Diplomirana pravnica, novinarka, aktivistkinja i borkinja za prava osoba sa invaliditetom, Ana Kotur (27) već godinama niže uspjehe i razbija predrasude. Najnovije priznanje za svoj rad dobila je od UN-a, za društveni angažman i izvještavanje o osobama sa invaliditetom u BiH.
Aktivnosti koje su je dovele do ovogodišnje nagrade UN su počele u decembru 2013. godine, u okviru Projekta IN – Implementacija UN Konvencije o pravima OSI u BiH, gdje je radila kao novinarka i urednica portala Ukljuci.in, prvog portala za osobe sa invaliditetom u BiH.
“Pored novinarskog angažmana, rastao je i aktivistički, prosto – više nije bilo opcije osim spajanja onog što živiš i borbe protiv onog što ti se dešava svakodnevno. Projekat IN je bio prekretnica u svemu čime se danas bavim, na način da više nisam bila nijemi posmatrač dešavanja koja me se tiču, već sam učestvovala u kreiranju glasa osoba sa invaliditetom prema javnosti. Od prve godine rada na portalu datira i moja saradnja sa UNICEF-om u BiH, u okviru koje sam nagrađena priznanjem za novinarski doprinos informisanju, zaštiti i promociji prava djeteta u 2014. godini, a sada sam dobitnica i UN priznanja”, govori Ana.
Aktivno radi na razbijanju predrasuda i piše priče o uspjehu OSI u sklopu kampanje #PonosniNaSebe koju vodi udruženje My Right, čija je PR predstavnica. Volontira u advokatskoj kancelariji, a radi i na poslovima pravne pomoći OSI.
“Kroz svaku priču provlačio se neki problem, svi moji sagovornici/e su pričali kako ih je nešto sputavalo i koliko im je značilo to što su uspjeli doći do željenog cilja. I što je najbitnije, ja živim život osobe sa invaliditetom koja nema problem sa tom činjenicom, što je ovdje bitno jer apostrofira jedno geslo međunarodnog pokreta osoba sa invaliditetom – ništa o nama bez nas”, ističe Ana.
Smatra da etično i profesionalno izvještavanje nema alternativu u dobročinstvu. Tek kada se dobro zagazi u predrasude, počinje ozbiljan i težak posao.
“Različitost ima pravo i traži ispunjavanje obaveza. Na manje-više nemamo kad pristajati. I nekad sam djelovala kao jedno gunđalo, koje nema pametnijeg posla osim da priča o invaliditetu, ali sam znala da to mora doći do ljudi. Mora. Nema druge. Navikli smo da se problem osoba sa invaliditetom rješava humanitarno, da nekog sažaljevamo, a ja to nisam htjela”, tvrdi Ana.
Zakonska rješenja u našoj zemlji su odraz dugogodišnjeg lutanja. Na jednoj strani imamo predviđanja rješenja, a na drugoj strani ljude koji nemaju osnovna prava.
“UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je jedan plastični cvijet u BiH – sve to dobro izgleda, ali to nije to. Kada je ratifikovana, skupa sa Opcionim protokolom koji ide uz nju, BiH nije imala nijednu rezervu ni komentar. A onda je došao period implementacije i nastupio je muk. Danas taj alat koji je dostignuće civilizacije djeluje nedostižno za čovjeka sa invaliditetom koji živi u svoja četiri zida prosječnog grada u BiH”, rekla je Ana.
Kao ključni problemi OSI mogu se izdvojiti obrazovanje i zapošljavanje. Obrazovanje povlači potrebu da se s djecom sa poteškoćama u razvoju radi jer kad dijete izađe van okvira kuće povratka nema. Potom dolazi zapošljavanje, koje garantuje ekonomsku samostalnost, ali i učešće u mnogim sferama društva. OSI treba tražiti obezbjeđivanje svih neophodnih servisa za podršku, jer zna šta je sve prošla na putu do samostalnosti.
Vidljive male, ali značajne ljudske pobjede poput zapošljavanja samohranog oca djevojčice sa cerebralnom paralizom predstavljaju opasnost da postanu Pirove, ako se ne prigovori sistemu za nedostatak rješenja vezanih za OSI.
“Situaciju u kojoj se nalaze Sara i njen otac ne poznajem dovoljno, ali znam da Sarine potrebe počinju tek sad, kad treba u školu, sistem obrazovanja koji će joj pokazati njen maksimum, inkluziju. Pitanje koje ja postavljam u toj priči jeste – zašto Saru nazivaju bolesnom, kad ona to nije, i zašto njen otac nije sistemski mogao da aplicira za odgovarajuće radno mjesto, bez da iko mora ijednu marku da skupi? Ne osuđujem solidarnost, ali imam problem kad ona preuzme odgovornost od društva. I kad društvo to prećutno prihvati, jer Sara i sve djevojčice poput nje mogu, i sigurno zaslužuju i trebaju bolje”, ističe Ana.
eTrafika.net – Nataša Lazukić