Vanesa Banjac Kostić majka je desetogodišnjeg dječaka. Dječaka koji ide u školu, bavi se sportom i uskoro bi trebalo da položi za zeleni pojas u karateu. Njen sin je dječak sa Aspergerovim sindromom. Opisuje ga kao veliki upitnik, jer želi sve da zna. On je dječak koji želi svima da pokaže da je sposoban, kako sve može, kako zna i uvijek traži potvrdu da je to bilo dobro.
Piše: Snježana Aničić
Vanesin sin pohađa četvrti razred osnovne škole po redovnom programu uz pomoć asistentkinje u nastavi. Kategorizaciju je prošao kasno, pred kraj trećeg razreda. Do tada se vodio pod dijagnozom “problem u razvoju” i zbog toga u školi nisu ništa smjeli da koriguju. Nakon kategorizacije olakšano je dosta toga.
Iako ima IQ veći od većine svojih vršnjaka, mnogi su je pitali zašto ga forsira da uči po redovnom programu.
„Jedna majka mi je rekla da je poznato da mome sinu testove rade asistenti, što nije tačno. One njemu nekad moraju da rastumače pitanje. Ponekad mu se nešto prilagodi u testovima, to je dogovor mene i učiteljice. On je svrstavan među najboljim učenicima po ocjenama i radu“, priča ona.
Dječak nije imao asistenta u prvom i drugom razredu, te je kategorisan kao nestašno dijete i često je zbog toga bio kažnjavan. Njegova majka ističe da je on ustvari samo razigran i da uči od primjera vršnjaka. S obzirom da ne pravi razliku između dobrog i lošeg, uglavnom bira ono što mu je najinteresantnije, kao što su djeca koja su nestašna.
Njegova majka objašnjava da problem nastaje jer zapravo on može mnogo toga. Lakše se prihvataju djeca sa govornim poteškoćama i drugim dijagnozama, jer se zna šta da očekuju od njih. Kod njenog sina to nije slučaj, od njega svašta mogu da očekuju, ali i on sam želi da učestvuje u svemu.
Problemi sa kojima se susreću su brojni, od nerazumijevanja učiteljice kako da radi sa djetetom, do asistentkinje koja ne razumije kako da ga smiri i fokusira na rad. Glavna osobina Aspergerovog sindroma jeste da osobe koje ga imaju ne razumiju kako funkcionirati u društvu. Njima nedostaje razumijevanje svojih i tuđih emocija, empatija, te svjesnost okolnosti koje ih okružuju.
„Ja ne mogu više ponavljati. Očekujem od drugih da će razumjeti, ali je onih koji razumiju zaista malo. Bivša asistentkinja ga je shvatala, znala je kako da ga smiri. Sama je nalazila rješenja, učile smo jedna od druge. Ona se dosta vremena družila sa njim i van škole kako bi se povezali, što je dosta uticalo na njihov odnos i rad u školi“, govori nam ova majka.
Ističe da je u razredu dobro prihvaćen. Mnoge djevojčice se ponašaju zaštitnički prema njemu i nastoje mu pomoći kad god zatreba. Dječaci su se već počeli grupisati i izbjegavaju da ih neko vidi sa njim. To nije slučaj samo u školi, nego i na igralištu. U drugom razredu je bio diskriminisan na razne načine. Njegova majka je svjesna da je on bio, jeste i biće žrtva diskriminacije zbog toga što je „drugačiji“ od ostalih.
„Drugi na njega gledaju kao da je arogantan, bezobrazan, nevaspitan. Meni su znali prići ljudi sa ulice i reći ‘On nije dobar, de ti to odvedi negdje.’ Da ima još ljudi kao što je moj sin, svijet bi bio ljepši. On vidi samo ono dobro u ljudima, kod njega nema problema koji se ne može riješiti“, govori nam ona.
Vanesa ističe da postoje dodirne tačke sa autizmom, ali samo zavisno od uslova. Razliku je primijetila kada je došlo do razvoda braka. Kada je otac odlazio, počeli su neki znaci autizma – tikovi, ponavljanje riječi i slično. Iako je prošao proces kategorizacije, ona najviše znači sistemu i školi.
„U školi bi najviše voljeli da on ništa ne pita. Ponekad psiholozi objasne zašto su nešto napisali na određen način, jer ne žele da mu neko zatvori vrata. Nešto mora da se napiše zbog države, sve se upakuje“, navodi.
Kako kaže, najviše je naučila od druge djece i roditelja, a ništa od psihologa i pedagoga. Iako njen sin ima finansijsku pomoć, taj iznos je nedovoljan. Sama mora da plaća logopede i defektologe.
Svjesna je da postoje i roditelji koji svoju djecu ne izvode u javnost, jer ih svi čudno gledaju.
„Razočarana sam jer ljudi kriju svoju djecu i dižu ruke. Ko god bude pisao zakone i školske programe mora pitati roditelje. Bez roditelja nema ništa, nema ni djeteta. Živimo u zaostalom svijetu gdje nažalost svi gledaju šta dijete ne može, a ne šta može“, ističe.
Naglašava da treba da postoje zakoni, ali da ne mogu da budu uopšteni i za sve isti. Ko će ih pisati ne zna, ali zna da u to moraju uključiti roditelje.
[post_ender]