Najpoznatiji moto klub svijeta Anđeli Pakla (The Hells Angels) od osnivanja daleke 1948. godine pa do današnjeg dana predmet su mnogih kontroverti i istraživanja. Strastveni ljubitelji Harli Dejvidsona, buntovnici protiv američkog načina života koji počiva na idividualizmu i materijalnoj dobiti, posljednji preživjeli izdanci kontrakulturnog pokreta koji je svoje zlatno doba imao 60. godina prethodnog vijeka u SAD, siledžije čije tuče nerijetko završavaju smrtnim ishodom i mafija na točkovima – sve ovo se može reći kada pomenemo klub koji je tokom decenija postao svjetski brend i danas ima ogranke u 55 zemalja svijeta.
Piše: Slobodan Manojlović
Anđele su osnovali veterani američke vojske iz Drugog svjetskog rata. Sa bivšim saborcima i policijom su od početka bili u konstantnom sukobu, što im nije smetalo da napadaju demonstrante koji su se borili protiv rata u Vijetnamu. Tokom 60-ih godina postaju fenomen čemu je “kumovao” i dokumentarni roman književnika i oca gonzo novinarstva Hantera Stoktona Tompsona (autor romana “Ludilo i paranoja u Las Vegasu” i “Dnevnici ruma” koji su kasnije ekranizovani) o njima.
“Kalifornija, praznični dani pobvodom Dana rada… Zorom dok magla još uvijek gospodari ulicama, banda motociklista u lancima, u iznošenim masnim leviskama uprljanim u mehaničarskim radnjama, dolazi iz non-stop restorana i jeftinih motela iz Friska, Holivuda, Berdua i Istočnog Ouklenda, sa periferije Montereja, sjeverno od Big Sura. Zločinci su ponovo tu. Anđeli pakla, u stotinak redova, po dvojica u svakom, jureći ludo i brzo rano ujutro autoputem, nisko u svojim sjedlima, bez ijednog osmijeha, zgusnuti jezde kroz saobraćaj i voze se glavnom trakom sa 150 km/h, prolazeći na centimetre blizu ostalih. Kao Džingis Kan na čeličnom konju, nemani sa vatrenim čmarom, koji punom brzinom napada između nogu vaše kćeri otvarajući je kao limenku piva bez pitanja i bez razloga. Pokaži mediokritetima kako imaš stila, neka svi osjeta miris nasilja kakvo nikada nisu vidjeli.”
https://www.youtube.com/watch?v=0B3vsaY5w00&feature=youtu.be
Ovako je svoju priču o Anđelima, koja se za njega umalo završila tragično, započeo kolekcionar oružja, narkoman i alkoholičar, jedan od najvećih protivnika bivšeg predsjednika SAD Ričarda Niksona, nesuđeni šerif okruga Aspen (izbore tijesno izgubio) Tompson. Naime, nakon što je odbio da podijeli zaradu od honorara u kojima je pisao za magazine o Anđelima, motociklisti su odlučili da ga nauče pameti. Završio je sa teškim tjelesnim povredama. Godine 1969. obezbjeđivali su koncert Rolling Stonesa kada je jedan od Anđela do smrti pretukao Afroamerikanca Mredita Hantera, što je zgrozilo američku javnost. Uslijedile su društvene osude. Poznate ličnosti koje su do tada bile u bliskom kontaktu sa klubom ogradile su se od svega što je vezano za Anđele. Mnogi članovi kluba su se u narednim decenijama okrenuli kriminalu (narkotici, prostitucija, pljačke i sl) i sukobima sa drugim odmetničkim klubovima.
U cilju da prozborimo sa nekim ko ima lično iskustvo sa Anđelima, nakon više mjeseci traganja uspjeli smo da dođemo do kontakta Džordža Kristija. Nakon nekoliko prepiski i ubjeđivanja odlučio je da odgovori na neka od naših pitanja. Kristi je bivši predsjednik Ventura ogranka i uz Sonija Bardžera najuticajniji čovjek kluba u periodu od 1980. do 2011. godine, kada je napustio Anđele umoran od bezuspješnih pokušaja da sklopi mir sa drugim klubovima i sukoba sa Bardžerom oko pravca kojim treba da ide klub. Od tada je izdao knjigu “Exile on front street”, koja nažalost još uvijek nije prevedena na naš jezik.
