Svaki dan govorimo o nezaposlenosti. Čujemo na televiziji razne statističke podatke o procentu nezaposlenosti u Republici Srpskoj, pokreću se različiti programi za zapošljavanje mladih i starih, visokooborazovanih i zanatlija, a s druge strane ti isti ljudi su i dalje bez posla, i dalje hronično nezadovoljni vrijeme provode čekajući ono bolje sutra.
A kada će ono doći? Kada bi bar neko mogao da kaže. Puno je lakše čekati voz, ako znate stvarnu dužinu kašnjenja i da će on zaista i doći, nego ako ga iščekujete i pitate se hoće li, ili je već davno prošao?
To da smo mi, ljudi iz ovog okruženja, skloni kukanju je odavno poznata stvar, ali je isto tako poznata stvar da naši fakulteti u odnosu na neke druge u svijetu proizvode kvalitetniji i obrazovaniji kadar. Zašto onda taj kadar ne radi svoj posao nego sjedi kod kuće ili čeka prvu priliku da pobjegne u inostranstvo? Zar državi nije u cilju da zaposli najobrazovaniji kadar u svojoj privredi, svojoj adminstraciji, da ga zadrži i motiviše? Iskustvo mi govori da nije.
To da se poslovi ne dobijaju na konkursima već u zavisnosti od toga „kakvu i kako jaku štelu imate“ je odavno ispričana i poznata stvar, ali ipak moram da kažem. Osjećam obavezu da kažem, a ne da sjedim nijemo, ljutim se i ćutim. Klimam glavom, smiješim se i razmišljam kojoj stranci da se priklonim, pa da i mene dočeka neka lijepa, udobna fotelja. A nema ni od „smješkanja“ velike vajde, nikad ne znate koliko će potrajati ti kojima ste se smiješili, a samim tim ni vaša udobna fotelja i plata iz državne kase. Teško je danas predvidjeti i zadovoljiti sve te faktore.
Kvalitet, trud, motivisanost, spremnost za timski rad, sve se to traži u konkursima, ali vas ipak neće odvesti predaleko. Boli me nepravda! Boli me kada vidim da diplomirani novinari rade za platu koja je ispod svakog prosjeka, a još više me boli što o tome ćute. Izgleda da smo samo naučili koliko je u ovakvom društvu važno ćutati. Iluzije o objektivnom i istraživačkom novinarstvu vrlo brzo ostavite s druge strane realnosti, u snovima.
Nisam jedna od onih, koja misli da diploma na fakultetu otvara sva vrata, da smo mi sa visokom stručnom spremom Bogom dani i da poslodavci treba da nas vuku za rukav da bismo svoje znanje i mudrost donijeli u njihovu medijsku kuću. Daleko od toga! Ali nisam ni pobornik toga da očekuju da radimo za „popularnost“ i bogaćenje biografije. Zašto onda učitelji, profesori, ljekari, inžinjeri ne moraju da rade honorano, da se dokazuju, da rade za minimalce? Naravno, ni njima nije onako kako bi trebalo da bude, ali plata novinara početnika je ponekad manja od stipendije koju je primao dok je bio student. Kakva je to država u kojoj je finansijski isplativije biti student, nego diplomirani novinar? Jesmo MI možda manje vrijedni ili smo se sami potcijenili pristajući da radimo na takav način?
Kvalitet i znanje su postali nedovoljni u svim sferama društva, tačnije postali su nepoželjni. Jer ako nešto znate, onda vas nije tako lako ubijediti da klimate glavom i slijepo pratite sve što vam se kaže. Danas je najpopularnija riječ „veza“ ili „štela“, jer ste bez nje propali. Džaba desetke, džaba motivisanost, džaba poznavanje jezika… štela je početak i kraj.
S druge strane, veliki broj mladih ljudi, ovaku situaciju koristi kao izgovor za nerad. Ako ne može dobar posao u struci, onda je bolje sjediti kod kuće, kukati svaki dan o stanju u državi i kako eto baš mi nemamo sreće, a kako su svi oni drugi privilegovani. Ni takav stav ne podržavam.
Činjenica je da ništa nije kao što bi trebalo biti. Ali, do sada smo tu školu trebali naučiti. Možda se i nama sreća osmijehne. Do tada, radite šta umijete i borite se za bolje sutra, jer je ravnodušnost jedno od najgorih stanja u kojima čovjek može biti!
eTrafika.net – Jelena Despot