Izmjenom Zakona o geološkim istraživanjima, Vlada Republike Srpske dobila je moć da odlučuje o sudbinama pojedinačnih opština i gradova, ne pitajući stanovnike tog područja za mišljenje. Jedan od primjera je istraživanje i moguće otvaranje rudnika litijuma na području Lopara. Mještani su protiv toga, potpisivali su peticiju i organizovali proteste. Ipak, Vlada RS donosi pozitivnu odluku.
Tekst i fotografije: Aleksandra Đukić
Na imanju Jovana Krsmanovića, kod Lopara, istraživano je zemljište. U blizini je navodno planiran rudnik litijuma. Teške i velike mašine došle su nadomak njegovog imanja, kako kaže, treći put. Zemlja se tresla dok su bušili. On je prethodno dao odobrenje za istraživanja zemljišta, ali, ističe, da nije znao šta se tačno istražuje.
„Prije toga su takođe još bila dva istraživanja, a ovo je treće istraživanje što je bilo sa ovim ogromnim bušenjem. Dolazila neka velika mašina i snimala te su ustanovili da ima ‘nešto’ i ja sam rekao ‘ako je to nešto što će biti naprednije za državu, neka snimaju dalje’. Nisam znao šta je uopšte u pitanju. Kako sam čuo, bušili su oko 260 metara duboko i ostavili su podlogu bez njenog uklanjanja nakon kopanja”, navodi Krsmanović.
Mašine su otišle, ali na mjestu istraživanja ostalo je nekoliko velikih bušotina iz kojih i danas izlazi crna voda neobičnog mirisa, a tu se nalaze i ostaci najlona. Kako je voda iz rupa oticala, tako je trava prestala da raste, a drveće počelo da se suši. Tada je Jovanu postalo sve sumnjivo.
„Jednom su me zvali radnici jer su nešto našli. Došao sam i osjetio koliko voda smrdi i shvatio sam da to nije voda za piće. Imao sam dva izvora koja su nestala prilikom tog bušenja. Kod komšinice je voda prije nestala, a moj je bazen bio čak i veći. To mi najteže pada, što sam ja potpisao odobrenje za istraživanje, a i njoj je nestala voda. Nikada do tada nisu presušili izvori, a ja sam imao vode i previše. Kome sad to možemo dokazati da je zbog bušenja? Nemam dokaza”, navodi Jovan.
Dok gleda u suva korita i presušene bazene, govori da je samo nestajanje vode ogromna šteta. Ne može ni da zamisli šta bi se desilo ako se otvori rudnik litijuma. Voda, kao najbitnija stavka svakog domaćinstva je tiha presuda njihovom opstanku na ovom području, posebno jer on i njegove komšije imaju domaće životinje. Jovan je morao da posječe osušena stabla, a neki panjevi su ostali da stoje kao upozorenje šta bi moglo da se desi ako se nastavi istraživanje ili čak otvori rudnik litijuma.
Odluka bez lokalne zajednice
Bez javne rasprave u lokalnoj zajednici i bez glasa onih čije se kuće nalaze na svega nekoliko stotina metara od potencijalnih kopova, ključne odluke prebačene su na republički nivo. Da je to veoma loše smatra i načelnik Lopara Rado Savić. Pojašnjava da niko nije pitao lokalnu zajednicu za mišljenje o istraživanjima jer tada važeći zakon nije ni predviđao da se traži mišljenje lokalne zajednice, te je je resorno ministarstvo dalo odobrenje za geološka istraživanja.
„Veoma je opasno da, kad se za pitanja od interesa ljudi na određenom području, ti ljudi isključe o odlučivanju. Upravo to je učinjeno izmjenama zakona, da se kod geoloških istraživanja ne pita lokalna zajednica. Kratko je bio na snazi zakon po kome se tražila saglasnost lokalne zajednice za geološka istraživanja i kad su ljudi na vlasti uvidjeli da se ljudi bune i opiru geološkim istraživanjima koja bi na kraju rezultirala devastirajućim rudarskim projektima, oni su brzo taj zakon stavili van snage i ponovo praktično sva prava odlučivanja prenijeli na Ministarstvo i Vladu Republike Srpske”, pojašnjava Savić.
Nataša Mazalica, asistentkinja na programu „Energija i klimatske promjene” u nevladinoj organizaciji „Centar za životnu sredinu” navodi da su za geološka istraživanja litijuma na Majevici građani saznali u posljednjoj fazi, a da ni dan-danas nisu dostavljene informacije o veličini projekta, broju bušotina i planovima za eventualno otvaranje. Smatra da upravo to dovoljno govori koliko trenutni Zakon o geološkim istraživanjima nije demokratski.
„Svjedočimo trendu centralizacije u odlučivanju koji sistematski udaljava građane od donošenja odluka u vezi sopstvenog životnog prostora. Problem leži u tome što će, u konačnici, upravo ti građani snositi sve posljedice koje ovakvi projekti nose, a da se pritom nisu pitali ni za mišljenje. Na ovaj način vlasti uklanjaju prepreku između, najčešće, stranog investitora i prostora za eksploataciju, što bi značilo da vlast posmatra građane kao prepreku”, pojašnjava Mazalica.
