Problemi porodice Uldrijan iz Banjaluke teško se mogu prebrojati. Teška životna sudbina ozbiljno im je narušila zdravlje, a tokom godina dugovi su se samo gomilali. Ističu da izlaz ne vide.
Piše: Vanja Stokić
Grozda Uldrijan (74) ime je koje je stanovnicima Banjaluke poznato zbog čestih akcija prikupljanja hrane za nju i njenu djecu. Živi sa sinom Sašom (49) i kćerkom Irenom (45). Svi imaju teške probleme sa zdravljem, mjesečno daju oko 300 KM na lijekove. Žive od malih penzija, plaćaju dugove za komunalije i hrane se u javnoj kuhinji.
Sve je počelo još tokom rata, i to otkazima.
“Muž i ja smo dobili otkaze zbog ratnog ludila, već 1992. godine smo bili bez posla. Upoznali smo se tako što je on sa svojom firmom došao iz Sarajeva u Banjaluku nakon zemljotresa, ubrzo smo se vjenčali. Svaka riječ je premala da vam kažem kakva je to dobrica bila i koliki je to čovjek bio”, priča nam Grozda o svom suprugu Slavku.
Sin Saša vratio se sa ratišta, gdje je bilo još 14 članova njene porodice. Tu su počeli njegovi zdravstveni problemi.
“On je došao načet iz vojske. Nije svako sposoban da ta dešavanja prihvati, neko jednostavno ne može uzeti oružje. Sašu smo odveli ljekaru i nakon dvije godine agonije je oslobođen ponovnog odlaska na ratište. Slavko je prvo dobio dijabetes, a zatim i karcinom. To je sve bilo naprasno. Godine 1995. je bio na hemoterapijama, a naredne godine je umro. Imao je tačno 50 godina. Ja sam ostala kao bačena sa neba, sa dvoje nedoškolovane djece. Završili su srednje škole, a Saša je upisao Ekonomski fakultet”, prisjeća se ona ovog perioda.
Uslijedila je borba za goli život. Saša je honorarno radio kao prevodilac jer govori engleski jezik, kćerka Irena je bila zaposlena po prodavnicima, cvjećarama, pekarama… Grozda je prala stubišta i prodavala kozmetiku od vrata do vrata, za proviziju od 10 odsto.
“Tu sam stala sa svime, nisam mogla plaćati režije, bila je borba za opstanak. Tek 2000. godine sam ostvarila muževu penziju koja je iznosila 75 KM. Kasnije sam dobila svoju penziju od 175 KM. Sad ona iznosi 315 KM, ali na ruke dobijam 157, 60 KM jer su dugovi došli na naplatu”, priča nam Grozda, pokazujući fascikle sa sudskim rješenjima, žalbama, tužbama, računima…
Saša je 2004. godine dobio upalu pankreasa i otišao na operaciju. Tada je počeo šok za šokom. Dobio je jak gastritis, zbog kog je povremeno krvario narednih pet godina.
“Bio je u bolnici svaki put. Opet su ga operisali 2012. godine, jer su mislili da ima čir, ali je to bio samo ugrušak. To su bile traume za njega, da bi 2014. završio kod psihijatra i na jačim lijekovima. Onda se to samo nadovezivalo jedno na drugo. Opet je zaglavio u bolnici i ostao na četiri doze insulina, a ranije su bile dvije. Šećer varira, jer je na nervnoj bazi. To je jedna neviđena borba, svakog dana su sekiracije, razmišljamo šta će nam doći sa suda. Za sve režije sam tužena, i to po više puta. Jedna fascikla je puna nalaza, a druga sudskih presuda. Trebalo je sve to izdržati”, prisjeća se ona.
U međuvremenu je i Grozda počela piti lijekove, a Irena je imala drastično visok pritisak kada joj je brat jedne prilike ponovo završio u bolnici.
“Te iste noći ja sam se borila sa dvoje djece na Paprikovcu. On na intenzivnoj njezi, a njoj više od četiri sata skidali pritisak. Nakon toga posttraumatski stres. Krvario je iz arterije, ljekar nije znao zbog čega”, priča nam.
Nakon toga stiglo je isključivanje struje – na mjesečnom nivou. Kaže da je svjesna da se struja isključuje onima koji je ne plaćaju, kao i da sud ne može riješiti njen problem.
“Jednom sam ih tužila na nagovor jednog pravnika. Presuda je bila takva da sam morala platiti još 4.000 KM. Neka mi vode dug, ali neka je ne isključuju, istraumirani smo. Ne mogu da vjerujem i nikad neću moći da shvatim da dolaze sa torbom alata, kao da će demolirati zgradu, a skidaju mi brojilo. Plakala sam i molila, nosila nalaze… Ko može bez struje? Ja je moram trošiti, a a ne mogu je platiti. I šta sad? Ne možeš cijediti vodu iz drenovine”, ističe.
