Nedaleko od Banjaluke, na porodičnom imanju Tamamovića raste pravi mali egzotični vrt jer se njegova vlasnica, Milka Tamamović, bavi uzgojem egzotičnih biljnih kultura. Ono što je u početku bila ljubav i hobi se pretvorilo u izvor prihoda za sve članove porodice jer su Tamamovići, nakon što je Milka ostala bez stalnog zaposlenja, svoju proizvodnju orijentisali na tržište i kupcima odlučili ponuditi batat, kivano, papaju, pepino, bambus i mnoge druge vrste egzotičnog voća i povrća.
Piše: Nataša Tomić
Već 20 godina se članovi Organiko porodice interesuju za ekološku proizvodnju biljaka, a toliko dugo skupljaju i njeguju egzotične biljne vrste. Nakon što su uvidjeli da one savršeno uspijevaju na našim prostorima, poželjeli su da svoju kolekciju prošire i drugim biljkama, pa su na putovanjima kupovali i donosili sjemena, neka su naručivali sa interneta, neka i mijenjali i tako došli do zavidne kolekcije. Neka od sjemena su došla iz Perua, Mikronezije, Kine, Afganistana, Ukrajine, Rusije, Meksika te mnogih drugih zemalja. Tako je nastao i “Organiko”.
„Zadnjih 20 godina se interesujem za ekološko gajenje povrća i voća, sakupljanje neobičnih i pomalo egzotičnih biljaka. Asortiman ponude na našim pijacama je skroman. Sve je oskudno: četiri do pet sorti paradajza, možda toliko paprika i pasulja, dvije sorte krompira – bijeli i crveni, hercegovački, glamočki i ljevčanski, sjemena luka poznajemo tri ili četiri vrste, toliko i salata i to sve proizvedeno od uvoznog holandskog sjemena“, započinje priču Milka, te dodaje da su do sada oni u Organiku skupili i uzgojili veliki broj biljaka egzotičnog porijekla ali i starih i skoro zaboravljenih sorti koje su se nekada uzgajale i kod nas.
Ona za eTrafiku dodaje da je imala jaku potrebu za još puno vrsta različitih jestivih biljka i tako je počela pomalo gajiti, testirati i skupljati biljke, sjemena i sadnice.
“Spoznala sam da možemo gajiti i u našoj klimi još stotinjak povrtlarskih i voćnih vrsta. Poslije gubitka zaposlenja u Telekomu RS nakon 25 godina rada ostala sam bez stalnih i sigurnih primanja. Najviše me je pogađalo to što nisam imala dovoljno novca da nastavim svoju avanturu sa egzoticima. U jednom momentu sam odlučila da prodam svoj višak sjemena da bi mogla kupiti nekoliko novih sorti. Napravila sam profil na OLX mreži i prodaja je krenula. Nastavila sam sa nabavkom i ispitivanjem mogućnosti za gajenje novih vrsta. Kasnije sam odlučila da prodajem i sadni materijal jer sam ga uveliko proizvodila za svoje potrebe i onih koji su znali šta radim. Proizvodnja sadnog materijala mi je dala ideju da počnem sa gajenjem nekih od egzotika za komercijalne potrebe. Da bi bolje javnosti predstavila svoje proizvode nastao je Organiko“, prepričava naša sagovornica.
Dodaje da imaju mnogo biljaka voća i povrća, te da na jednoj parceli zemlje u ličnom vlasništvu imaju, na primjer, zasađeno nekoliko vrsta kivija.
“Zatim imamo šišandru, goji, kaki jabuke, nachi kruške, kineski dren, kinesku urmu ili iglicu, pau-pau, crnu kajsiju, neobične šljive i dosta veoma starih i skoro zaboravljenih voćnih vrsta poput brekinje, mukinje, oskoruše, ribizle, borovnice i stare sorte kruške, jabuke, trešnje, šljive, breskve i šipka bez trna, šparoge, rabarbare, marakuje, feijoa, smokve“, dodaju Tamamovići.
Prema njihovim tvrdnjama, prije 20 godina je bio pravi izazov doći do sjetvenog i sadnog materijala za vrste koje su željeli uzgajati. Danas je internet olakšao proces kupovine sjemena i sadnica pa je sve što im je potrebno na samo nekoliko klikova mišem udaljeno od njih. Ipak, ono što je pravi izazov u cijelom procesu jeste uzgoj biljaka koje u većini slučajeva ne pripadaju našem klimatskom području pa je oko nekih potrebno mnogo truda, rada i testiranja.
„Tek po dobijanju sadnog materijala nastaje prava avantura oko razvijanja biljke. Nekad sjeme ne bude ispravno, nekad dobijemo krivu sortu, nekad jednostavno ne uspijemo. Skoro nikad ne odustajemo i po sedam ili osam godina pokušavamo neku vrstu da gajimo da bi naučili sve o biljci, o gajenju, o korisnosti. Moramo ustanoviti da li određena biljka ima zaista sve potrebne kavalitete, koliko teško ju je odgojiti i ima li prehrambene, ekonomske ili neke druge upotrebne vrijednosti biljke ili ploda“, naglašavaju iz Organika.
