“Nemamo vode, hrane, kupatila… Strašno je hladno, noću palimo vatru da se ugrijemo. Pokušavali smo dobiti mjesto u kampu Bira, ali kažu da je prepun.”
Piše: Vanja Stokić, foto: Nataša Tomić i Melani Isović
Ovim riječima dočekalo nas je 15 Avganistanaca koji dane provode u napuštenoj zgradi u Bihaću. U kamp Bira ne mogu, a u druge gradove ne žele, jer im je cilj uskoro pokušati da pređu hrvatsku granicu. Boravak u ruševinama tipičan je za migrante i izbjeglice, ali je dolazak hladnijeg vremena većinu njih primorao da smještaj potraže u kampovima u Sarajevu ili čak Srbiji.
“Ne želim da idemo u Sarajevo, želim uskoro da ponovo idem u gejm (ilegalni prelazak granice). Ponekad nas obiđu volonteri i donesu nam malo hrane. Ranije je bilo dosta više ljudi, većina njih je otišla u Sarajevo ili u Srbiju u kampove”, govori nam jedan od mladića.
Dok nam objašnjava da želi stići do Njemačke, ali nije siguran hoće li uspjeti u tome, oko nas se guraju njegovi zemljaci. Svi su lagano obučeni, bez zimskih jakni, a neki čak i bosi – u papučama.
Znaju poneku riječ našeg jezika, pa se smiju dok nam govore “stani”, “dođi” i “ćao”. Dopuštaju da ih fotografišemo i mole da im pošaljemo snimke, da ih proslijede porodicama. U zgradi pored povremeno začujemo glasove, kroz prozore vidimo ruke koje nam mašu. Iako smo došle nepozvane, ne smatraju nas uljezima.
Pričaju nam kako su nekoliko puta pokušali preći hrvatsku granicu, ali je rezultat bio isti.
“Uhvatili su nas svaki put. Uzeli su nam sve stvari – novac, jakne, ruksake, cipele…”, objašnjavaju nam.
Nedostaje im svega, najviše razumijevanja za svoj položaj. Ne žele ostati u BiH, ali su tu trenutno zapeli, kao i nekakvoj tampon zoni. Kažu da je lokalno stanovništvo prema njima i dobro i loše, zavisi od čovjeka i situacije.
“Svugdje imate i dobre i loše ljude”, govore nam dok nas ispraćaju.