Posljednjih devet godina o ovoj porodici brine banjalučki aktivista Danijel Mihić, koji svakih šest mjeseci organizuje prikupljanje novca i hrane za njih.
“Kada bih mogla usred centra zakupiti bilbord pa da postavim sve ljude koji mi pomažu, da ovaj grad vidi koga ima! Ja sama ne mogu ništa, a zajedno možemo sve”, govori nam Gorzda, koju Danijel često naziva damom zbog otmjenosti u njenom držanju.
Zbog neplaćanja struje je tužena dva puta, a narednih deset godina će uz potrošnju plaćati i dio duga. Ukupan dug za struju je 8.000 KM.
“Da imam još pet života, ne bih to uspjela riješiti. Potrošnju plaćam redovno posljednjih mjeseci. Mjesečno se potroši oko 90-100 KM, ne znam šta troši toliku struju, jer mi je šporet na plin”, govori nam ona.
Još jedna nevolja je ta što stan u kome žive nikada nije otkupljen i dug za njega iznosi 10.500 KM.
“Osjećam se tako da pucam gdje je najtanje. Jednog socijalnog slučaja i samohranu majku od 74 godine sa toliko dijagnoza i dvoje bolesne djece, tuže i mrcvare po sudovima… Koji su tu šokovi i stresovi! Gdje je duševna bol mog djeteta? Ali takav je život, uvijek je bilo onih koji žive i onih koji trpe”, govori ona dok nam pokazuje dokumentaciju sa sudova.
Kada je pitate šta joj je najpotrebnije, ona će vam reći da je to novac i da za nju nijedna pomoć nije mala.
“Za mene ne postoji ništo sitno. Ja dobro znam šta znači nemati 0,20 KM. Dolazili su da nam popisuju stvari prije tri ili četiri godine, kada je Saša bio u najvećim problemima sa zdravljem. Sad su mi se nagomilali lijekovi i došle su režije na naplatu. Meni dnevno ispod 10 KM ne može biti. Nisu to neke bolesti koje zatvaraju apetit, već moramo imati posebnu ishranu”, priča dok joj se po krilu mota mačak Leo. Pronašla ga je na ulici i odlučila da mu pruži topao dom. Ističe da je on liječi i da joj pomaže da se nosi sa svim nedaćama.
Pored toga što je zdravlje njene djece narušeno, ni Grozda nije zdrava. Muči je gastritis, ima slabu cirkulaciju u glavi i tremor koji je često onemogućava čak i da se potpiše. Oštećeno joj je šest pršljenova, desno koljeno i donji dio kičme. Slabo vidi i još slabije čuje. Potreban joj je slušni aparat, ali za sada joj je on samo pusta želja.
“Doktorica mi je rekla da to vodi tome da padnem na noge. Sluh i tremor su mi veliki hendikep. Čistila sam stubišta. Nisam imala tu sreću da čuvam neku baku ili pomognem starijim osobama, tako bih sačuvala kičmu. Snagu mi daju moja djeca, ja iz njih sve crpim. Znam koliko njima trebam i da moram živjeti radi njih”, govori Grozda.
Jedna od najvećih briga joj je sudbina njene djece kada ona umre. Moli nas da ih ne zaboravimo i da brinemo o njima kad nje više ne bude.
Hrane se većinom iz javne kuhinje, a svježe povrće i voće povremeno priušte.
“Nema više zdjele pune voća na stolu, sada kupujem po jednu voćku. Uzmem tri banane, pa tri breskve, tri kruške, nekoliko šljiva… Ako ne mogu baš svaki dan da kupim, onda svaki drugi. Najviše bih voljela da u pola šerpe stavim raznog povrća, sitno isjeckanog, sa nekoliko kapi ulja i da to jedem. To bi mi najviše odgovaralo”, priča nam ona.
Problem joj je i frižider, za koga kaže da radi na škrge.
“Zanosim se idejom da uzmem frižider koji ima komoru, ali nemam odakle. Ako slučajno naleti neko da bi poklonio blender ili sokovnik, to bi mi dobro došlo da pravim obroke za Sašu”, govori nam.
Stan je dotrajao, ali jako uredan. Grozda ističe da joj je veliki problem i samo sređivanje stana jer Saša i Irena ne smiju ništa da rade, dok njoj doktorica brani čak i da nosi kese iz prodavnice.
“Stolarija je u jako lošem stanju. Mi smo se uselili 1980. godine, ništa od tada nismo mogli uraditi. Zimi se mrznemo, a ljeti se pečemo. Kupatilo je u fazi raspadanja. Još su mi olovne cijevi u kupatilu. Našli su se neki dobri ljudi pa su platili krečenje, tada su skinute tapete koje su stajale 20 godina”, pokazuje nam zidove oko sebe.
Svi oni koji žele kontaktirati Grozdu Uldrijan mogu to uraditi putem broja telefona telefona 065/380-427. Svi koji žele donirati novac, tu je račun broj 5620 9981 2997 2559.