Kupcima je, dodaju, potreban određeni period da se priviknu na nove proizvode i ukuse, ali jednom kada to učine sve je lakše. Organiko porodica ne sumnja da će njihovi proizvodi jednog dana postati sirovina za prerađivačku industriju i da će se udomaćiti u ishrani našeg stanovništva.
„Svaka novina ima period privikavanja, nekad kraći, nekad duži. Banana je na ove prostore stigla kad smo bili djeca, danas je nezmjenjiva. Zamislite život bez banane. Ista ova priča je i sa našim biljkama, uskoro će one biti veoma cijenjena i potrebna hrana ali i proizvodna sirovina za neke nove prerađivačke kapacitete i neki novi izvozni artikli sa ovih prostora. Puno tog se izdešava samo u jednom ljudskom vijeku. Treba razmišljati o generacijama koje su sad u vrtićima i školama, o njihovom zdravlju o njihovim navikama, od tog kako njih naučimo i vaspitamo zavisiće budućnost pojedinaca, građana, naroda pa i same države“, govore naši sagovornici i osvrću se na sve lošiji imidž koji poljoprivreda kao privredna grana ima na ovim prostorima.
Tvrde da za perspektivnu i prosperitetnu poljoprivrednu proizvodnju moramo imati cilj, motivaciju i neumorno raditi kako bi ostvarili svoje ciljeve.
„Jeste slika o toj grani privrede prilično nejasna, pomalo zbrkana. Prije svega nema definisanih ciljeva. Država pojma nema kuda želi da ide, nema jasnih ciljeva a da ne govorimo da uopšte nema ni viziju o tom kako bi mogli uraditi neke velike pomake u boljem pravcu na korist proizvođaču, izvoznicima i građanima. Sve je prilično konfuzno, svi žele da izvoze i ostvare veliku dobit. Priča i želje su jedno, put kojim treba krenuti da se tom cilju približi je potpuno u magli, niko se ozbiljno stručno i posvećeno tim pitanjem ne bavi. Imamo mi puno institucija i uposlenih u njima, imamo i novac, ali ne i jasnu viziju budućnosti naše privrede. Ljudi samo otaljavaju svoj posao, čekaju kraj radnog dana, čekaju platu i ne trude se da nešto značajno urade jer ko to vidi i ko procjenjuje učinkovitost. Niko naravno, pišu se izvještaji potpuno izolovani od realnosti . Daleko smo od neke prosperitetne poljoprivrede na koju bi se mogle oslanjati druge privredne grane industrija, prerada, transport, trgovina, turizam, zdravstvo“, ističu oni.
Jedno od rješenja i načina da se pokrene poljoprivreda, naglašavaju naši sagovornici, jesu “Gradske bašte” koje su se formirale na području Banjaluke. Podsjećamo, ovaj koncept podrazumijeva bavljenje baštovanstvom u urbanim sredinama jer se slobodne površine pretvaraju u bašte a zainteresovani građani dobijaju priliku da na parceli proizvode hranu za vlastite potrebe. Kako tvrde ovi proizvođači organskog i egzotičnog voća i povrća, ovo je pomak sa dna i može dovesti do buđenja svijesti kako stanovništva tako i vlasti jer je svima potrebna zdrava i ekološki savjesno proizvedena hrana.
„Ako se građanstvu objasni potreba da se okrenu prirodi, da nauče sami da proizvode hranu, da rade, da stvaraju, da svoje vrijeme korisno troše, kad dobiju prve plodove uvidjeće da ova priča ima smisla. Baštovanstvo je ljekovito kako za pojedinca tako i za cijelo društvo. Kad plodovi budu vidljivi, grad će da živne, oko 100 porodica će u grad donijeti novu vrijednost, zdravu čistu hranu, naučiće puno o prirodi i sebi, družiće se i razmjenjivati iskustva. Za prvom baštinskom zajednicom će početi nicati nove i dalje će se omasovljavati. Ljudi će prepoznati vrijednost i ulogu ispravnoga načina života i uvidjeće ulogu hrane”, ističu oni.
Iz Organika naglašavaju da su svjesni kako će buđenje biti sporo ali dodaju da je ono neminovno.
“Djeca će biti uvedena u tajne baštovanstva, čuvanja prirode, reciklaže i radost kontakta prirode i čovjeka će biti nezaustavljiva. Zdrava hrana će biti svakom značajna i poželjna, porast tražnje siguran i uzlazan. Institucije će shvatiti da se nešto dešava (na kraju i oni su ljudi i oni žele biti zdravi i jesti zdravo). Sjetiće se neko proizvođača seljaka, sjetiće se i puste zemlje neobrađene, sjetiće se i onih koji odlaze. Seljak-hranitelj će postati tražen i prepoznat kao stvaralac i tako vrednovan. Tad će već masovno gradska populacija da traži komad zemlje ili se dalekim rođacima vraćati u selo i raditi onaj posao koji su im pradjedovi radili. To više neće biti sramota i nešto nisko, to će biti posao vrlo dostojanstven baš onako kao oduvijek i jeste bio. Gradske bašte će ovu maštariju pretvoriti u realnost. Neko mora točak pokrenuti u drugom pravcu. To će biti veoma težak posao ali siguran i uspješan“, zaključuju priču naši sagovornici.
eTrafika.net