Košarkaški svijet je u svakoj svojoj eri imao svoje legende i njihove međusobne duele, ali ipak najveći od njih je Majkl Džordan… Ako se pitate zašto, odgovor je jasan… Jednostavno, Majkl Džordan je u svojoj eri osvojio šest titula. Mnogi će reći da to nije ništa, ipak, neki su osvajali šampionat i mnogo više puta, ali kada se pogleda lista vanserijskih igrača koji su ostali bez titule baš zbog Majkla i njegovih Bulsa sve postane jasno.
Ipak nije lako tolike godine odolijevati Indijani Redži Milera, Atlanti Dominika Vilkinsa, Nju Jorku Patrika Juinga, Juti Džona Stoktona i Karla Malouna, Sansima Čarlsa Barklija (lista je nepregledna), a čak bi i veliki Hakim Oledžuon i Klajd Dreksler i njihove titule sa Hjustonom bile pod znakom pitanja da Džordan nije odlučio da proba bejzbol. Na sreću njega, a i svih ljubitelja košarke, shvatio je da to nije za njega pa se vratio košarci.
Sve je počelo prije tačno 51 godinu u Bruklinu, kada je Majkl rođen. Njegova porodica se ubrzo preselila u Sjevernu Karolinu gdje je Majkl i počeo da se bavi košarkom. Sve od početka nije išlo baš po zamisilma. U drugoj godini srednje škole nije uspio da se izbori za mjesto u timu jer je po mišljenju trenera bio previše nizak (tada je imao oko 180 cm), a njegov prijatelj Leroy Smith je jedini igrač iz druge godine koji je dobio mjesto, jednostavno, bio je viši od Majkla. To je očigledno poslužilo Majklu kao motivacija da još više radi na sebi, a dokaz da to nije zaboravio je taj da je Leroya pozvao na ceremoniju svog prijema u Kuću slavnih (a i malo poznata činjenica je da se u hotelima prijavljivao pod njegovim imenom). Sljedeće godine je uspio da uđe u tim, a prosjek u posljednjoj godini mu je bio više od 20 poena, i preko 10 skokova i asistencija po meču. Od bezbroj ponuda sa raznih koledža izbor je pao na Univerzitet Sjeverna Karolina, kojima je donio titulu šutem u posljednjoj sekundi preko tadašnjeg centra Džordžtauna, a budućem centru Njujorka Patrika Juinga.
Drugi put kada se Majkl osjetio nepravedno zaobiđenim je NBA draft 1984. kada je izabran tek na trećem mjestu (ispred su bili Ha
kim Oledžuon i ne baš poznati Sem Bouvi). Razlog tog izbora je bila taktika timova koji su ih birali. Hjuston je imao ideju da spoji dva dominantna centra (Hakima i Ralfa Sempsona koji je bio prvi pik prethodne godine), dok je Portland odlučio da uzme Bouvija jer im je očajnički trebao centar, a na poziciji beka su već imali Klajda Drekslera. Ipak zbog problema sa povredama Sempsona i Bouvija ti planovi su propali (doduše gotovo 10 godina kasnije Hakim i Klajd osvojili su zajedno titulu sa Hjustonom).
I pored toga prva sezona Džordana bila je veoma uspješna. Izabran je za rukija godine, kao i na Ol star utakmicu. A baš ta Ol star utakmica je izvor još jedne kontroverze u njegovoj karijeri. Ajzea Tomas i još nekoliko starijih igrača bili su nezadovoljni količinom medijske pažnje koju je dobijao tadašnji ruki, pa su ga suptilno bojkotovali na tom meču, ne dodavajući mu loptu. Da je želja za dokazivanjem i osvetom (što stvarnom, što zamišljenom) bila veliki izvor motivacije Džordanu pokazuje činjenica da je tada on sa nekolicimom igrača izlobirao da Ajzea Tomas ne bude dio originalnog Drim tima na Olimpijadi u Barseloni.
