U Banjaluku voli doći jer publika zna tekstove bolje od njega samog. Smatra da je svako od nas barem jednom morao biti na silu sretan. Objašnjava po čemu je posebna ulica Fuada Midžića. Frontmen Zabranjenog pušenja Sejo Sexon u intervjuu za eTrafiku otkriva kako su im kolege predviđale da će postati poznati, ali samo do Visokog.
Piše: Nikola Zgonjanin
Šta publika može očekivati na Motofestu, 26. maja?
Naše moćne megahitove koji ushićuju već nekoliko generacija, ali za ovaj posao, kako sam već nekoliko puta rekao, nije važno kakve su pjesme, važno je da je pjevač lijep, da je pjevač dobro obučen, da je depilirao noge i da je dostojan veličine svog estradnog imena.
Publika će imati repertoar koji često sviramo, malo tvrđe i malo žešće pjesme, on the road poezija poput karabaje i pišonje i žuge. Stvari koje su prirasle za srce bajkerskoj populaciji, tako da će koncert biti baziran na nekom bržem, motoričnijem zvuku. Kad već ne vozimo motore, možemo motorično da sviramo.
Sa banjalučkom publikom ste već na Ti, kako se razvija taj odnos?
U Banjaluku volim doći jer publika zna bolje tekstove od mene. Taj koncert mi dođe nekako relaksirajuće jer veći dio koncerta otpjeva raja, a ne ja. Nekad se zapitam da li bi možda ja trebao njima da platim za nastup.
Jedna od vaših novih pjesama, Nova godina, govori o kraju jedne, izgleda loše veze. Da li je to vid savjeta, da se ljudi na vrijeme „riješe“ negativnog?
Ne volim imati ulogu savjetodavca, svako će iz te priče izvući svoj zaključak i svoju poruku. To je najljepša stvar kod muzike, što u stvari nema tu mogućnost i performansu direktive, dopušteno je da svako to tumači po svom osjećaju, po svom srcu, po svojoj emociji. Zapravo, to je više pjesma o onim momentima kada moramo biti na silu sretni, na silu zadovoljni da ne pokvarim ljudima raspoloženje, da ne pokvarimo trenutak, da ne pokvarimo praznik. A mislim da se to desilo svakom čovjeku, da je u nekom trenutku svog života morao biti na silu sretan.
Albumi Zabranjenog Pušenja još od početka nose sliku Sarajeva kao grada, situacija, ali i ljudi. Koliko bi se pjesme i situacije mogle pronalaziti i u drugim gradovima?
Mislim da svaki grad ima svog Šekija i svoju Fikretu, mislim da je u tome tajna uspjeha ovog benda. Prognoze starijih kolega su bile da ćemo dobaciti najdalje do Visokog, da ljudi neće razumjeti poetiku tog malog naselja, tog mikrosvijeta, ali nekako tehnika Zabranjenog Pušenja je bila da taj teleskop okrene dole prema zemlji, prema travi i posmatra nas male mrave. Nekako nam je to uvijek bilo interesantnije nego da taj teleskop uperimo ka zvijezdama. To je trademark ove grupe i nekim čudom su te priče uspjele osvojiti te ljude i osvojiti te simpatije i dalje, što potvrđuje moju tezu da ove priče koje su se dešavale u Sarajevu su univerzalne priče koje vjerovatno postoje svugdje.
Ulica Fuada Midžića se ponavlja u više pjesama, po čemu je ona posebna?
Ulica Fuada Midžića je neko malo čudo, podsjeća me na Bourbon Street u Nju Orleansu, ulica u kojoj su probali i Zabranjeno pušenje i Elvis J Kurtović, Crvena Jabuka i Plavi Orkestar. To je bila ulica koja je imala garaže gdje su pošteni radnici parkirali svoje male fiće. Te garaže su često pretvarane u prostorije za probe tako da je tu vježbao i Tifa i neki drugi ljudi. Ne smijemo zaboraviti Nadrealiste koji su stanovali u toj ulici, koji su tu ulicu na neki način proslavili. Bila bi lijepa stvar u toj ulici napraviti neki muzej gdje bi ljudi mogli doći da se upoznaju sa još nekim detaljima iz tih karijera, ali nadam se da još ipak nismo za muzeja.