„Činjenica je da imamo druge dobre autore koji su nedovoljno prisutni i poznati. Uzrok je dvostruk. S jedne strane, postoji vrsta zatvorenosti male sredine. Sa druge strane, postoji svojevrsna nezainteresovanost za ovdašnju književnu scenu. Zapravo, sticaj ratnih i postratnih okolnosti doveo je do izolacije i samoizolaije. Književnost je podnijela najveće žrtve, jer je bila najzatvorenija, za razliku od likovne umjetnosti.“
Piše: Fedor Marjanović
Ovo su neki od glavnih problemama koje književnica Tanja Stupar Trifunović prepoznaje u književnoj sceni Banjaluke i Republike Srpske. Ona je ipak uspjela da pobijedi tu zatvorenost i njena djela polako nalaze mjesto i kod čitalačke publike regiona i Evrope. Njen prvi roman Satovi u majčinoj sobi bio je u najužem izboru za NIN-ovu nagradu, a potom je osvojio Evropsku nagradu za književnost 2016. godine. Jedna od manje prijatnih nagrada je bilo izbacivanje njene pjesme „Razmnožavanje domaćih životinja“ iz programa prošlogodišnjeg Kočićevog zbora. Ove godine objavljen je njen drugi roman Otkako sam kupila labuda u kojem se opisuje ljubavna veza dviju žena. Tanja je za eTrafiku govorila o novom romanu, stanju naše književne scene i „nagradama“.
Spadaš među rijetke banjalučke književnike koji su prešli granicu samog grada i Republike Srpske, dok mnogi ostaju zatvoreni u ovom prostoru. Šta misliš o toj skučenosti naše književne scene?
To je zanimljivo pitanje, jer ga nužno postavljamo sami sebi. Mislim da je naša književna scena neopravdano zanemarena i nedovoljno prisutna u regionalnom okviru. Banjaluka kao grad ima interesantne književne glasove, a ne samo mene. Ja sam sticajem okolnosti dobila Evropsku nagradu za književnost, što donosi jednu vrstu većeg interesovanja šire javnosti za ono što ja pišem i prevode na druge jezike. Tog interesovanja nedostaje za cjelokupnu banjalučku književnu scenu. Mislim da će se to vremenom mijenjati. Postoji mnoštvo kvalitetnih autora mlađe generacije i moje generacije, ali i onih koji su nama prethodili. Očekujem bum banjalučkih autora. Ovdje živim i pratim šta se dešava. Mislim da ima zanimljivih pisaca i pjesnika koji će u perspektivi biti prepoznati.
Koje od tih autora bi mogla istaći?
Često ističem neke od njih, koji već imaju objavljene knjige i osvojene nagrade. Jedna od njih je Tatjana Bijelić, koja je dobila nagradu „Risto Ratković“. Naravno, treba pomenuti i Lanu Bastašić koja ne živi u Banjaluci, ali je autorica iz Banjaluke. Ona je napisala fenomenalan roman Uhvati zeca, koji je ušao u najuži izbor za NIN-ovu nagradu i prepoznat je kao važno književno djelo. Dane Komljen je napisao odličnu prvu knjigu poezije Ubice zečeva za koju je dobio Brankovu nagradu. On je režiser i već je prepoznat u evropskim okvirima. Njegova knjiga je nedovoljno prepoznata i kod nas i regionalno. Tu su i Danijel Gatarić, Predrag Bojić, Berislav Blagojeivić, koji je takođe bio u užem izboru za NIN-ovu nagradu. Postoji i plejada mlađih autora od kojih tek očekujemo objavljivanje prve knjige. Oni su već prisutni u književnom životu i čitaju svoje radove. Neki od njih su Mihaela Šumić, Vladana Perlić, Fedor Marjanović i drugi pripadnici mlađih generacija.
Hvala ti što si i mene navela među „mlađim“ autorima. Pošto si pomenula i nagrade, želio bih da te pitam za jednu specifičnu. Ti si jedan od naših rijetkih autora koji je zabranjen. Mislim na izbacivanje tvoje pjesme „Razmnožavanje domaćih životinja“ iz programa prošlogodišnjeg „Kočićevog zbora“. Kako je nositi se sa takvom nagradom?
Ne bih se toliko osvrnula na to jer sam ja u pitanju. Mogao je biti bilo ko drugi. Mislim da je taj slučaj vrsta simptoma i problema. To je zapravo jedna određena arogancija, nemar i neuvažavanje autora sa ovih prostora. Imamo čitav niz manifestacija u okviru kojih su sami autori skrajnuti i zanemareni. Kao što su slave postale običajni moment, i književne manifestacije su postale forme u kojima je sve važnije od same književnosti. Mislim da je prošlogodišnji „Kočićev zbor“ ilustrativan primjer toga da su organizatori sebi dali za pravo da izopšte autora čisto iz neke svoje procjene. Nešto im se nije dopalo. Ne znam da li je riječ o naslovu ili o pjesmi samoj. Mogu samo da nagađam, što je veoma nezahvalno. Ali to sve pokazaju jedno nepoštovanje prema autorima i književnicima kao takvim. Ovo je pokazalo i nesolidarnost naše književne scene i nespremnost nas samih da zaštitimo našu „struku“ ili „posao“, kako god se to zvalo.