Što se tiče njegovih Bulsa, u prvih nekoliko godina nisu mogli da odu dalje od prvog kruga doigravanja. I pored Majklovih impresivnih statistika, legendarni tim Seltiksa 80-ih se u više navrata pokazao kao nepremostiva prepreka. Do kraja 80-ih je ta generacija predvođena Leri Birdom ostarila, ali se pojavila nova prepreka koju je bilo teško savladati. Čikago je prvi put uspio da prođe prvi krug doigravanja 1988. godine, ali su onda naletjeli na ekstremno fizičku ekipu Pistonsa predvođenu Ajzea Tomasom, Džo Dumarsom, kao i Džordanovim budućim saigračem Denisom Rodmanom. Jakom odbranom na granici faula, kao i disciplinovanom igrom u kojoj je svako tačno znao svoju ulogu, Pistonsi su eliminisali Bulse tri puta za redom, i uzeli dvije titule. Ipak pomak je bio očigledan, Majkl je polako dobijao pomoć u vidu Skoti Pipena koji je sljedećih 10 godina bio veoma važan faktor u uspjesima Bulsa, a i sam je 1988. godine dobio prvu titulu najkorisnijeg igrača lige (prvu od pet), kao i titule u takmičenjima u zakucavanju ‘87. i ‘88. (nevjerovatni dueli sa Vilkinsom). Takođe je tim preuzeo na trenerskom mjestu Fil Džekson. On je imao jasnu viziju kako želi da izgleda ekipa, a ta vizija je definitivno odgovarala i Džordanu. On je počevši od 1987. godine sedam godina za redom bio najbolji strijelac lige, a u svakoj od tih sezona je imao prosjek više od 30 poena po utakmici.
Godina 1991. je konačno bila njegova. Redom su padali Nju Jork, Filadelfija, a onda u finalu istočne konferencije konačno i Detroit Pistonsi. U velikom finalu su ih čekali Los Anđeles Lejkersi sa Medžik Džonsonom i Džejmsom Vortijem. Kompletnu seriju je igrao kao hipnotisan, sa prosjekom od 31 poen, 11 asistencija i gotovo 7 skokova, predvodio je Bulse do prve od tri uzastopne titule. Lejkersi su pali rezultatom 4-1, a Majkl je izabran za najkorisnijeg igrača serije. Sljedeće dvije sezone su nudile sličan scenario. Džordan je igrao košarku svog života a u velikim finalima pali su Trejlblejzersi Klajda Drekslera, a potom i Sansi Čarlsa Barklija, a 1991. i 1992. je bio ponovo biran za MVP-ja. Kao šlag na tortu došlo je zlato sa Olimpijskih igara u Barseloni u kojima je originalni Drim tim prosto samljeo sve svoje protivnike (najbolje je prošla Hrvatska sa porazima od po 33 i 32 razlike).
Ipak 1993. godine, porodična tragedija je promijenila tok njegove karijere. Te godine, 23. jula ubijen mu je otac, a Majkl je odlučio da se penzioniše. Poslije je izjavljivao da se još od 1992. godine igrao sa tom odlukom, a da je ovo bio samo tas na vagi koji je prevagnuo u tom pravcu. U februaru je uslijedio još čudniji potez, potpisao je za bejzbol filijalu Čikago Red Soksa. Razlog tome je bio san njegovog oca da Majkl bude profesionalni bejzbol igrač. Ipak, tu se nije pokazao na dominantnim kao u košarci. Nije uspio da se u najboljoj mjeri prilagodi promjeni sporta, a ni Bulsi se nisu mogli prilagoditi igri bez njega. Tako da se 1995. godine vratio pred kraj sezone. Svoju odluku objavio je javnosti saopštenjem koje je glasilo “I’m back” (Vratio sam se). Ta sezona je bila unaprijed izgubljena za Čikago, ali ipak su dogurali do polufinala Istoka gdje ih je zaustavio Orlando sa Šakil O’Nilom.
