Kao jedan od najboljih studenata Akademije umjetnosti u Banjaluci, Milan Ritan nagrađen je izložbom u Art Klubu Prostor. Naziv izložbe je Put do oltara, a u svojim eksponatima Milan vodi dijalog sa poznatim djelima iz istorije umjetnosti i mitovima.
Piše: Fedor Marjanović
On je student završne godine grafičkog dizajna, kaže da je uvijek volio da gleda reprodukcije i fotografije iz istorija umjetnosti, da analizira djela velikih umjetnika, vođen prvenstveno svojim osjećanjima. Tako se rodila i misao da se i njegov rad nađe među djelima kojima se divio. Upisuje Tehnološku školu, smjer Tehničar dizajna grafike, gdje započinje ozbiljnije i realnije usmjerenje ka svom cilju.
Kao jedan od najboljih studenata Akademije umjetnosti, nagrađen je izložbom u Art Klubu Prostor.
„Zahvalan sam Prostoru na ukazanoj prilici da izlažem. Predivan je osjećaj podijeliti svoju misao sa publikom, koja umije da čuje“, kaže naš sagovornik.
Njegova izložba Put do oltara sastoji se iz eksponata Danajina zlatna kiša, Blagovijesti, Mona Liza i Ko je crna ovca. U prva tri eksponata Milan poznate slike iz antičke mitologije i istorije umjetnosti prevodi u jezik savremene stvarnosti.
Mit o Zevsu i Danaji je predstavljen pomoću epruvete sperme.
„Naturalističkim prikazom, bez cenzure, krajnje ogoljeno, približavam tabu temu oplodnje žene, tim zapravo želim da razotkrijem misteriju određenog biološkog procesa koji je kroz istoriju ponekad i u nekim civilizacijama bio nepoželjna tema. Prikazujem šta to zapravo jeste zlatna kiša – spermatozoidi, kao primaran izvor oplodnje žene, što rezultira rađanjem novog života“, objašnjava Milan svoj postupak.
Prizor Blagovijesti je sveden na test za trudnoću.
„Ono što sakralna umjetnost predstavlja kao blagostanje, prikazom lika arhanđela koji javlja Mariji da će roditi, savremenim jezikom govoreći, izvještava je o njenoj trudnoći. Uzevši taj čin kao svojstven svakoj majci, danas, testom za trudnoću potvrđuje se isto. Stoga, test za trudnoću probija okvire čisto funkcionalnog karatera, te poprima nešto uzvišeno,“ kaže naš sagovornik.
Mona Liza je uramljeni vjerenički prsten. Ovaj koncept počinje od pretpostavke da čuveno Da Vinčijevo remek-djelo renesansnog slikarstva iz 1517.godine, portret žene po imenu Lisa Džeardini, poznatiji kao Mona Liza, nikada ne bi bilo naslikano da se Mona Liza nije udala za čovjeka imućnog statusa Frančeska Del Đokonda, koji joj je naručio taj portret.
O svom dijalogu sa istorijom umjetnosti Milan kaže da mu je bilo zanimljivo prošlost iživljavati u sadašnjosti.
„Glavna misao prilikom prvog upoznavanja predmeta intermedijalne umjetnosti bila je da stvorim nešto inovativno i mislim da sam u tome uspio. Nisam želio da budem vođen aktuelnim temama poput rata, feminizma i politike, jer iskreno mislim da smo siti njih. Zbog toga djela iz istorije umjetnosti, pomalo komičnim jezikom prevodim, približavam publici, na tako očigledan nacin, željeći da zavole ‘moju Mona Lizu'“, govori on.
Radom Crna ovca želi da podstakne na razmišljanje o osujećenosti, amaterizmu koji je zavladao i koji prednjači danas u našem društvu.
„Umjetnici se danas svakodnevno susreću sa različitim komentarima, kritikama, pohvalama, a njihova relevantnost je upitna. Danas svako daje sebi za pravo da govori šta je umjetnost, a šta nije, ‘meni se to ne sviđa/sviđa’. Omalovažavanje rada, koji je sveden na nivo ‘tebi je to pet minuta’, ili ‘lako je tebi, ti samo sjediš i crtaš’. Nepoštovanje rada, i odsustvo zdrave kritičke mase. Čuju se samo ‘zvona i praporci’, a knjige braćo?! Rad i ljubav,“ pojašnjava mladi umjetnik koncept svog djela.
Na pitanje šta misli da je potrebno savremenoj umjetnosti sa osmijehom je odgovorio: „Ja i samo ja.“ Ovaj šaljivi komentar objasnio je time što inspiraciju za sopstvenu umjetnost nalazi upravo u razgovorima sa samim sobom.
„Koliko god pretenciozno zvučalo, smatram da svako od nas najveće nadahnuće pronalazi u sebi, a sve drugo jesu posrednici iz okoline. Te tako u jednom od razgovora prepoznajem sebe kao umjetnost, a ne kao umjetnika“, objašnjava Milan.