Davno sam se susreo sa pričom o Petru Panu, dječaku koji ne odrasta. O njegovoj vili, djevojčici Vendi, neprijatelju Kapetanu Kuki i mnoštvu druge djece, koja zauvijek ostaju djeca. Priča o njima je i priča o Nedođiji, zemlji igre, pjesme i mašte.
Svaki čovjek spava i sanja. Neki se sjećaju snova, neki ne. Postoje i oni koji sanjaju na javi, zanesenjaci koji vjeruju da se može i mora ostvariti makar dio onoga o čemu razmišljaju. Ali kao što postoje lijepi snovi, tu su i loši koje nazivamo košmarima, noćnim morama. Oni su druga strana svijeta snova. Podsjećaju nas da i tamo gdje bježimo od realnosti i gdje maštamo o srećnijim vremenima i boljim stvarima, postoje suprotnosti.
Kada bismo samo malo otvorili oči, mi djeca ovog naroda i zemalja vidjeli bismo kako izgleda ova naša Nedođija.
Da li postoji veći košmar od buđenja i saznanja da smo odrasli, a ipak živimo u Nedođiji?
Petar je tragao za svojom sijenkom, mi u tragamo za čovjekom. Ne za bilo kakvim čovjekom, za čovjekom dostojnim da se tako nazove.
Mnogo stvari bismo mi vidjeli da pristanemo da se probudimo i umijemo, da ne gledamo krmeljivim očima.
Vidjeli bismo ljude koji preživljavaju sa četrdesetak maraka pomoći. One koji rade kod ratnih profitera, za minimalac na koji su prijavljeni dok mizerni ostatak dobijaju na ruke. Da bi ”zaslužni građani” izbjegli plaćanje doprinosa. Unaprijed potpisane otkaze, koji su naravno sporazumni, da kada te istjeraju sa posla nemaš nikakva prava. Kao da si ih i imao, ali eto to rade da bi lakše glumili da im je čist obraz. Žene ako ostanu u drugom stanju dobijaju otkaze, ali je važno da država ima strategiju za borbu protiv bijele kuge.
Radnike bez plata, penzionere sa penzijama koje dobijaju kao milostinju iako su mnogo više zaradili. Vidjeli bismo mnogo onih koji vole rat i prizivaju nove sukobe. Mnoštvo balavaca koji u svojim komentarima preko interneta, jer u ovoj Nedođiji se i živi samo virtuelno, otvoreno mrze i prijete jedni drugima, pišući najveće gadosti. Gadosti koje su u ovom i ovakvom svijetu sasvim noramalna stvar.
Vidjećete mlade ljude koji pristaju da žive nametnutim životima. Da igraju po pravilima koje stvaraju oni koji se ne pridržavaju nikakvih pravila.
Medije u kojima ljudi rade honorarno za nadoknadu koja se teško tako može i nazvati. Pa i taj takav honorar uzimaju tako što vrli vlasnici medija uplaćuju pare na račun onih koji su dobili ugovor o saradnji. Da bi oni potom proslijedili keš onima koji će pričekati na ugovor. A i ti sa ugovorom godinama su bili u istoj situaciji.
Isti ti novinari pisaće o prosječnim platama i mogli bi da se pitaju, kada ne bi spavali, koliko su oni ispod tog prosjeka, i ne samo oni već i milioni drugih čija se riječ ne čuje, a i kako da se čuje, kada ne govore oni kojima je posao da govore. Mogli bismo svi zajedno pogledati potrošačku korpu i pitati se kako živimo ako toliko treba da se živi. Da li preživljavanje uopšte i možemo nazvati životom?
Sreli biste profesore na fakultetima, koji pišu knjige u kojima govore o moralu, važnosti obrazovanja, kvazi inteligenciji, a žive i rade tako da na njihovim životima i radu možemo učiti kako ne treba raditi i živjeti. Naravno kada bi mi bili budni i željeli da učimo.
Profesore u srednjim školama koji svoj posao otaljavaju i čekaju prvi u mjesecu, da pokupe platu, ne mareći da li su nekog nečemu naučili. Kako onda da zamjeramo tim učenicima što će biti kao i njihovi profesori. Što će odmah naučiti da je od svega najvažnija plata, za koju oni koji ih uče uvijek smatraju da je mala.
Želju za što većim primanjima, pokazuje nam skraćivanje i obustava nastave. Onaj ko ima čime da ucjenjuje, u Nedođiji ima priliku da dobro živi. Naravno, oni ne misle tako, oni hoće još. A koga je uopšte briga za generacije onih kojima je obrazovanje zbog štrajkova uskraćeno. Za štrajkače oni su bili samo sredstvo da dođu do cilja zvanog ”povećanje plate”. Ocjene se dijele, a ne zaslužuju. Što da brinu, svima je cilj da odu što prije i onima koji bi trebalo da uče i onima koji bi trebali da ih uče.
Kako onda da im zamjerimo što kao studenti ne pokazuju želju i htijenje? Pa od malih nogu su naučeni da ne uče i ne rade. Jer samo kod nas postoji ona ”ne mogu oni mene malo platiti, koliko ja mogu malo raditi”. I tako vijekovima i generacijama u Nedođiji cvjeta nerad, apatija i čekanje.
Duže boraveći u našoj Nedođiji primjetili bi da u njoj postoji i neka Akademija nauka i umjetnosti, čija je zgrada uglednija od svih njenih članova. Gdje je njen predsjednik jedina ličnost koja se pojavljuje u javnosti. To radi jer je ranije bio marioneta čije je konce vukao onaj koji je danas ono što je drug bio juče, pa zbog ranije medijske pažnje sada ima priliku da povremeno nešto kaže. Ostale akademike 98% ljudi i ne poznaje. Međusobno su se uvezali tamo neki i dali sebi titule.
Zašto zamjerati nekome što mijenja stranačke boje češće nego kravatu, kada predsjednik najviše akademske zajednice sada skoro pa punim plućima govori o demokratiji i ljudskim pravima. Drug je postao gospodin, veliki korak našeg društva, pitanje je da li naprijed ili nazad, a mali za akademika, naprijed naravno.
Toliko bismo toga vidjeli da bismo svisnuli od tuge.
Samo ne razmišljajući može se podnijeti kretanje po ovoj zemlji. Gdje kraj tih loših puteva stoje zidine srušenih kuća, kroz koje raste neko drvo i zatire i prag i trag života i sudbina. Puštajući svoj korijen duboko u zemlju, a krošnjom nadvisujući oronulo zdanje nečijeg truda i rada. Drveće i šipražje skrivaju sramotu ljudi. Odnosno neljudi, ljudskih sjenki, a ti mali ljudi prave najveću sjenku kad sunce zalazi. Ivo Andrić je rekao ”dođu tako vremena kada pametni zaćute, budale progovore, a fukara se obogati”. Ovdje su ta vremena davno došla i ne prolaze.
U postojanje prave Nedođije odrasli ne vjeruju, u nju vjeruju samo djeca i odrasli sa dječijom dušom. Za ove prve, svijet je takav kakav je i oni nemaju ni volje ni mašte da ga učine boljim.
U Nedođiji Petra Pana, djevojčica Vendi uspijeva da objasni djeci da se mora odrasti. Nama to u našoj niko ne govori, a mi ne želimo sami da shvatimo.
Vendi kaže da je spremna za odrastanje, da li smo i mi?
eTrafika.net – Marko Šuka