Našoj publici je postao poznat po dokumentarnom serijalu “Outlaw chronicles”, koji je radila televizija History. Nakon odlaska iz kluba zabranjeno mu je da razgovara sa bilo kim od ljudi koje je 35 godina zvao svojom braćom. Prije pristupanja Anđelima Džordž je pred sobom imao obećavajuću vojnu karijeru, ali stvari su otišle u drugom smjeru.
“Godine 1966. sam počeo da vozim Harli Dejvidson i takođe postao marinac u vojsci SAD, zatim sam radio u Ministarstvu odbrane sa strogo povjerljivim podacima. Tokom mog slobodnog vremena vozio sam sa odmetničkim moto klubovima. Jednom kada sam upoznao Anđele pakla, njihov vođa Stari Džon pitao me da li želim da postanem njihov prospekt (pripravnik, određen period vas članovi kluba testiraju na razne načine dok ne zaslužite da postanete punopravi član kluba). To je promijenilo moj cjelokupni pravac u životu. Bio sam navučen i više nije bilo nazad”, kaže Kristi.
Koliko su se Anđeli razlikovali od drugih klubova u to vrijeme?
Anđeli su bili mnogo veći i mnogo organizovaniji od svih ostalih klubova zajedno u tom trenutku. Takođe su privlačili mnogo više pažnje zakona.
Kako se od prospekta postaje član Anđela?
To je dugo putovanje. Morate da budete spremni da stavite svoj život na drugo mjesto, spremni da se odreknete slobode. Možete čak i da izgubite život.
Da li su kontrakultura, rat u Vijetnamu i učenja Timotija Lirija imala uticaj na vas u tom periodu?
Cijela zemlja je prolazila kroz tranziciju i kao Anđeo pakla ja sam bio tačno u sredini svega toga. Ljudi poput članova Greatfull Deada, Lirija, Kena Kesija i Denisa Hopera uticali su na mene kroz razgovore i prijateljstva.
Da li su anđeli kontrateža američkom načinu života koji počiva na individualizmu i materijalnoj dobiti?
To je kompleksno pitanje jer se način život kada sam ja ulazio u klub dosta promijenio u odnosu na period kada sam odlazio. Osjećam da smo vremenom postali ljudi protiv kojih smo se borili.
Kako komentarišete činjenicu da veliki dio javnosti gleda na Anđele kao na mafiju na točkovima?
Anđeli nisu kriminalna organizacija, oni su organizacija sa kriminalcima u svojim redovima.
Kakvo je vaše mišljenje o Soniju Bardžeru?
Na početku sam bio veoma impresioniran njime kao čovjekom i liderom, ali sam brzo formirao lične ideje u vezi pravca kojim treba da vodimo klub kao vođe. Imao sam svoja gledišta i on nije dijelio moju viziju. Naše prijateljstvo je bilo narušeno da bi se vremenom potpuno uništilo.
Šta je dovelo do toga da napustite klub?
Vidio sam da svi ratovi koje smo vodili decenijama nisu produktivni i da nema smisla da se sukobljavamo sa ljudima koji imaju ista interesovanja kao i mi. Življenje i “pusti samo da se živi” stav se izgubio na tom putovanju. Napolju je velika cesta i ima mjesta za svakoga. Bilo je teško da prihvatim da nisam uspio u svojim ciljevima da uspostavim mir, ali kao vođa nekada morate da donosite teške odluke. Osjećao sam da to možda mogu da uradim izvana. Još nisam odustao,
Koliko vam nedostaju ljudima iz kluba sa kojima vam je zabranjen bilo kakav kontakt?
Bilo je teško i sada je isto tako, to je bila moja porodica. Nikome nije dozvoljeno da razgovara sa mnom, ali povremeno dobijem poruku od nekoga i to mi daje nadu za budućnost.