Od svih epiteta koji se prišivaju Rimu meni je najupečatljivi onaj koji glavni grad Italije zove vječnim gradom. Upravo zbog toga jer je i mene jedan put odveo tamo, a viđeno tamo ću pamtiti vječno. Neće tema ovog teksta biti zasipanje istorijskim činjenicama i podacima iz istorije umjetnosti, prenijeću vam svoj utisak doživljenog u gradu koji zaista zaslužuje da se tako zove.
Specifično za moj put je bilo to što nije bio organizovan od strane neke turističke agencije, tako da sam imala svu slobodu da se odlučim šta i kada ću posjetiti, i koliko ću se na tom mjestu zadržati. Za mene je put u Rim bio iskustvo koje ću pamtiti cijelog života. Važno je napomenuti da dosta spomenika i znamenitosti možete obići, a da pritom ne potrošite ni euro. A ako imate dobar plan, i odlučite se za varijantu šetnje, nizaće se jedna za drugom.
Prva građevina koju smo obišli bila je Koloseum. Iako sam mnogo puta slušala, čitala i gledala filmove u kojima se spominje ili prikazuje ova građevina iz bliza je izgledala još impozantnije. Premda je oštećen od starosti i dalje je sačuvao svoju formu, a u mojoj glavi su odmah počinjale da se smjenjuju slike bogatih Rimljana i gladijatora koji su ih zabavljali upravo unutar zidina Koloseuma.
Naravno, i kod Koloseuma su se „nastanili“ prodavci raznih drangulija sa obilježjima Rima, ali njihove cijene nisu bile tako visoke u odnosu na neke druge evropske gradove u kojima sam boravila.
Sljedeća destinacija je bila piazza Venezia kojom dominira palata ‘Il Vittoriano (spomenik Viktoru Emanuelu, prvom kralju ujedninjene Italije). To je jedna od najljepših građevina koje sam ikada vidjela. Ogromna, grandiozna i izgrađena od bijelog kamena tako je dominirala u odnosu na okolinu da mislim da niko ne bi mogao ostati ravnodušan na njenu ljepotu. Žao mi je samo jer je njena kapija bila zaključana tako da nismo mogli da uđemo i pogledamo izbiliza. Ali biće prilike kada me neki novi put odvede u Rim.
Zanimljivo je što kada hodate Rimom nailazite na brojne građevine koje svojom arhitekturom i posebnošću mame poglede iako istorijski, osim starosti, nemaju neki veliki značaj, tj. ne spadaju u ona poznata mjesta koja se uvijek navode kada se govori o Rimu. Ali grad je tako poseban da imate osjećaj i da obična stambena zgrada ima neku istorijsku pozadinu.
Fontana di Trevi. Ah! Po meni mjesto koje bi otopilo srce i najhladnije osobe i koje bi razoružalo i najvećeg rimoskeptika. Za mene je došla kao svojevrsno iznenađenje jer smo se hodajući uličicama malo izgubili i onda tik iza jednog ugla ispred nas se pojavila ta čuvena fontana. Na sreću u momentu kada smo bili nije bila prevelika gužva, tako da sam mirne duše mogla da sagledam fontanu iz svih uglova i naravno bacim novčić. I to desnom rukom preko lijevog ramena. Zašto? Ne znam, i meni su tako rekli. Tradicija koja znači da ćete se ukoliko takvo nešto učinite ponovo vratiti u Rim. Nezahvalno je pisati ovakav tekst jer kada počnete opisivati u detalje sve te ljepote koje vidite u Rimu postoji opasnost da postanete prelaskavi i sladunjavi, ali stvari se prosto moraju nazvati pravim imenom. Fontanu krasi mnogobrojni kipovi, a ono što je za mene zanimljivo bilo što su svi tako čisti i očuvani, i izgledaju kao da su napravljeni prije nekoliko godina. Moja jedina misao u avgustu i na temeraturi od + 40 bila je da uskočim u ovu fontanu (balkanski mentalitet je neuništiv koliko god da se odmaknete od matice). Naravno to je bila samo zamisao u glavi, jer je takav čin strogo zabranjen. Šteta!
