Tokom ove godine ekološkinja Iva Miljević (28) iz Banjaluke pronašla je 44 nove vrste insekata, tačnije tvrdokrilaca na području Nacionalnog parka Kozara. Ona trenutno radi u „Centru za životnu sredinu“ kao koordinatorica programa Biodiverzitet i zaštićena područja, a uz to je vođa projekata. Ali ono u šta je Iva uložila svu svoju ljubav i rad jesu upravo insekti.
Piše: Dajana Janković
Početkom studija na Prirodno – matematičkom fakultetu, na smjeru Ekologija i zaštita životne sredine, javila se želja za proučavanjem insekata. Iva je prije fakulteta redovno odlazila na različite istraživačke i studentske kampove gdje je upoznala sadašnjeg kolegu Dejana Kulijera. Sa njim je počela da radi na istraživanjima vilinih konjica.
„Počela sam studij 2010. godine i tada je počelo moje interesovanje za tvrdokrilce. Imala sam veliku sreću jer sam upoznala dosta ljudi kroz svoja putovanja, često sam išla na studentske i istraživačke kampove i prije nego što sam krenula sa fakultetom. Tu sam počela sa istraživanjem biljaka, pa onda i gmizavaca. Sve je to trajalo jako kratko dok nisam upoznala kolegu Dejana iz Zemaljskog muzeja i tada sam shvatila da su insekti nešto što mi je interesantno. On me je povukao u taj svijet. On je istraživao viline konjice i još uvijek to radi. Tako da sam ja najduže radila na vilinim konjicima, zapravo još uvijek radim na njima, ali sam se ipak fokusirala na neke grupe koje su jako slabo ili skoro neistražene. Nas dvoje smo puno terena odradili u proteklim godinama, većinu Bosne i Hercegovine smo pokrili za viline konjice“, rekla je Iva.
Jedan odlazak u banjalučko naselje Karanovac bio je prekretnica za nju i njen naučno-istraživački rad. Kada je 2013. godine pronašla do tada neotkrivenu vrstu vilinog konjica na području Bosne i Hercegovine i shvatila da može mnogo da napravi u ovom području, nije odustala od ideje da ih istražuje.
„Sasvim sam slučajno pronašla novu vrstu vilinog konjica u Karanovcu. Tada mi je izgledala kao neka uobičajena vrsta, ali ipak sam odlučila da je uzmem i kada sam došla kući vidjela sam da nešto ne štima, da bi se na kraju ispostavilo da je to nova vrsta za Bosnu i Hercegovinu. Ta vrsta nije bila nađena iako su na tom području rađena istraživanja. To je bila 64. vrsta vilinog konjica pod nazivom Leucorrhinia caudalis. Na osnovu toga smo kolega Dejan i ja napisali rad. To je za mene bila prekretnica, da bi na kraju i diplomski rad radila u Karanovcu“, dodaje naša sagovornica.
U sklopu Rufford projekta, na koji se prijavila sa željom da istraži tvrdokrilce na području NP Kozara, otkrila je 44 nove vrste. Uzorke je sakupljala ručno, ispod kore, po drvetu i po zemlji, zatim je postavljala klopke koje je praznila svakih 15 dana. Nakon toga su uslijedili dani determinacije tih insekata, a u pomoć je zvala kolege iz Mađarske, Italije i Hrvatske, kako bi provjerili podatke da bi sa sigurnošću znala da je sve validno. Trenutno ima oko 800 nalaza koje će uskoro da pošalje u park.
„Područje parka je istraživano od stane nekoliko ljudi, podaci postoje za insekte, međutim oni nisu nikada detaljno obrađeni i kod nas su podaci za entamofaunu jako sporadični. Oni koji postoje su uglavnom iz perioda četrdesetih, pedesetih i šezdesetih godina. Ne postoji dovoljan broj ljudi koji bi se bavili istraživanjem insekata jer su oni jako zahtjevna grupa i nezgodno je raditi sa njima. Vi morate da izaberete određenu grupu ili čak neku određenu familiju u sklopu određene grupe, a jako često nemate adekvatnu literaturu. Kad god je nešto sporno i šta treba da se provjeri zovemo Mađare. Svi podaci iz ovog istraživanja su provjereni sa kolegama iz Hrvatske, Italije i Mađarske“, priča Iva za eTrafiku.
U Centar za životnu sredinu je došla kao volonterka, još u srednjoj školi, u toku kampanje za zaštitu Vrbasa. Ostala je kao volonterka i aktivistkinja a kasnije je dobila i posao. Trenutno vodi projekat Sava TIES koji se bavi očuvanjem staništa uz sliv rijeke Save kroz međunarodno upravljanje invazivnim stranim vrstama biljaka, a radi i na istraživanju invazivnih biljaka na području Tišine, pokušavajući da očuva stanište i spriječi njihovo širenje.
„U Centru za zaštitu mi ne gledamo da radimo čisto naučna istraživanja radi podataka, već da radimo nešto što je svrsishodno. Publikacija ‘Bitka za Sutjesku’ je nastala kao naša borba da se zaštite rijeke NP Sutjeska jer su bile pod prijetnjom od izgradnje pet hidrocentrala. Ja sam vodila ta velika istraživanja, i to je bila prva projektno-istraživačka prekretnica. Bilo je više od 20 istraživača. Nakon dvije godine smo radili dosta manje istraživanje, ali smo se fokusirali na jezera u NP Sutjeska. Imamo jako dobru saradnju sa zaštićenim područjima i idemo ka tome da ih još zaštitimo, kao npr. izvor rijeke Sane. Težimo da se zaštiti u što više kategorija, zavisno od toga kakvo je stanište i koliko je vrijedno“, nastavlja ona.
Kako je i ona jako mlada počela da se interesuje za nauku, apeluje na studente i mlade naučnike da se uključe u ovu priču. Nije se nemoguće baviti istraživanjem u ovoj državi, potrebno je samo sebi dati šansu i okružiti se ljudima koji to već rade.
„Probajte naći neki svoj interes, probajte više stvari i pronađite se. Konstantno radite na sebi jer u takvoj smo zemlji, koliko god da je sistem loš i u nauci baš ne funkcioniše, u istom trenutku to nam daje podlogu da mi razvijamo taj sistem. Jer na žalost i na svu sreću nemamo toliko konkurencije, a ta činjenica može da otvori mnoga vrata i za neko vrijeme, ako se odlučite baviti tim postaćete ekspert i ljudi će tražiti vas“, poručuje ona za kraj i dodaje da planira upisati master studije i napisati još mnogo fenomenalnih radova.
Ovaj tekst je kreiran u sklopu projekta “Snaga pozitivne priče”, koji realizuje eTrafika.net a podržavaju USAID i IOM. Autor ovog teksta je odgovoran za njegov sadržaj i stavovi koji su u njemu izneseni ne odražavaju stavove USAID i IOM.