Svakodnevno se borimo ispoštovati sve društveno nam zadate norme. Sate provodimo uljepšavajući svoj fizički izgled. A čistimo li um?
Piše: Biljana Nedić
Dušan Blagojević (30) iz Beograda, žudi da pomogne ljudima, da ih probudi i svojim primjerom pomogne, posluži i služi. On je motivacioni govornik, uskoro doktor pravnih nauka, autor bloga Pomozi B(l)ože. Kaže da svakog jutra odgovara sebi na pitanje „ko sam ja“?
„Mislim da se upravo u odgovoru na to pitanje i krije svrha našeg postojanja, i da nam je zbog toga i povjeren ovaj predivan dar koji životom zovemo. To je spoznaja sebe. Zato vjerujem da svako od nas treba svakodnevno sebi da postavlja to pitanje, iznova i iznova, a onda se potrudi da svojim djelima da što bolji i potpuniji, mada nikada savršen i konačan odgovor. Taj podvig zahtijeva trud, istrajnost i hrabrost. Potrebna je spremnost da se zaviri u sebe, skromnost da se suoči sa slabostima, odlučnost da se prihvati sopstvena ranjivost. Iako je put u središte sebe težak, naporan i mučan, uvijek se na kraju isplati, jer nas dovodi do blaga u našoj duši“, objašnjava on.
Ovaj obični čovjek, neobičnih snova još u djetinjstvu je otkrio ljubav prema pisanju. Ako se izuzme nekoliko dječačkih nestašluka, Dušan je bio mirno dijete.
„Obožavao sam poeziju, u čitanju sam pronalazio svoj mir. Tačno mogu da se sjetim osećaja ushićenja i lakoće pripadanja kada bih se ‘našao’ ispred praznog papira. Djetinjstvo je bilo miran period nevine bezbrižnosti. Blagoslovljen divnom porodicom bio sam mažen i pažen. Ipak, moji su vjerovali da je zdravo dijete = debelo dijete, pa su se svojski trudili da što rjeđe osjetim kako mi krče crijeva. Zapravo davali su mi mnogo više nego što mi je bilo potrebno. Tu se razvila moja, do dan danas snažna ljubav prema hrani, i svemu što se jede. Tada je počela moja odiseja konstantnog viška kilograma koja je dosegla svoju kulminaciju krajem srednje škole, kada sam se ‘odjednom’ osvijestio i shvatio da imam 155 kilograma“, prisjeća se Dušan.
Višak kilograma donio je nezadovoljstvo sopstvenim životom, praćen strahom od javnog nastupa i mucanjem. Kada je došao momenat buđenja, „pojeo“ je svoje slabosti umjesto hrane.
„Mogu reći da me je pubertet udario jako i probudio oštro i bolno. Plima samosvijesti nadošla je tako intenzivno i nekontrolisano, i sa sobom donijela osvješćivanje kako na fizičkom tako i na psihičkom planu. Preko noći sam postao svjestan svog izgleda, anksioznosti, mucanja, činjenice da jednostavno nisam dovoljno dobar. Uslijedio je period povlačena u sebe, želje da nestanem, da me nema. Plašio sam se sopstvene sijenke, postao sam izuzetno nesiguran i zbunjen. Izazov mucanja u paru sa prekomjernim viškom kilograma postao je nepremostiva prepreka, i dokaz da su prognoze okoline – da od mene ‘nikada ništa neće biti’ surovo tačne. Život je tada za mene bio jedva podnošljivo iskustvo. Ali baš su to oni prelomni trenuci, koje vjerujem imamo svi mi. Trenuci u kojima se donosi ta presudna odluka. A to je preuzimanje potpune i apsolutne odgovornosti. Tu počinje promjena. Tada shvatiš da nije važno šta bilo ko misli o tebi – jedino šta je važno je šta ti misliš o sebi, i da te ne određuje ono šta ti se desi, već ono šta ti odlučiš da uradiš povodom toga. I da se ništa ne mijenja dok se ti ne promijeniš“, otkriva naš sagovornik.
Danas, on svojim primjerom motiviše druge ljude. Priznaje da to nije lako jer se moraš suočiti sa sopsvenim slabostima.
