenama smo lično prisustvovali.
Piše: Vanja Stokić; Foto: Ajdin Kamber
Ozrena Perduva je u martu 2018. na ulicu izveo bunt, solidarnost, potreba za pravdom. Ubistvo Davida Dragičevića je podstaklo hiljade ljudi da na Trgu Krajine u Banjaluci stane uz Davidove roditelje. Ozren je jedan od onih koji se narednih mnogo mjeseci sa tog trga nisu micali. Ubrzo je postao prepoznatljivo lice ovog građanskog pokreta, čime je privukao i pažnju sistema. Paralelno sa aktivizmom, počela su proganjanja, uznemiravanja pa čak i obijanje kuće u kojoj živi. Privođen je nekoliko puta, režimski mediji su od njega pravili neprijatelja države, šest sati mu se sudilo zbog povika “pravda” na ulici.
Uprkos svemu tome, ostao je dosljedan svojim principima. I danas je dio “Pravde za Davida”, sa vrlo izraženom empatijom za različite ugrožene grupe i vrlo jasnim stavom o društvenim zbivanjima.
Kaže da je u politiku ušao “sa uvjerenjem da institucije moraju služiti građanima, a da za sve moraju važiti ista pravila”. Ozren Perduv je od 2019. godine predsjednik političke organizacije “Pokret pravde”, a na predstojećim izborima kandidatat je na listi Za pravdu i red Nebojše Vukanovića, za Parlamentaru skupštinu BiH, pod rednim brojem tri.
U politiku ste ušli sa velikim iskustvom građanskog aktivizma, godinama se borite za ljudska i građanska prava. Za razliku od onih koji priznaju samo prava sopstvene grupe, pokazujete veliku solidarnost prema zajednicama kojima lično ne pripadate. Jeste li uvijek bili takvi ili je na vas uticao višegodišnji progon pa bolje razumijete položaj onih koji se nalaze na marginama?
Otkad znam sa sebe, takav sam bio. Uvijek me je boljela tuđa muka i patnja, pogotovo ukoliko je posljedica ne ličnih izbora već ukupne društvene situacije. Višegodišnji progon mi je samo izbrusio taj osjećaj do tančina. Marginalzovane grupe traže razumijevanje i uvažavanje, ali njima država i sistem moraju garantovati siguran status, položaj i prava. Nažalost, to danas uglavnom nije slučaj.
U vašoj kampanji nema fotošopiranih portreta, video obraćanja visoke produkcije, otmjenih događaja niti potkupljivanja glasača. Nigdje čak nisam vidjela bilbord sa vašom fotografijom. U svojim obraćanjima ne obećavate ljudima asfaltirane puteve i sanitetska vozila. Rekla bih da vaša kampanja zapravo odražava vas a ne Ozrena kog pokušavate da prodate za nekoliko glasova. Varam li se?
Potpuno ste u pravu. Pričam ono što mislim i što smatram da je važno za društvo. Mogao bih biti populista ili demagog, ali to onda ne bih bio ja. I ljudi bi to uočili. Siguran sam. Prije svega, samom sebi ne bih bio uvjerljiv. Nemam bazu sigurnih glasova niti bilo koga vučem za rukav. Pričam našu priču i naš program, pa ko prepozna – prepozna. I jedino što molim ljude jeste da izađu na izbore i iskoriste svoje biračko pravo. I da ne dozvole da ih neko kupuje sa 100 ili 200 KM jednokratne pomoći.
Više godina ste bili žrtva policijske represije. Slobodno mogu da kažem da su činili sve što mogu kako bi vas ponizili, obeshrabrili i zaplašili. Je li ta borba sa sistemom uticala na vas kao ličnost? Šta vam je donijela a šta oduzela?
Donijela mi je mnogo sijedih na glavi. (smijeh) Ali, bitnije od toga, donijela mi je mnogo dodatne energije i motiva da ne odustanem i da istrajem u borbi za bolje društvo. Rekao bih da mi je oduzela dosta vremena, enegije i živaca, ali sve ima svoju cijenu. Samo je pitanje da li smo spremni da je platimo. Ja jesam, jer znam koji je krajnji cilj.
