Vizuelni umjetnik Vanja Vikalo, poznatiji kao Linnch, bavi se ilustracijom i dizajnom karaktera, produkcijom video spotova, a u sklopu BL ART Festivala banjalučkoj publici predstavlja se izložbom serije ilustracija pod nazivom “Third Eye Crying“, nastalih početkom ove godine.
Izložba se bavi aktuelnim pitanjima i problemima savremenog društva, čovjekom koji jureći za profitom ruši sve oko sebe. Grafike su rađene u dva formata, u istom koloritu koji aludira na estetiku propagadnog plakata. Izložba je realizovana uz pomoć Doma omladine Beograd, a ideja je došla vrlo jednostavno – pitanjem.
“Poveo sam se jednostavim pitanjem – Šta tjera treće oko da plače? Sam motiv trećeg oka sam posmatrao kao simbol više svijesti, nešto što nam treba da bi prevazišli krizu u kojoj se kao sredina, ali i čovječanstvo nalazimo. Iako je tema prilično mračna, često sam vidio osmijehe na izložbama kada se shvati ideja iza ilustracije ili kada se neki problem demistifikuje. Cilj mi je bio osvijestiti posmatrača, ali i samog sebe o dijelovima naših akcija koje radimo robotski, i pokušati reagovati ili probuditi akciju, te na kraju oduprijeti se letargiji koja pasivno, ali sigurno ubija sve oko nas”, objašnjava Vikalo.
Za razliku od njegovih ostalih izložbi, koje su uvijek specifično urađene za određenu galeriju i određeni grad i samo tu izložene, izložba “Third Eye Crying” je pokretna. Većina radova kruži po različitim gradovima, a dio izložbe, poput velikih formata i intervencija u prostoru, radi se direktno u izložbenom prostoru.
Ilustracije ovog umjetnika krasile su hrvatsko izdanje mjesečnika “Le Monde diplomatique”, nakon čega su i postale temelj za seriju ilustracija “Third Eye Crying”.
“Ne desi se toliko često da mi komercijalni projekat pomjeri umjetnički senzibilitet. Meni se desilo da je rad za magazin ‘Le Monde diplomatique’ pomjerio način na koji posmatram klijentov brief, ali i način na koji prebacujem tekstualne ideje u vizuelnu reprezentaciju. Bilo mi je zanimljivo obraditi specifičan problem koji je bio aktuelan tog mjeseca, naći u njemu nešto što je vanvremensko ili nešto što se ponavlja i van tog problema, i onda ga ilustrovati. Tako da su se desilie dvije jako zanimljive serije editorial ilustracije, na koje sam veoma ponosan”, govori Linnch.
Više voli stvarati sadržaj
Vanja crta otkad zna za sebe. Stripovi, crtani filmovi i kompjuterske igrice odigrali su važnu ulogu u njegovom životu i uticali na njegov rad. Srećom, prestao je sa igricama nakon polaska na fakultet jer su mu oduzimale previše vremena. Kako nam govori, shvatio je da bi prije stvarao sadržaj, nego uživao u njemu.
“Kao klinac, budio sam se i gledao Nindža Kornjače, kasnio sam u školu jer je išao Saber Rider. U osnovnoj sam čitao brdo stripova, počeo sam sa Dylan Dogom, Marin Misterijom, pa onda Lazarus Ledom… Takođe, odrastao sam za računarom, pa su igrice bile ekstremno važne u mom razvoju”, govori Vikalo.
Kada je riječ o tehnici i stilu, u svom stvaralaštvu sklon je eksperimentisanju.
“Trenutno osjećam se da sam malo stagnirao sa stilom ove godine, ali ljetna pauza je napravila perfektnu podlogu za promjene. Volim što češće pomijerati sebi tlo pod nogama i izbacivati se iz regularnog izražaja.”
Po dolasku na studij u Beograd, Vanja je uspio unovčiti svoj talenat. Prva poslovna saradnja bila je sa kompanijom Rope, sa kojom je sarađivao nekoliko godina.
“Ono što me je oduševilo, jeste da su željeli prljavi stil, potpunu suprotnost tadašnjem clean pristupu ilustraciji, ali i dizajnu. Od tada sam shvatio da želim imati klijente koji žele moj stil izražavanja, ništa drugo. Sa druge strane, pored komercijalnog aspekta ilustracije, uvijek sam imao energiju stvarati slobodnu umjetnost, nešto sto je moj lični ventil i za šta ne postoji klijent koji će imati kritiku ili ispravku. To mi je mnogo pomoglo da izdefinišem svoj izražaj, kao i stav na kraju krajeva, i to je nešto zbog čega su me poslije nekog vremena počeli kontaktirati i komercijalni klijenti”, govori za eTrafiku Vikalo.
