Bojan Kolopić je mladi glumac sa Akademije umjetnosti u Banjaluci, a dolazi iz Novog Sada. Iako još uvijek nije diplomirao na odsjeku za glumu, aktivan je u Banjalučkom studentskom pozorištu, Narodnom pozorištu Republike Srpske, snimio je nekoliko filmova, reklama i muzičkih spotova, učestvovao na festivalima, a ima i svoju prvu monodramu. Na razgovor za naš portal došao je sa probe nove predstave Narodnog pozorišta RS, „Hasanaginica“.
Kolopić: Trenutno radim predstavu „Hasanaginica“, po tekstu Ljubomira Simovića, u režiji Olje Đorđević. Igram lik koji se zove Huso, to je jedan od četvorice Hasanaginih haskera. Premijera je zakazana za 15. decembar, a 14-og je predpremijera.
„Datebook“ je predstava koja je zatvorila sezonu Studentskog pozorišta. Da li ste zadovoljni konačnim rezultatom?
Kolopić: Zadovoljan sam kako je to sve ispalo, iako sam ja imao problem sa vremenom. Naime, već su počele probe za „Hasanaginicu“, te sam radio u isto vrijeme i na predstavi „Datebook“. Ali nekako sam stigao na sve probe, i na kraju je ta predstava, po meni, uspjela. Rađena je u koprodukciji Studentskog pozorišta i pozorišta DIS, u režiji Vladimira Đorđevića, po tekstu Maria Ćuluma.
Da li Studentsko pozorište ima svoju publiku?
Kolopić: Moram da priznam da sam pozitivno iznenađen. Na toj predstavi bilo je oko 200 ljudi, i više nego što sala Doma omladine može da primi. I našu prvu predstavu „Sutra je ispit“ je pogledalo dosta ljudi, a nastala je kao kolokvijum na fakultetu.
Nedavno ste igrali svoju prvu monodramu „Za(š)to?“. Recite nam nešto o tom projektu.
Kolopić: Monodrama „Za(š)to?“ je takođe nastala na mojim studijma glume. Moj profesor Željko Mitrović zadao nam je zadatak da uradimo monodramu po sopstvenom tekstu, da je sami izrežiramo i odigramo. Meni taj projekat jako znači, jer bukvalno pričam svoju ličnu priču, moje viđenje glume, scene, sve pričam iz svog ugla. Iako sam koristio neke tekstove Čehova, Georga Bihnera, pjesme Mike Antića, Milana Kundere i još neke tekstove Ljubomira Simovića, ali to je ipak moja moja priča, moj život spakovan u jedan sat.
Da li je bilo teško ostvariti svoju prvu samostalnu predstavu?
Kolopić: Znao sam koje ću tekstove koristiti, to su moji omiljeni tekstovi – „O štetnosti duvana“, Čehov, Šekspirov „Hamlet“, pjesma Milana Kundere „Zašto si tako lepa“, Mika Antić „Ljubav“, te Bihnerova drama „Dantonova smrt“. Ti tekstovi su mene obilježili na prijemnim ispitima. Bilo je poteškoća, razmišljao sam kako da dramaturski uklopim sve te tekstove. Takođe, bilo je, možda, teško prisjećati se tih svih stvari, kad sam padao na prijemnim ispitima, jer je monodrama bazirana i na tome. Ne kažem da je genijalna, ali meni mnogo znači.
Igrali ste je i u humanitrane svrhe?
Kolopić: Da, igrao sam je u okviru humanitarne akcije „Plavi danas treba tvoju pomoć“ i to je prošlo vrlo dobro, igrao sam je treći put poslije ispita, i do tad je bilo najviše ljudi. Prodane su 134 karte, i rekao bih da je taj dio akcije uspio.
Da li mladi glumac poput vas može da živi od glume, ovdje, u današnje vrijeme?
Kolopić: Eto, igrao sam tu predstavu bez novca, i uvijek bih igrao, zašto da ne. Najveći problem, kada igram za novac, je taj što ti honorari, uglavnom, mnogo kasne, gdje god da radiš. Zato se snalazimo kako znamo, vodi neki program, te uradi neku glupost, snimi neku i glupu reklamu. Ali moja drama dokazuje da je ipak moguće i zaraditi. Bitno je samo ustati, pokrenuti se i uraditi nešto, izboriti se za sebe.
Vodili ste program petog „Dukafesta“, održanom u novembru. Osim toga, snimili ste i reklamu za taj festival.