Sudbina vjekovnih ognjišta postala je stavka u ministarskim kancelarijama udaljenim stotinama kilometara. Zašto o Majevici odlučuju ljudi koji je vide samo na geografskoj karti? Mazalica smatra da se ne radi o kršenju Ustava kada je u pitanju centralizacija u odlučivanju jer entiteti imaju pravo da uređuju oblasti iz njihove nadležnosti.
„Ovdje se radi o nedovoljnoj uključenosti javnosti, a pogotovo lokalnih zajednica za donošenje odluka koje se tiču najviše njih. To pravo je zagarantovano Arhuskom konvencijom koju je Bosna i Hercegovina ratifikovala, a koja ne govori o formalnom obavještavanju javnosti nego o obezbjeđivanju mogućnosti za ostvarivanja uticaja na odluke. Ovdje je ta mogućnost u potpunosti izostala”, navodi Mazalica.
Arhuska konvencija definiše niz prava pojedinaca i organizacija civilnog društva u vezi sa životnom sredinom, a države koje su je potpisale dužne su da zakonodavno obezbjede da državni organi, na nacionalnom, regionalnom ili lokalnom nivou, doprinesu ostvarenju tih prava. Ona obezbjeđuje dostupnost informacija o životnoj sredini, učešće javnosti u donošenju odluka od značaja za životnu sredinu, te pravnu zaštitu.
Građani pokazali bunt
Najveća gorčina među mještanima Lopara ne leži samo u samoj pomisli na bušotine, već o načinu na koji su donesene tako bitne odluke. Do sada su organizovali nekoliko protesta kako bi pokazali svoj otpor otvaranju rudnika litijuma. Jovan Krsmanović, priča da su njegovi sugrađani išli na predavanja ekoloških stručnjaka, da bi se informisali kako izgleda iskopavanje rude litijuma. Nakon toga su se ozbiljno uplašili za svoje mjesto i za svoje zdravlje.
„Uvijek se narod mora pitati. Ne može neko odozgo i sa visine odlučivati o ovome, ne treba jedan predsjednik da se pita za sve. Protesti su bili i narod je rekao svoje. Da ne želi rudnik litijuma na Majevici! Ni ja ne želim ni za kakav novac, jedino pod silu!”, poručuje Krsmanović.
Ukoliko su mještani protiv rudnika, to obavezuje i sve funkcionere lokalne vlasti da budu protiv tog projekta, smatra načelnik Rado Savić. Dodaje da bez obzira na sve, lokalne vlasti moraju ostati uz narod koji živi na tom području.
„Čujemo razne izjave visokih funkcionera da neće ništa raditi na silu, mislim da to znači da traže neki drugi metod da urade, da možda negdje promijene lokalnu vlast koja im ne štima i da stave koja im odgovara jer, kako su rekli, neće silom. Tim procesom kuhanja žabe došli bi do toga da daju koncesiju za eksploataciju mineralnih sirovina. Ako ljudi nešto ne žele, ne treba niko da im to nameće i ja se nadam da će doći vrijeme kada će prava decentralizacija biti u punom smislu, da ljudi koji žive na tom području odlučuju o tom području. Pogotovo kad su u pitanju stvari koje mogu nositi i zdravstvene rizike”, ističe načelnik Lopara.
Propali prikupljeni potpisi
Tokom februara 2024. godine, u Loparama je gotovo 4.000 ljudi potpisalo peticiju protiv otvaranja rudnika. Međutim, Narodna skupština RS je ovu peticiju potpuno ignorisala. Kako ističe kandidatkinja na predstojećim izborima Natalija Delić Lujić, odluke lokalnih zajednica ne smiju da se zaobilaze.
„Ne prihvatam da se o Majevici odlučuje bez Majevice. Moj cilj biće da se kroz institucije, ali i direktnim pritiskom javnosti, borim da lokalna zajednica ne bude samo nijemi posmatrač. Kao kandidatkinja, zalagaću se da se glas lokalne zajednice čuje i poštuje, posebno kada su u pitanju projekti koji mogu trajno promijeniti naš prostor”, poručuje Delić Lujić.
Ona navodi da Majevica ima potencijal u razvoju turizma i održivog razvoja, a da ne smije biti žrtvovana zbog interesa stranih moćnika.
„Proglašenje parkom prirode bio bi važan korak ka zaštiti Majevice, njenih voda, šuma i prirodnih resursa. To ne znači da bi automatski riješilo sva pitanja, ali bi stvorilo snažniji okvir zaštite i otežalo projekte koji ugrožavaju prostor. Otvaranjem rudnika litijuma, opština Lopare i njeni mještani, ne bi imali nikakve koristi, jedinu bi korist imali moćnici i zato se moramo boriti za Majevicu”, dodaje.