Sveprisutni Linnch
Ilustracija, 2D animacija, dizajn, produkcija, murali i festivali samo su neke od stvari koje nose Linnchov potpis. Veoma zanimljiva je njegova skulptura Baad Dog, karakter koji je nastao prije tri godine povodom izložbe u Zagrebu, u Galeriji Boonika.
“Izašao je iz ideje da kreiram karakter kome bih osmislio čitavu životnu priču. Razradio njegov izgled i ličnost, i onda ga ubacio u različite situacije i zamislio kako bi takva ličnost odreagovala. Pošto je sam karakter osmišljen kao najgori ološ, sve situacije su bile zanimlijve. Skulptura je prvo izložena na izložbi magazina ‘Inspiriši me’, a potom na izložbi u Domu omladine Beograd. Skulpturu sam uradio uz tehničku pomoć Dada Babića i Darka Perišića, koji su pomogli sa izvedbom i programiranjem malog televizora na kome stoji karakter Baad Dog, a na kome se vrte dosadne vijesti. Sama skulptura je dugogodišnja želja. Preko stop-motion animacije shvatio sam da jako volim raditi 3D objekte”, objašnjava ovaj mladi umjetnik.
Zajedno sa Mariom Đorđevićem (Noyz) 2013. pokrenuo je studio za produkciju video spotova i animacija zasnovanih na ilustraciji, pod nazivom “Rudnik film”. Spot za pjesmu “Dinamida” grupe Who See bio je zvanično prvi projekat pod tim imenom, ali je saradnja ovog dvojca postojala i ranije na spotovima za Who See i reklamama. Tokom ove godine za holandski duo Mr Belt & Wezol realizovali su spot koji izdaju za Spinnin Records, kao i dosta reklama zasnovanih na 2D animaciji. U “Rudniku” se trenutno kopa kratki animinirani film, o kojem će tek biti govora.
Vanja se često bavi grafitima i muralima. Uglavnom crta na zidovima u okviru festivala i projekata, a transformacija percepcije kod ljudi uvijek mu je zanimljiva.
“Kada radiš javno, standardna stvar je da ti ljudi dobacuju iza leđa dok crtaš. U početnoj fazi, dok se na zidu ne vidi tačno šta radiš, ljudi prilaze puni sumnje i često postavljaju pitanja poput – Šta će to da bude? Ko vam je dao dozvolu za to? Ko vas plaća? Koliko košta kvadrat? Uvijek isto… Kada se kreću pojavljivati obrisi ilustracije i forme na zidu, mijenja im se pristup. Ljudi prilaze sa sugestijama – kako sam trebao nešto riješiti u crtežu, šta još mogu ubaciti i slično. Pred kraj, kada krenem crtati detalje, prilazak im je afirmativan, i polako me počinju prihvatati u svoju sredinu”, objašnjava nam proces.
Ne čekajte na druge
Čini da naš sagovornik nikad nema mira, pa je zajedno sa još grupom ljudi u rodnom Herceg Novom odlučio i uspio da pokrene festival “Sinestezija”. Nažalost, zbog velikih problema sa podrškom grada, sponzora i institucija, festival se ugasio nakon trećeg izdanja.
“Ključno je da se akteri scene sami ogranizuju i preuzmu stvar u svoje ruke. Rijetko kada će se desiti da će institucija pokrenuti nešto što je aktuelno i gurati savremenu umjetnost. Momenat povezivanja sa ljudima koji rade nevjerovatne i drugačije stvari, i dočekivanje u Herceg Novom je meni bio neprocjenjiv. Takođe i momenat ekstremnog cimanja da bi se isproducirao projekat koji smo zamišljali u gradu koji nema infrastrukturu za to je od nas napravilo mašine, i to mi je promijenilo percepciju sebe i svojih sposobnosti.”
Pored svih ovih stvari, ipak je primjetno da ilustracija preovladava u njegovom poslu. Za njega je povjerenje u ilustraciju urođeno, jer prije vremena fotografije u knjigama ili novinama ilustracije su predstavljale jedini način da čovjek vizualizuje neku pojavu. A i danas imaju snažnu ulogu.
“Smatram da ilustracija ima veliku sposobnost prenošenja ideje posmatraču. Ako je vizuelna komunikacija jasna i ako je oko zadovoljno onim što vidi, posmatrač je kupljen, a poruka mu je prenesena”, govori, te dodaje da smo i mi na Balkanu došli do situacije kad nije više toliko avangardno iskoristiti ilustracije i street art stilove u korporativnom svijetu.
“Brendovi se žele pokazati u novoj dimenziji i otkriti svoju urbanu stranu, što ide u korist street artistima, ilustratorima, dizajnerima”, zaključuje Linnch u razgovoru za eTrafiku.
Izložbu “Third Eye Crying” ovog genijalnog momka, možete pogledati u Art Klubu Prostor od 05. septembra.
eTrafika.net – Anja Zulić, foto – Nemanja Knežević