Kolopić: Dukafest je jako lijepa stvar, meni jedna od najdražih u Banjluci, nastala, nažalost, iz lošeg povoda. Jeste, bio sam voditelj, što, naravno, nisam radio za honorar. U mojoj kući se bukvalno vrši selekcija tih filmova jer živim sa direktorom festivala Duškom Stanivukom i selektorom, montažerom Sašom Karakašem. Reklamu za Dukafest snimam već četvrtu godinu, dakle, samo jedne godine nisam bio na reklami.
Da li biste već sad mogli da izdvojite neko veliko glumačko ime sa kojim ste radili?
Kolopić: Mogu da kažem da sam, igrom slučaja, u jednom trenutku bio na sceni sa Perom Kraljem. Bila je to predstava „Divlje meso“, a ja sam igrao umjesto mog druga Branka Jankovića. Branko i tadašnji umjetnički direktor, Ljubo Savanović, su me zamolili da ga zamjenim to veče u predstavi. Bila je to sporedna uloga, čak nisam imao ni jednu repliku da uputim Peri Kralju, ali sam ipak bio sa njim na sceni. Igrao sam i u filmu „Zduhač“, u kojem su se pojavila neka poznata filmska lica, iako, konkretno s njima, nisam snimio ni jednu scenu. U tu grupu poznatih imena sa kojima sam radio, mogu da navedem i Nikolinu Jelisavec, banjalučku glumicu. I ne samo ona, Banja Luka ima dosta dobrih glumaca sa kojima je čast raditi.
Radili ste i u pozorištu, i na filmu, ali kad bi mogli da birate, za šta biste se odlučili?
Kolopić: To je kao da pitate malo dijete da li više voli mamu ili tatu. Na to je stvarno teško odgovoriti. Šta god da kažem, imam osjećaj da sam oštetio ovo drugo. Tačno je da se u pozorištu vidi ko je bolji glumac, dok u filmu ima više laži i prevara. Trenutno sam se poželio filma, jer u poslednjih nekoliko mjeseci radim u pozorištu. Ali, ne bih volio da biram, najprilegovaniji glumac je onaj koji ne mora da bira, tj. radi i jedno i drugo.
Vi ste inače iz Novog Sada, zašto ste se odlučili za banjalučku Akademiju?
Kolopić: Zato što sam osam puta konkurisao u Novom Sadu i Beogradu. Nisam uspio, i 2008. godine sam se odlučio otići na prijemni ispit u Banja Luku. Iskreno, ovdje je lakše upisati, jer je manja konkurencija, bilo je 30 ljudi na prijemnom. Mogu slobodno da kažem da sam zahvalan ovom gradu, nekako osjećam kao da sam dužnik ovoj Banjaluci. Strašno sam želio to da studiram i radim, i ona mi je to omogućila.
Da li biste mogli napraviti paralelu između Banja Luke i Novog Sada? Koliko su ovi gradovi slični, ili različiti?
Kolopić: Ima sličnosti između ova dva grada. To su prije svega navijačke grupe, Lešinari Banja Luka i Firma Novi Sad. A zatim, ima neke sličnosti i u strukturi samog grada i ulica, pa i mentaliteta ljudi. Moji sugrađani su uglavnom dobri ljudi, gostoprimljivi, a to sam vidio i doživio u Banjaluci.
Vratimo se unazad nekoliko mjeseci na 3. Konferenciju mladih BiH. Tu ste vodili glumačku radionicu. Kako ste se snašli u ulozi profesora?
Kolopić: Ne znam kad sam imao veću tremu u životu. Kad su me zvali da vodim tu radionicu, htio sam da odbijem, jer, ko sam ja da sad nekom držim glumu. Moj dobar drug Igor Tešić me nagovorio da budem dio toga. Znao sam da nije lako biti profesor glume, ili bilo čega, ali poslije tih četiri dana sam tek shvatio koliko je to teško. Prvo nisam znao kako da popunim to vrijeme, međutim, kad sam krenuo da radim, nedostajalo je vremena da kažem sve što sam zamislio. Na kraju smo snimili i jedan filmić. Zaista su mi značile pohvale mojih učenika.
Da li postoji neki plan za budućnost? Hoćete li se vratiti u Novi Sad ili ostati ovdje?
Kolopić: Imam problem da planiram bilo šta. Plan je, ako se to može uopšte tako nazvati, ostajem ovdje i dalje. Imaću tri predstave u Narodnom pozorištu, igramo u Studentskom, a na kraju krajeva, moram odbraniti diplomski rad. Imamo još neke spremljene stvari sa Akademije, ali još uvijek nismo uspjeli da se uskladimo. Tu sam, ovdje znam sve ljudi koje se bave ovim poslom, kao i oni mene. Možda se i vratim u Novi Sad, siguran sam, dok god radim to što želim, mjesto nije toliko važno.
eTrafika.net – Jovana Savanović