„Ranjivost nije uvek prijatna, zato ranjivost nije uvek divna, i zato što ranjivost ume da zaboli. Do koske. Nekada sam bježao od nje. Ranjivost je za mene bila sramna, ružna riječ. Nisam je priznavao. Ona je za mene bila mračna emocija. Povezivao sam je sa teškim i bolnim osećanjima stida, straha, razočaranja i tuge. Doživljavao sam je kao rizik i nesigurnost, kao emotivnu izloženost. U ranjivosti sam vidio svoju najveću slabost, a ovaj surovi svijet slabosti ne prašta, jel tako? Kako sam mogao drugačije? Pa ja sam dupla muškarčina – i muškarac i balkanac? Uz sve to imam mali milion objektivnih mana. Toliko puta ranjen, pa kako da ne pomislim da je ranjivost moja najveća slabost. Tako su me učili, i ja sam ih slušao. Predugo sam živio u zamci svoje ljudskosti, i krio se u senci svojih nesavršenosti. Predugo sam se plašio da nisam dovoljno dobar. A onda sam shvatio da ranjivost nije slabost. Ranjivost je najveće mjerilo nečije hrabrosti. U apsolutnoj ranjivost je naša nepresušna snaga. Ali da bi postao jak, prvo moraš da priznaš koliko si slab. Tek kada sam sebi pomogao, došao je red na druge. Tada sam se okrenuo prema svijetu i rekao: Vidi me, ja mucam – pa šta? Pogledaj me, ja se plašim – pa šta? Pogledaj me, vidi, nisam savršen – pa šta? Pokaži mi ko jeste? Reci mi da li si ti taj? Znam da nisi, ali ne brini, to mi ne smeta. To mi se dopada, jer si isti kao ja“, priznaje.
Dušan vjeruje u moć planiranja i trudi se imati plan za svaki dan. Ustaje rano da se pripremi za novi dan, vježba da bi, kako kaže, naštimao žice da ostatak dana bude simfonija. Rano buđenje savjetuje i drugima i to barem dva sata prije prve obaveze da bi svjedočili čudima. Perfekcionista je, pristaje na kompromise, ali ne uvijek.
„Kada shvatiš da samo ograničeno znaš, i da ne moraš biti ‘veliki’ da bi počeo, ali nikada nećeš postati ‘veliki’ ako ne počneš, pa parafraziram velikog Ziga Ziglara, onda počneš da radiš to šta možeš sa onim šta imaš, i ubrzo shvatiš da je to sasvim dovoljno za početak. Kompromisi… kažu da nema pravog odnosa bez obostrane spremnosti na kompromise. Ipak, postoje neke stvari oko kojih ne pristajem na komprise. To je ljubav. Tu za mene nema kompromisa. Kada volim, volim iskreno i potpuno. I radije ću voljeti 100 puta i biti povrijeđen nego ne voljeti nijednom. Jer ljubav je smisao zivota. Trudim se da dajem ljubav“, govori on.
Njegova loša neraspoloženja su rjeđa, ali priznaje da ih ima. Trudi se biti zahvalan na svemu jer je to put ka sreći. Kroz svoja iskustva izdvaja dva primjera koja su njega potakla i dotakla.
„Pomenuo bih Marka, sjajnog momka, koji me je svojom upornošću i hrabrošću naveo da napišem tekst o njemu pod nazivom ‘Koji je tvoj izgovor’, i jednu djevojku koja, kada je prvi put došla kod mene nije bila u stanju da izgovori jednu rečenicu bez mucanja, a koja danas radi u Americi i govori sve bolje i bolje. Takvi ljudi mene neprestano inspirišu i daju mi snagu da dam sve što mogu i svaki dan iskoristim do kraja“, zaključuje.
Budite zahvalni, jer postoje ljudi koji imaju mnogo manje od vas i koji bi se za vaše mjesto rado mijenjali. Jer kako Dušan kaže, „zahvalnost sve što imaš pretvara u dovoljno, a sve što bez Nje stekneš (p)ostaje ti “premalo”. Bez Nje i u bogatstvu uvek nešto fali, bez Nje i mi (p)ostajemo obični i mali“. Zapratite Dušana na društvenim mrežama i ako ste u prilici posjetite njegova predavanja koja će se desiti tokom oktobra u Beogradu i Novom Sadu.
1 komentar
Predivan ja Dusan a Blagojevica su odlicno. BRAVO