„Prošle godine sam biciklom otišao do Rijeke na more, bez para, spavao sam u prenoćištu za beskućnike. Zatim sam, opet biciklom, otišao za Beograd. Svidio mi se taj način putovanja i planirao sam da ovo ljeto odem do Amsterdama, takođe biciklom. Onda mi se javlja drug i pita bih li išao sa njim i još jednim drugom autostopom do Slovenije gdje imamo smještaj. Međutim, uhvatimo prevoz do Graza. Tad smo bili u Grazu, Mariboru, Ljubljani i Zagrebu i vratili se kući. Tada smo napravili okvirni plan da odemo na neki duži put zajedno“, počinje svoju priču za eTrafiku Aleksandar Gluvić, student iz Banjaluke. Sa minimalnim sredstvima obišao je 11 država, a naredni put će sa sobom nositi samo gitaru.
Piše: Nikola Zgonjanin
Iako je plan bio da njih trojica zajedno krenu na put, već u startu ostao je sa jednim prijateljem, koji je zbog lošeg vremena odlučio da se vrati kući iz Braunschweiga u Njemačkoj. U Braunchweigu, Aleksandar je proveo tri dana živeći na željezničkoj stanici, čekajući da mu vremenski uslovi omoguće nastavak puta.
Na komfor na ovakvom putovanju zaboravite, što manje očekujete, više će vam se vratiti. Alekandar je tako spavao u uslovima za koje bi mnogi rekli da su ono što bi ih odvratilo od putovanja. Ali isto tako, kada je ostao bez novca i sredstava nakon mjesec dana puta, humanost ljudi u mjestima kroz koja je prolazio nije ostavljala mjesto gladi.
„Spavao sam uglavnom na kartonu, koji nađem pored prodavnice ili benzinske pumpe. Obučem topliju odjeću i nađem skrovito mjesto. Što se hrane tiče, prvih mjesec dana dok sam imao novca kupovao sam hranu, a posljednjih dana sam hranu uglavnom nalazio, čak i na kontejneru u kesama“, priča Gluvić.
Smatra kako je strah najveća kočnica u odluci na ovakav poduhvat, te da je pogrešno mišljenje kako vam je mnogo novca potrebno za ovakav put.
„Strah od neuspjeha, gubitka nečega, najčešće od gubitka nečeg materijalnog je najveća kočnica. Na kraju i strah za život, koji je besmislen po meni. Uzmite samo koliko ljudi u Banjaluci udari auto ili neko ubije. Besmisleno je bojati se, samo treba imati stvari koje poštuješ. Posljednjih 15 dana nisam imao novca, a nisam bio ni gladan ni žedan. Onaj ko kreće mora da ima pozitivnu energiju i da izgubi strah, da se otvori prema novim ljudima i komunikaciji“, ističe on.
Kao dva najzanimljivija čovjeka koja je sreo na svom putu ističe dva beskućnika. Jedan od njih živi u Braunschweigu, govori četiri jezika, a porijeklom je iz Južne Afrike. U Francuskoj je imao porodicu i posao, ali kada je shvatio da se ne može uklopiti u kapitalistički sistem odlučio je da živi na željezničkoj stanici.
„Razgovor sa njim je bio nevjerovatan. Drugog sam sreo u gradu na obali Španije kada sam odlučio da se zaputim kući. Na natpisu pored njega je stajalo da prosi za alkohol i drogu. Počeli smo priču na engleskom, da bi se ispostavilo da je do 90-ih godina radio u IT sektoru, kad su mu rekli da ima još 5 mjeseci života zbog leukemije. I eto, 19 godina nakon dijagnoze on pije samo pivo, govori tri jezika. Uzeo je moju gitaru i u sekundi smislio pjesmu za ljude koji su pored nas stajali u redu za brzu hranu“, ističe Aleksandar kao primjer da za sreću nije potreban novac, te da se nikad ne zna kuda život, kao i njih dvojicu, odvodi.
Po njegovom iskustvu, vozači u Evropi su ljubazni i spremni pomoći, ali stoperima uglavnom staju muškarci ili bračni parovi, dok se žene i dalje boje da prime nepoznate ljude u automobil. Dodaje da ni sa policijom nije imao problema, te da su ga uglavnom upućivali na bolja mjesta za spavanje ili prevezli dio puta. Naglašava da iako u Španiji generalno ne vole stopere i da je stopiranje zabranjeno, ljudi su jako ljubazni. Put kroz Španiju bio je dug i težak, ali u suprotnom smijeru, odnosno od Španije do Zagreba, stigao je za dva dana.
„Negdje na sjeveru Njemačke sam stopirao za Amsterdam kada je iz auta izašla žena, donijela mi kolač. Izvinjavala mi se jer me ne mogu povesti, jer u autu stvarno nije bilo mjesta. Nedugo nakon toga staju mi otac i sin, sa bradama i šeširima. Kod njih sam odsjeo jedno vrijeme, u selu nekih 40 km od Amsterdama. Taj momak u narednih par mjeseci dolazi u Banjaluku“, dodaje Aleksandar, ističući opet ljubaznost prema strancima, ali i stoperima uopšte.
Jedini incident koji je prijetio da mu ugrozi putovanje, odnosno pokvari planove desio se u Parizu, kada je spavao u podnožju Ajfelovog tornja. Tada ga je probudio pokušaj dvojice crnaca da mu ukradu torbu i gitaru, koje je, srećom, vezao za sebe.
Ističe da poznavanje jezika osim engleskog nije nužno, jer ljudi uglavnom razumiju šta im se govori i spremni su pomoći, čak i ako se sporazumjevate „rukama i nogama“. Onome ko se dvoumi oko polaska na slično putovanje poručuje kratko „kreni“.
„Ja sam izašao na kružni tok na Petrićevcu i krenuo, odatle došao do Španije“, dodaje on za kraj našeg razgovora.