Prošle godine ste dobili prvostepenu presudu protiv Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske. Osnovni sud Banjaluka je presudio u vašu korist i rekao da su vas više godina diskriminisali. Koliko vam ta presuda znači, nakon svega što ste preživjeli?
Ta presuda za mene ima prije svega moralnu satisfakciju. I ona šalje poruku budućim generacijama da ipak jedan “mali” čovjek može pobijediti sistem. Može, jer taj sistem ne počiva na razumu, logici i etici. Ta presuda je za mene dodatni dokaz da smo radili apsolutno ispravnu stvar.
Vi ste 2019. bili među osnivačima, ali i predsjednik političke organizacije “Pokret pravde”, koja je izrasla iz građanskog pokreta “Pravda za Davida”. Koji je danas status te organizacije, da li ste i dalje predsjednik? Ukoliko ona i dalje postoji, zašto ste odlučili da se priključite “Listi za pravdu i red Nebojše Vukanovića” a ne da se kandidujete preko sopstvene organizacije?
Naša politička organizacija i dalje formalno postoji, ali iskreno, gotovo potpuno neaktivna. Ja sam još uvijek formalno predsjednik. Reći ću vam iskreno – mali broj ljudi želi i može aktivno da se bavi politikom. Ukoliko hoćete da to ima smisla, onda treba dosta vremena i posvećenosti, a mi smo ljudi koji živimo od svojih redovnih poslova, imamo porodice i teško nalazimo vrijeme da se posvetimo aktivno politčkom životu. Vrhunac našeg rada su bili lokalni izbori 2020. godine, ali poslije tih izbora se veliki broj nas razočarao i povukao. Bili smo blizu cenzusa, ali ipak smo ostali bez odbornika.
Potom smo i 2024. godine pokušali zajedno sa pokretom “Banjaluke zove” i slično smo prošli. Sada se nismo priključili listi “Za pravdu i red” Nebojše Vukanovića već djelujemo kao koalicija. Naša politička organizacija nema resurse da se samostalno prijavi na izbore. Pogotovo ne na opšte, jer su takse za prijavu poprilično visoke.
Kandidovali ste se 2020. godine za Skupštinu Grada Banjaluka ali niste osvojili mandat. Ovaj put ste kandidat za Parlamentaru skupštinu BiH. To je vrlo ambiciozan potez za nekoga ko nema iskustvo rada u nižim nivoima vlasti. Ukoliko osvojite mandat, plašite li se da bi vas moglo koštati to preskakanje stepenica?
Moram priznati da sam ja prije svega na listi da svojim imenom i prezimenom i kredibilitetom koji imam u javnosti doprinesem što boljem rezultatu naše liste, jer izuzetno poštujem ekipu ljudi na našoj listi širom RS. Čast mi je biti rame uz rame sa Nebojšom Vukanovićem, Zagom Grahovac, Đorđom Vučinićem, Lazarom Radanom, Igorom Mandićem, Suzanom Rajković, Sašom Lazićem, Jovanom Kisin, Sarom Potkonjak i mnogim drugim kandidatima.
Smatram našu listu jednom od najboljih listi i izuzetno cijenim sve te ljude. Zato sam sa njima. Naravno, karakter mi je takav da kada prihvatim nešto, onda dajem sve od sebe da napravim i da napravimo što bolji rezultat. Ne plašim se preskakanja stepenica, jer znam da ću dati sve od sebe da djelujem u najboljem interesu našeg društva.
Dvije tačke iz vašeg programa jako dobro idu uz vašu struku matematičara i informatičara, a to su digitalizacija birokratskih procedura i razmjena podataka između institucija. Možete li nam reći malo više o tome?
U vremenu sveopšte digitalizacije, sramota je da mi građani moramo izigravati kurire između institucija koje treba da služe nama, a ne mi njima. To je informatički toliko jednostavno omogućiti da institucije same između sebe komuniciraju elektronski, a ne da vi morate tražiti papir od jednog državnog organa da biste ga odnijeli u drugi. To nema nikakvog smisla u današnjem vremenu. Građani gube svoje vrijeme i bespotrebno rasipamo resurse. Razni zahtjevi koji se podnose nadležnima bi se mogli raditi iz vašeg doma – uz par klikova i uz elektronski potpis zahtjev nadležnoij instituciji podnesete, a onda institucija komunicira sa drugim organima i prikuplja potrebnu dokumentaciju. Time bi institucije služile građanima, a ne mi njima. Vrijeme odlaska od jednog do drugog šaltera, uz čekanje u redovima moralo bi biti iza nas. Nije potrebno da izmišljamo toplu vodu. Svijet je to već riješio. Samo uraditi copy/paste.
