Roman Kintsugi tijela Senke Marić ove godine je dobio nagradu Meša Selimović. Knjiga nevelikog obima predstavlja jedno značajno djelo u našoj savremenoj književnosti, kako zbog svoje estetske vrijednosti, tako i zbog svoje teme, raka dojke.
Piše: Fedor Marjanović
Već sama tema na neki način određuje ovaj roman kao „ženski“, iako na jedan atipičan način. Stereotipno, za žensko pero se vezuju laki ljubavni romani. Ovo nije takva priča. Kintsugi tijela je jedna prije svega veoma intimna, potresna i lirski intonirana „ispovijest u drugom licu“, žene koja boluje od karcinoma dojke.
Naslov Kuntsugi tijela upućuje nas na japansku tehniku sastavljanja polomljene keramike, ali na taj način da pukotine ostanu vidljive. Naslov se u formi i sadržaju ostvaruje na nekoliko načina. Prije svega, sama junakinja je ona koja gubi komad po komad svoga tijela, svojih grudi, pa ga potom operacijama i liječenjima ponovno sastavlja. Njeno „lomljenje“ počinje od jednog dijela dojke, do gubljenja obje, pa na samom kraju do gubljenja kose i traumatičnih tjelesnih reakcija na hemoterapiju.
Poglavlja romana su veoma kratka, najčešće do dvije ili tri stranice duga. Ovim se postiže utisak kao da svako od njih predstavlja jedan mali izlomljeni fragment veće cjeline, koja se dobija tehnikom kincugija. Zapravo, čitalac je onaj koji procesom čitanja sklapa dijelove ovoga romana u cjelinu.
Tematski, mogu se podijeliti na ona koja govore o junakinjinom sadašnjem životu i ona koja govore o njenom djetinjstvu. U obje vrste u glavnom fokusu su odnos junakinje prema svom tijelu. U djetinjstvu junakinja se upoznaje sa njim, dok ga u zrelim godinama gubi dio po dio. U oba slučaja, ovaj odnos je obilježen nekom vrstom traume. U poglavljima u kojima se pripovijeda o djetinjstvu u pitanju je trauma odrastanja, a u poglavljima o sadašnjosti u pitanju je trauma umiranja.
Ovdje se izdvajaju dva lika koja predstavljaju svojevrsne antagoniste romana. Antagonista junakinjinog odrastanja je njen otac, čovjek koji je prema svojoj kćerci često grub, krajnje nasilan, neprijatan i koji se osjeti na alkohol. Antagonista njenog sadašnjeg života je tumor, trulo tkivo koje se širi i oduzima junakinji njeno tijelo. Zapravo, i jedan i drugi predstavljaju prepreku u njenoj sihnhronizaciji sa sopstvenom tjelesnošću. Strah od oca i patrijarhalno vaspitanje dovode junakinju u mladosti do toga da osjeća sramotu zbog sopstvenog tjelesnog razvitka. Iako patrijarhalni kodeks primaju svi likovi oko nje, na njegovom pijedestalu nalazi se sama figura oca. Sa druge strane, karcinom je ona sila koja jede tijelo junakinje. Paradoksalno, dok je otac predstavljao prepreku da bez straha spozna sopstvenu tjelesnost, karcinom je upravo inicijator njene želje da ga ponovo upozna. Tek nakon prve operacije, junakinja postaje svjesna ljepote sopstvenih grudi. Svjesnost o životu i sopstvenom tijelu postaje sve izraženija kako traume od liječenja postaju jače i scene romana sve potresnije.
Među poglavljima koja opisuju sadašnjost pojedinačna su napisana u formi dijagnoze, recepta ili opisa određene terapije. Nakon njih slijedi opis junakinjine reakcije na pomenuti medicinski iskaz (na upotrebu lijeka ili terapiju), što upućuje na svojesrsnu pukotinu između medicine i života, ali se i sam karcinom dojke sa naučno-medicinskog jezika prevodi na jedan lirski, osjećajan jezik, koji je prije svega životan. Iako određene scene djeluju veoma potresno, u njima je dat jedan veoma vjerodostojan i intiman prikaz bolesti. Time se rak dojke u očima čitaoca (koji nije lično nešto tako proživio) pretvara iz jedne apstraktne dijagnoze u nešto veoma stvarno i njegovim čulima i osjećanjima i te kako blisko. U stranicama ovog romana čitalac se dovodi u poziciju da se suosjeća sa junakinjom i proživljava sve muke njenog liječenja.
Liričan jezik Senke Marić izuzetno precizno detektuje i prenosi osjećanja glavne junakinje. Međutim, poseban jezički postupak koji Senka koristi je pripovijedanje u drugom licu. Iako se svaki događaj pripovijeda iz perspektive junakinje, ono ne teče u prvom nego u drugom licu, odnosno, pripovijedač se sve vrijeme obraća junakinji, kao da predstavlja jedan otcijepljeni dio nje same. Ovakva pripovijedna tehnika u potpunom je skladu sa naslovom romana i sa temom na koju on upućuje, raspadanje i ponovno sastavljanje tijela.
Pošto tematizuje bolest koja najčešće napada žene, ovaj roman se može uzeti kao i feministički. Mimo same bolesti, osnovna tema je zapravo žensko tijelo, ali ne kao erotski motiv, već kao jedan veoma važan dio nje same. Feministički pasaži svakako se vide i u junakinjinom otporu prema sopstvenom ocu, remetećem faktoru spajanja i prihvatanje njenog sopstva sa tjelesnošću. Tijelo nije prikazano iz pozicije muškarca koji ga posmatra, niti kao erotsko sredstvo, već kao suštinski dio jedne žene. Kroz njenu sliku o sopstvenom tijelu nazire se slika o njoj samoj.
Ipak, kao svako dobro djelo i ovaj roman nadilazi sopstveni i pol i već pomenuto tzv. žensko pismo, i postaje roman koji govori o borbi za život. Na taj način, u čitaocu koji se nikada nije susreo sa takvom bolešću, ili u čitaocu koji je imao neku drugu vrstu teške bolesti, bez obzira na sam pol, javlja se empatija i razumijevanje prema onome što junakinja romana prolazi. Prevazilazeći svoj pol, ovo ostaje jedan suštinski ženski roman, u kojem je tijelo nešto što je ženi svojstveno i nešto što njoj samoj treba da bude prirodno. Zato se za ovo djelo može reći da je angažovano u najboljem smislu te riječi. Roman Kutsugi tijela pripovijeda o jednoj vrlo značajnoj i vječnoj temi, a njegova važnost se ogleda i u tome što je napisan u periodu kada se veliki broj žena, na veliku žalost, još uvijek stidi sopstvenog tijela.