Republici Hrvatskoj smo sve mi jednake. Pred njom smo jednake, jednako nas voli. Sve joj plaćamo porez i od nje imamo koristi. Kakve koristi? Ophodi li se država zaista jednako prema svim njenim građankama?
Piše: Dragana Stojić
Ovo nije priča o majkama. Ovo nije priča o tome daje li država dovoljno majkama i podržava li ih onoliko koliko bi možda trebala, ne. Ovo je priča o onima koje nisu majke i očevi i odnosu države prema njima.
Roditeljstvo je izbor. Ili bi barem trebalo da bude.
Trudnoća je nešto što se ne dešava samo od sebe i iznenada, nešto je što je svakako podložno kontroli i ciljano se dešava (ili bi barem trebalo tako da bude?). Nije bolest koja se, eto, pojavi, pa se mora tretirati na ovaj ili onaj način, iako se i mnoge bolesti mogu sprečiti ili se bar može raditi na sprečavanju istih.
Trudnoća je izbor.
Trudna se može biti, a ne mora. Nije ključna za preživljavanje osobe kojoj se dešava. Trudnoća ne leči ništa i bez nje se može.
Kada se desi trudnoća, koja je izbor, tu uskače država. Trudnica ima pravo na prestanak s radom na neko određeno vreme, uz novčanu nakandu. Ponavljam, ovde se ne bavim time je li ta naknada odgovarajućeg iznosa. I tu dolazimo do nejasne situacije: osoba ostaje trudna, jer ima na to pravo, to želi iz svojih razloga koje ne treba i nije dužna bilo kome objašnjavati – i država joj daje slobodne dane i novac dok koristi te slobodne dane. Naravno da ona ima pravo na taj novac, jer plaća porez, pa je jednim delom to i njen novac, ali ima pravo na novčanu pomoć i ako nije zaposlena i ne uplaćuje porez na taj način. Ostavlja novac kroz druge mehanizme. Tu ništa nije sporno. Treba biti solidarna.
Ali gde su u toj priči osobe koje nisu roditelji, jer ne žele to biti? Gde su sve one i oni koje i koji su izabrali drugačije da žive, da žive bez dece? Šta država njima daje zbog tog izbora? Ukoliko je njihov izbor da putuju, hoće li im poslodavac dati slobodne dane i plaćene te dane? Neće.
Pitanje reproduktivnih prava je postalo osjetljivo pitanje. Imamo zakon koji uređuje ovo pravo, zakon datira iz ‘78., terminologija mu je neusklađena s današnjim vremenom, istovremeno je i liberalan i ograničavajuć i svakako će se morati doraditi i prilagoditi. Pretočeno u današnje vreme, taj zakon ograničava muškarce i žene kada se radi o sterilizaciji (za žene – podvezivanje jajovoda, za muškarce – vazektomija).
Naime, prema važećem zakonu, tom iz ‘78., da bi se osoba podvrgnula sterilizaciji, mora imati 35 godina. U stvarnosti to izgleda ipak nešto drugačije. U praksi, naime, ginekolozi vrlo često predlažu ženama nakon trećeg carskog reza da se učini podvezivanje jajovoda i to o trošku države. Država, dakle, pokriva trošak podvezivanja jajovoda ženi koja je rodila tri puta i to na određen način, a ženi koja nije rodila – ne pokriva trošak podvezivanja jajovoda.
Nadalje, žena koja želi prekinuti trudnoću, može to učiniti do 10. tjedna trudnoće, ali na svoj račun. Ne ulazim sada u činjenicu da je prekid trudnoće/pobačaj/abortus legalan, ali izuzetno teško dostupan (kolektivno korištenje prava na priziv savjesti od strane ginekologa i ginekologinja, pri čemu bolnice koje imaju dopuštenje da se u njima obavlja pomenuta zdravstvena usluga ne osiguraju vanjskog suradnika koji će ženi omogućiti ostvarenje njenog prava na prekid trudnoće). I ne ulazim u činjenicu da se cijena abortusa kreira doslovno od ustanove do ustanove, da se vrlo često ne izdaju računi za tu uslugu, da se statistika lažira na način da se adminsitrativno vodi da je u pitanju bio nerazvijeni plod i da se tako stvara siva zona koja ostavlja ogroman prostor za – kriminal. Preko leđa žena. Ne ulazim ni u to što prije podne ginekolog/ginekologinja kaže da ga/je peče savjest i da ne želi da radi abortus (i još neke zahvate), ali popodne savjest stavi na off, pa privatno odradi traženu uslugu. I, da, naravno, abortus plaća žena iz svog džepa.
Parovi koji nisu sposobni ‘napraviti’ dete spontano, odlučuju se na potpomognutu oplodnju. I tu se dešava bitna stavka – pokušaje oplodnje plaća, pogađate – država. Određen broj pokušaja pokriva Zavod za zdravstveno osiguranje.
Država plaća pokušaje medicinski potpomognute oplodnje i to u više navrata, a podvezivanje jajovoda i vazektomiju, koji se obavljaju samo jednom, ne plaća.
Sada dolazim do zaključka koji mi se sam nameće. Država brine samo o onim svojim građanima i građankama koji i koje žele produžiti vrstu, bilo na način da im se trudnoća desi spontano ili da im treba pomoć u tom procesu. Za one koje ne žele igrati i živeti te uloge važe druga pravila. Žene ako ne žele uopšte da budu trudne ili im se desi trudnoća koju ne žele da iznesu do kraja – moraju to da plate. Njima država ne pomaže u njihovim odlukama. Jer rade protiv nje. Biraju način života koji ne rezultira budućim radnicima, majkama, vojnicima, poreznim obveznicima…
Država ne pomaže svim svojim građanima i građankama u ostvarenju svih svojih potencijala, ali svi njeni građanke i građani i te kako nju moraju da poštuju i ispoštuju. Pomislite samo na sve te poreze koje plaćate, a onda pomislite i na to koliko ste iz toga, ustvari, koristi izvukli za sebe.
Država nas usmjerava da radimo onako i ono kako njoj odgovara.
Sa 18 godina mogu da sklopim brak i rodim dijete.
Sa 18 godina mogu da glasam na izborima.
Sa 18 godina mogu da idem u rat.
Sa 18 godina mogu da radim (i samim tim plaćam porez).
Ali da bih provela u djelo SVOJU odluku o SVOM tijelu, a koja se tiče sterilizacije, moram sačekati još toliko. Eto za šta mi trebamo državi.
Za potrebe teksta kontaktirala sam Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje s upitima o cijeni svih pokušaja medicinski potpomognute oplodnje, abortusa, vazektomije i podvezivanja jajovoda, jer sam htela prikazati odnos onog iznosa koji država podupire spram iznosa koji ne podupire, ali odgovore nisam dobila u potpunosti. Dobila sam samo odgovore u vezi medicinski potpomognute oplodnje, a kako ostale navedene zahvate sam Zavod ne plaća, nemaju ni odgovore na pitanje koliko sve to košta.
Radi se o tome da nije u pitanju manjak novčanih sredstava i da nije to razlog zbog kojeg država odlučuje da određene stvari ne podmiri, nego se radi o ideji i jasnoj poruci koje stvari država podupire, a koje ne i u koje je spremna uložiti, a u koje ne.