Nakon uživanja u fontani Di Trevi, krenusmo dalje. Sljedeća destinacija bile su čuvene Španske stepenice koje su bile zakrčene ljudima. Mogli su se tu čuti razni jezici, a struktura ljudi je bila od 7 do 77. Svi su došli da vide Rim, to mora značiti nešto, zar ne? Pored stepenica se nalazi i memorijalna kuća poznatim sagrađena pjesnicima Keats-u i Shelly-u. Razgledasmo malo i posjedismo na stepenicama, pa se uputismo dalje ka Vatikanu.
Na putu do Vatikana naišli smo na još jedan nezaobilazni rimski trg Piazza del Popolo ili u prevodu “trg naroda”. Ono što je zanimljivo na ovom trgu je da su tu izgrađene dvije crkve Santa Maria dei Miracoli i Santa Maria in Montesanto koje su popularno nazvane “blizanke” jer su kao što i njihov naslov upućuje identične. Takođe svoje mjesto na ovom trgu našao je i jedan od poznatih obeliska koji je donesen iz Egipta. Svakako nemojte zaobići ovaj trg ukoliko budete u posjeti Rimu.
Hodajući gradom povremeno smo odmarali, zastajkivali kako bismo jeli ili pili. U Rimu kao i u cijeloj Italiji se prodaje čuvena pizza na metar, o kvalitetu iste vam ne mogu pričati, jer je nisam ni probala. Uglavnom, uska je, pravougaonog oblika i kupujete je na metar. Kafa kao i piće u kafićima nisu pretjerano skupi naročito u odnosu na neke manje poznate gradove, u kojima za istu morate izdvojiti gotovo duplo više novca. U marketu na koji smo slučajno naišli pronašli smo prihvatljive cijene pa smo se opskrbili zalihama za ostatak šetnje. Inače ono što je za mene iritantno u velikim gradovima je što je gotovo nemoguće pronaći običnu malu prodavnicu u kojoj možete kupiti vodu ili pecivo. Činjenica je da postoje, ali vjerovatno samo stanovnici gradova znaju put do njih. Može se reći da smo ovaj put imali sreće.
Da bismo došli u Vatikan morali smo preći sa druge strane obale rijeke Tibar, pa se tako zaputismo ka jednom mostu. Na putu do bazilike sv.Petra i srži Vatikana saznala sam da vjerovatno neću moći ući u kapelu s obzirom na garderobu. To me je pomalo razočaralo, ali u majici bez rukava i šorcu ne bih krenula ni u neki naš vjerski objekat, tako da poštujem pravila Italijana. O specifičnosti Vatikana – države u gradu, države u državi, neću mnogo detaljisati, jer je to već gotovo svima poznata tema.
Naime, nadomak same bazilike smo odlučili napraviti malu pauzu i odmoriti, jer je organizam nakon višečasovnog hodanja bio na rubu izdisaja. Odlučili smo da noge odmorimo u parku koji se nalazio u blizini tvrđave Sant'Angelo (nju smo samo pogledali spolja). U odnosu na ostale građevine u Rimu nije se nešto posebno isticala. Tu na klupi, u Rimu, vječnom gradu, u 16.00 popodne, na tvrdom drvetu, spavali smo gotovo sat vremena. Šta ćete, umor je učinio svoje. Svaka čast Rimljanima što prave tako velike klupe da se dvoje ljudi može ispružiti.
Nakon malog odmora, krenuli smo i do posljednjeg, ali svakako ne manje važnog odredišta – Vatikana. A tamo, beskrajni redovi. Red za ulazak u baziliku sv. Petra je bio tako veliki da mi više nije bilo žao zbog moje garderobe, jer mi je čekanje u kilometarskom redu ravno noćnoj mori. Pregledasmo ono što smo mogli vidjeti spolja, a ni to nije zanemarivo. Zaista, sve građevine u Rimu su tako velike da ne možete da zanemarite ni smetnenete sa uma svu veličnu i sjaj Rimskog carstva, a kasnije i Italije same.
Na kraju smo zaključili da je zaista malo provesti jedan dan u ovom gradu, iako smo uspjeli da vidimo mnogo. Svima onima koji nisu, preporučujem da posjete Rim. Naoružajte se voljom, strpljenjem i pozitivnom energijom i put pod noge. A put…put će vas svakako odvesti u Rim, jer svi oni i vode tamo.
eTrafika.net – Jelena Despot