Nezavisni mediji su važan dio svakog društva. Ali da bi obavljali svoju ulogu, oni moraju da imaju normalne uslove za rad. I da uopšte postoje. Ako budete osvojili mandat, šta medijska zajednica može da očekuje od vas?
Nazavisni mediji su i te kako važan segment uređenog i demokratskog društva. Nažalost, kod nas su budžetska finansiranja medija uglavnom usmjerena prema medijima bliskim vladajućim strukturama i to se mora promijeniti. Svi koji rade profesionalno moraju da imaju jednak pristup prema javnim sredstvima. Sve prijetnje prema novinarima moraju imati adekvatan odgovor nadležnih istituacija. Jedino tako možemo omogućiti slobodan rad novinarima. Vlast ne smije da koristi javne resurse i moć kako bi se obračunavala sa njima nepodobnim medijima. Pored toga, svim medijima se mora omogućiti jednak pristup informacijama i institucijama.
Zalažete se za temeljnu provjeru imovine funkcionera, posebno sudija i tužilaca. Istovremeno se zalažete i za veću podršku sudijama i tužiocima, pogotovo onima koji istražuju korupciju i kriminal. Koliko vas je lično, višegodišnje iskustvo razvlačenja i mrcvarenja po sudovima navelo da to uvrstite u svoj program?
I te kako me je navelo. Kroz višegodišnji aktivizam sam spoznao da pored korumpiranih tužilaca postoje i oni koji nisu takvi, ali iz straha za sopstveni život i živote svojih članova porodice slabo šta smiju da urade. Prije svega, oni naredbe izdaju policiji, a policija nad svojom glavom ima direktora polcije i ministra policije, a svi vrlo dobro znamo koga oni slušaju i kome račune polažu. Dakle, tužilac samo formalno ima kontrolu na istragom, ali policija ipak nekoga drugog sluša. Zbog toga smatram da tužioci moraju imati “svoju” policiju, tj. oružanu silu pod njihovom apsolutnom kontrolom. I ta oružana sila mora da garantovati punu bezbjednost svim tužiocima koji se bave predmetima visoke korupcije. Sve to vrijeme, imovinu tužilaca i sudija i njihovih porodica treba temeljno i kontinuirano provjeravati kako bi se otklonila svaka sumnja na korupciju.
U vašem programu je navedeno i “jačati domaće institucije kako bi se postepeno okončali međunarodni nadzor i uloga stranih aktera u donošenju odluka”. Mislite da smo sposobni za to?
Dobro pitanje. Sada kada čovjek posmatra situaciju rekao bih – apsolutno nismo sposobni. Sa trenutnom postavom političara od te priče nema ništa. Ali, to je tako, jer njima to ne odgovara. Njima trebaju konstantne tenzije, jer oni tada love u mutnom. Ali, smjenom generacija u politici, ja vjerujem da bi se mogli pojaviti političari u oba entiteta koji bi zajedno mogli doći do dogovora. Pa, valjda nam je svima u interesu da samostalno upravljamo našom državom. Pa nećemo valjda i narednih 30 godina očekivati da nam OHR uređuje državu.
Moramo sjesti zajedno za sto i naći rješenje. Građani to očekuju od nas. Potrebni su nam samo dobronamjerni ljudi iz oba entiteta i sve bi to išlo kako treba. Siguran sam u to. Želim da naglasim da je sreća što u trenutnoj političkoj konstelaciji imamo OHR jer bi ova država odavno bila u potpunoj političkoj blokadi. Ali, završimo konačno sa međusobnim blokadama. Moramo preuzeti odgovornost, mi sami, za našu vlastitu državu. Krajnje je vrijeme.