Da je Majkl rođeni pobjednik dokazao je već sljedeće godine. Uslijedila je još jedna sezona u kojoj je bio MVP sezone, najbolji strijelac lige, kao i najkorisniji igrač finalne serije. Bulsi, dodatno ojačani Denis Rodmanom prošetali su se ligom. Zabilježili su najbolji skor svih vremena – 72 pobjede i samo 10 poraza. U finalu ih je čekao Sijetl sa Geri Pejtonom i Šon Kempom, ali ni oni ništa nisu mogli da urade. Uslijedila je prva titula u novom nizu od tri. I sljedeće dvije godine su bile veoma slične. U svakoj od njih je Majkl bio najbolji strijelac lige, a Bulsi najbolja ekipa lige. Jedino su im prepreke u velikom finalu bile drugačije, to je ovog puta bila Juta. I 1997. i 1998. serije su bile veoma izjednačene i nudile su veliki broj utakmica na jednu loptu. Naravno, ta lopta je išla u ruke Majklu, a on je bio nepogrešiv. Njegovi koševi sa zvukom sirene u dva navrata su razbili san o tituli Jute, a Majkl i Bulsi su sada bili teških šest titula.
Sljedeće sezone uslijedio je novi šok. Usljed isteka ugovora trenera Fila Džeksona, odlaska Rodmana u Lejkerse, želje za trejdom Skoti Pipena,kao i kašnjenja početka sezone zbog kolektivnog ugovora, Majkl je ponovo odlučio da se penzioniše u januaru 1999. Ipak nije mogao bez košarke u potpunosti. Postao je djelimični vlasnik, kao i predsjednik košarkaških operacija u Vašington Vizardsima. Tu je uspio da tim oslobodi velikih ugovora nekih igrača, ali je prvi pik na draftu 2001. godine potrošio na srednjoškolca Kvame Brauna, tadašnjeg velikog talenta, koji nažalost nije uspio da ispuni velika očekivanja i nade koje su polagane u njega.
Poslije samo godinu dana Majkl je odlučio da se vrati na teren. Sa već 40 godina na leđima počeo je sa trenizima na ljeto. I pored nagnječenja rebara koje je zaradio u duelu sa Ron Artestom ipak je odlučio da se vrati na teren i pokaže da i dalje nije za staro gvožđe. Odigrao je još dvije NBA sezone sa više nego solidnim učinkom (postao je prvi igrač u NBA preko 40 godina, koji je postigao 43 poena), ali ipak ni u jednoj od te dvije sezone mladi tim Vizardsa nije uspio da se domogne doigravanja. Na zadnjoj utakmici u karijeri izašao je iz igre i po posljednji put bio ispraćen višeminutnim ovacijama gledalaca.
Sljedećih nekoliko godina proveo je rekreatvno igrajući golf (hobi mnogih NBA košarkaša), ali 2006. godine ponovo se vratio u svijet košarke. Ovaj put u novoformiranu ekipu Šarlot Bobketsa. Po broju akcija postao je drugi po veličini akcionar (iza Roberta Džonsona, vlasnika BET-a). Počevši od 2010. godine pokušavao je da preuzme većinu akcija, a to je konačno i uspio, na taj način postajući prvi NBA igrač sa većinskim vlasništvom u nekom klubu. Ipak za razliku od igračke karijere, njegova karijera funkcionera nije nimalo blistava. Razočarenja na draftu su se nastavila i Bobketskima, izbori poput Emeke Okafora i Adama Morisona sa visokih pozicija na draftu su usporili razvoj franšize koja je prošle sezone zabilježila najgori procenat pobjeda svih vremena u NBA 10.6, iliti 7 pobjeda i 59 poraza. Ipak, znajući Majkla i njegov mentalitet, sigurno neće tako lako odustati od uspjeha ni u tom segmentu košarke.
eTrafika.net – Srđan Obarčanin