Mnogo si prevođena. Kakvi su podaci o recepciji tvog romana Satovi u majčinoj sobi?
Već sam rekla da je uzrok tome Evropska nagrada za književnost. Njena funkcija je da osvjetljava autore koji su zanimljivi, ali ne dovoljno poznati u evropskim okvirima. Daje šansu manjim kulturama i jezicima i pokušava ih predstaviti evropskoj književnoj sceni. Sama nagrada utiče da izdavači obraćaju pažnju na tu knjigu i prevode je. Prevedena je na pet ili šest stranih jezika, a neki prevodi su u toku. To se sve dešava od 2016. godine. Treba da prođe još neko vrijeme da imam stvarnu percepciju o svemu tome, ali zasad, knjiga je najbolje prihvaćena u Španiji, gdje je izašlo desetine prikaza, ocjenjenjena je i kao jedna od najboljih knjiga prevedenih na španski jezik. Roman je preveden na bugarski, gdje je takođe dobro prihvaćen. Na mađarski je preveden tek nedavno, tako da u ovom trenutku ne mogu imati realnu sliku recepcije. Da li se knjiga na nekom stranom jeziku primi bolje ili ne, na to utiče prije svega prevod. Ja na to ne mogu uticati. Zbog toga treba istaći prevodioce, vrijedne radilice koje prenose ono što smo napisali sa jednog jezika na drugi. Mislim da je i to ono što nedostaje našoj sredini. Treba više pažnje posvetiti prevodiocima i prevodima i više cijeniti njihov trud.
Nedavno je izašao tvoj novi roman Otkako sam kupila labuda. Jedna od njegovih glavnih tema je ljubav dviju žena. Ali prije nego što pređemo na tu vrstu tabua, mislim da je tu važnije to što je ljubav sama po sebi tabu.
Drago mi je što si to zapazio u svom pitanju. Nije tabu ono za šta se uhvatimo na prvu. Nije tabu istopolna ljubav. Svima nama je ljubav tabu, spremnost da se otvorimo za drugu osobu, da je doživimo i da primimo i pružimo emocije. Roman je upravo htio akcentovati da problematika ne leži u ljubavi između osoba istog pola, nego u samoj ljubavi kao takvoj. Roman problematizuje i ljubav i njeno odsustvo. Na mene je ostavio veliki utisak roman Paola Đordana Usamljenost prostih brojeva. On govori o pokušaju doživljaja ljubavi. To je priča o specifičnim ljudima koji su drugačiji, izopšteni iz društva. Oni su kao neka vrsta prostih brojeva i ne umiju da se zbrajaju i povezuju s drugima. Ta priča je i mene zanimala. U tom smislu sam iskoristila momenat ljubavi dviju žena, jer su one samim tim izopštene iz našeg društva. To je i njihova prednost. Ta vrsta ilegalne ljubavi ostavlja više prostora za emotivna preispitivanja, za sudare sa društvom i sa samim sobom. Taj teren mi je bio dramatičniji. Možda sam zato izabrala takvu ljubav, a ne heteroseksualnu, kao što je slučaj sa prethodnim romanom. Sada mi je trebao prostor u kojoj bih zaokružila priču o tome kako je kad ste izopšteni iz društva, a pokušavate biti njegov dio.
Šta zapravo sve stoji između tvojih junakinja i njhove ljubavi?
One su vrsta pozitivnih čudakinja, s jedne strane, a sa druge su žrtve vremena i vlastitih okolnosti i trauma. To ima veze sa stvarnošću u kojoj živimo. One pokušavaju uzdići se i susresti se sa drugim. Drugi je mogućnost da se upoznaju sa samim sobom. To je nekad teško, a nekad i stravično i možda je zbog toga akcenat na dvjema ženama. Ženski odnosi, počevši od prijateljskih, možda su premreženiji i slojevitiji emocijama, izgovorenim emocijama, nego muški. Ne mislim da oni imaju manje emocija, već da ih žene češće i intezivnije artikulišu, dok ih muškarci drže u sebi. I mene je zanimala ta artikulacija. Kroz njihove dijaloge i konflikte željela sam da oživim njihov odnos i da ga ispričam kroz njih. Kako izgleda jedan odnos, kako izgledaju priče o njemu, i kako dvoje ljudi koji su partneri razgovaraju. To je bio izazov, jer sam prvenstveno pjesnikinja, a ni u prethodnom romanu nisam bila pisac dijaloga. Možda sam i ja nasjela na taj stereotip da dvije žene puno pričaju, ali to je bila dobra osnova za razvijanje dijaloga. Ovo je prvo moje djelo koje ima mnoštvo dijaloga.